31.10.13

IZ DALJINE

GLEDAM I NE VIDIM…

„Gledam i ne vidim – reče – ali ne zato što sam slijep. Ne vidim jer pokušavam vidjeti ono čega nema, a ono čega nema ne mogu niti vidjeti.“
Reče, pa vidjevši da ne reagiram, nastavi:
„Oko mene pauci pletu mrežu, zlatnu mrežu koja mami, a meni se u nju ne ide. Oko mene veliki pauci grade velike dvorce u kojima žive odvjetnici koji zastupaju predmete koje kupujemo jer se reklamiraju.
Sitne ojađene glumačke riječi plutaju površinom radnih traka. Skrivaju ambicije neurona koji ih donose na svijet. Skrivaju ono što otkrivaju.“
Na trenutak se zaustavio, kao da nešto osluškuje, pa nastavi:
„Zvoni mi u ušima. Osjećam kako pulsira vrijeme koje nestaje. Umjesto starih ura na uzbunu nam zvoni u glavama. Izgradili su velika zvona. Izgradili su grandiozna zvona tako da nam vrijeme glasnije prolazi. U tišini neprimjetno nestajemo jer je buka velika i nitko ništa ne čuje.
Samo prazna riječ i nerazumijevanje drugoga.
Ništa nam nisu ostavili.
Ponekad dodirnem neki predmet. Osjećam kako se strancem osjetim. Strancem se osjetim dok  dodirujem predmet koji me izbjegava.
U predmete su ugradili trošnost. Prepoznajem tu trošnost, tu prolaznost dodira predmeta koji otkucava prazninom.“
Ponovno je na trenutak zastao i pogledao u Zemlju:
„Povremeno čujem ljude kako govore. Ne vidim ih jer nisam slijep.
Čujem riječi izlizane od ponavljanja, bez srca i života. Ne vidim ih jer nisam slijep
Sve dalje moram putovati da bih bio blizu.“
Zašuti o je. Godinama nakon toga nije izgovorio ni jednu riječ.

Ustao sam i otišao. Bio je to jedini način dopustiti mu da otputuje. Tamo gdje je sve blizu…