27.7.16

RELIGIJSKO BRENDIRANJE TLA

1.
Osnovna teza ovog teksta je da Europa nije kršćanska, da to ne bi smjela biti i da bismo u našim razgovorima o Europi trebali biti obzirniji prema jednom od religijskih utjecaja (nerijetko zaboravljanom), utjecaju islama na europskog čovjeka kroz povijest, na europsku kulturu i civilizaciju. Ako se naime kaže: Mediteran je kolijevka zapadno-europske filozofije i znanosti koja, zajedno s također mediteranskim naslijeđem hebrejsko-kršćanske religijske tradicije udara temelje zapadno-europske kulture i civilizacije.“[1] onda to jednim dijelom i jest točno međutim onim dijelom o kojemu se ne govori, sugerira se da se nešto, zbog nečega ili radi nečega treba prešutjeti.[2]

„Drugi vatikanski sabor – piše Hans Kung – objavio je deklaraciju o muslimanima i možemo biti sigurni, ondje gdje se u dijalogu nađu katolički kršćani i muslimani, da se ova deklaracija citira već u svečanom pozdravnom govoru. No time se još nije uklonila 'plebeia opinio'; klišei sjede duboko u nesvjesnom i često nailaze na jednodušno odobravanje, primjerice u novinskim karikaturama.“[3] 

Zadatak intelektualaca danas nije u tome da se zgražaju kada se pojave slučajevi poput pohoda monstruoznog ubojice u Norveškoj ili onog nedavnog u Francuskoj, kada se oni drugi, različiti  - zlostavljaju, šikaniraju, ignoriraju, ubijaju, spaljuju, istjeruju, psihički maltretiraju, deportiraju ili naprosto zaobilaze. Na odgovornoj je misli pronaći izlaz iz labirinta nesporazuma, iz vrtloga uzroka i posljedica, iz medijskog manipuliranja kao nužne posljedice medijskog kolonijalizma.

Oslobađanje tla od marketinških žigosanja bilo koje (religijske) strane korak je razgraničenja: pristajanje na žigosanje tla, brendiranje religijom – otvaranje je prostora nerazumijevanju, odbijanju ignoriranju i tlačenju Drugoga.

Ekologija medija, neideologijska misao, kao i misao kojoj odredbeni razlog neće biti nikakav pragmatičan interes bilo koje hijerarhije – zagovarat će oslobađanje zemlje od plašteva religijskih hijerarhija koje se danas sjajno koriste medijskim agresijama globalizacijskog koloniziranja da bi nam podastrijeli nužnost brendiranja tla kao izlaz.
To nije izlaz. To je ulaz u vječni rat mirnim sredstvima, u doba pravnih jednakosti i realnih nejednakosti, u doba generiranja državnih terorizama u doba terorizama grupa i pojedinaca koji (u nedostatku vizije mogućeg izlaska iz svijeta nepravde i nesporazuma ili naprosto zbog izmanipuliranosti) daju svoj život u zamjenu za živote onih koje će zajedno sa sobom ponijeti u smrt. Gdje je onda početak?

Početak je u onom pojavnom koje sugerira bitne razlike. Nešto je moje ili tvoje, naše ili vaše. Poštujemo se ili ne poštujemo ukoliko respektiramo ili ismijavamo svoje i tuđe simbole. Jesmo li slobodni  i demokratični ukoliko imamo ili ukoliko nemamo pravo koristiti simbole vjere u svjetovne, komercijalne, umjetničke svrhe ili naprosto kao sredstva provociranja onog Drugoga?

Živimo u vremenu brendiranja, utiskivanja žigova na proizvode, u genetski modificiranu hranu, u umjetnička djela koja su sve manje umjetnička a sve više autorska. Brend su tradicijski proizvodi, kulturni artefakti, a u posljednje vrijeme počele su završne akcije brendiranja tla. Brend je utiskivanje žiga na ono što se prodaje (o čemu je riječ); brend je utiskivanje žiga u svijest širokog kruga potrošača (odnosno onih na koje se odnosi ono o čemu je riječ)

Europsko tlo tako želi biti kršćanskim, kao što afričko ili tlo bliskog istoka želi biti islamskim.
Promišljati fenomen brendiranja tla samo u uskim okvirima jednog pokušaja u pravilu znači nekritički prihvaćati argumente dominirajuće religijske hijerarhije. Tek pogled na cjelokupnu situaciju na zemlji pokazuje prave dimenzije promašaja takvih pokušaja.

U 'globalnom selu' zemlje je premalo da bi bila žigosanom.





2.

Onako kako plemenska svijest biva sačuvana (premda nadvladana) u nacionalnom, tako isto i nacionalna svijest biva sačuvana u nadnacionalnim političkim integracijama ujedinjenih država odnosno unija: građani zemalja Europske unije ne zaboravljaju isticati razlike tradicija i kultura; bivše pokrajine SSSR-a krenule su samostalnim putanjama; razlike između američkih država sve više dolaze do izražaja.

Instrumentalizatori ideje nacionalnoga zaboravljaju istaknuti suvremenost tog pojma koji je neprihvatljiv i neprimjeren za analize povijesnih gibanja tisućama godina ljudske povijesti (prije aktualiziranja u vrijeme uspona buržoaskih poravnavanja feudalnih privilegija). Ako za gledanje u retrovizor ne podesimo pojmovnu dioptriju u rezultatu ćemo imati prenošenje današnjih odnosa u historijske kontekste u kojima oni nisu igrali nikakvu ulogu.

Za razumijevanje tih procesa važno je razumjeti oblike medijskog zrcaljenja tih društava; oblike samoprepoznavanja onog zajedničkog, samopronalaženja tendencija koje će se pokazati presudnima. Bez posredovanja medija ideje bi plutale u našim glavama, a naivno bi tlo ostalo bez iskre.

Tisak koji je ustoličio nacionalne cjeline pomogao je istovremeno i odumirućim plemenskim zajednicama. Na sličan način danas svjetske televizije i Internet mreža (premda po svojoj prirodi dokidaju ideju nacionalnoga) još uvijek mogu poslužiti kao sredstvo širenja i snaženja te ideje.
Tako dolazimo do paradoksa da je odumiruća ideja najsnažnija u svom odumiranju, jer se naslanja na snagu one tehnologije koja će nju samu dokinuti.

Vatra, voda, zemlja i zrak imaju svoje kemijske sastojke, čije mijene određuju oblik, čvrstoću/mekoću, agregatno stanje, podobnost ili nepodobnost za ljudski život. No zemlja zaokružena željeznim žicama koje označavaju teritorij na kojemu vrijedi određeno pismo, tipografija, jezik, vidljivi govor, kao i konvencije na tom jeziku uspostavljene – odvajkada biva uvlačena u igru vlasništva od strane religijskih hijerarhija i još više od strane ambicioznih političkih moćnika spremnih upotrijebiti religijske podjele u ime osvajanja – igru označavanja zemlje religijskim odrednicama.

Voda zemlja i zrak tako postaju islamski, židovski ili kršćanski (samo je izgleda vatra koja obično plane na rubovima tako označenih područja univerzalna.
Podijeljeno nebo pokušava se tako preslikati na kontinente i mora. Zemlja koja se sastoji od čestica (molekula, atoma, neutrona, protona, etc dobiva religijske boje, auru svetosti zemlje kao tla, tla kao žicom ograđenog vidljivog govora.

Kisik i vodik u određenom omjeru čine vodu. Istovremeno, paradoksalno ali sveprisutno, čine i prostor kojim dominira određena ideja (uglavnom religijska). Riječ je o svojevrsnoj religijskoj geografiji koja utiskuje svoje žigove na molekule vode zraka i zemlje, religijskom označavanju kojim se zemlja, poluotok ili kontinent 'rezerviraju'.

To je rezerviranje (slično inače današnjoj kupnji parcela na Mjesecu) prihvatljivo sve dok ono samo ne poželi biti nešto više od statistike ili činjenice u turističkim vodičima. Onog trena kada se molekulama zemlje počne manipulirati pridajući im naljepnice ovog ili onog religijskog obilježja – zemlja se pretvara u vatru koju zrak može samo još više raspiriti, a koju voda ne može ugasiti.

Egipatski pijesak nikada neće i ne može biti islamski. Zrak pored piramida takav je da se njime jednako može pronositi i ezan s minareta i zvuk crkvenih zvona. Vode mediterana koje zapljuskuju egipatske obale imaju gotovo identičan sastav onima u kojima se kupa talijanski poluotok ili Španjolska obala (prije ili poslije Islama).

Egipatski Kopti moraju imati sva prava, pa i veća od onih koji imaju sljedbenici Islama, jer su u manjini, jer mogu biti izloženi agresivnosti nekritičke mase, umnoženog nerazumijevanja, copy-paste mržnje, pomaknute i/ili preslikane reakcije zbog neke nepravde učinjene negdje u svijetu nekom sljedbeniku Islama.

Slika Kopta koji čuvaju islamske prosvjednike dok se mole obišla je svijet kao jedna od najljepših poruka međureligijskog razumijevanja ljudi vjere. No snaga podjela uskoro nam jer ponudila i one druge, očekivane, slike nerazumijevanja, razdora, sukoba, ubojstava i potpunog razdvajanja ljudi koji su se na trenutak razumjeli na onaj način na koji vjera i dolazi do izražaja – nalaženjem istog u različitome.


3.

Tko želi upravljati ljudima mora proizvoditi stereotipe. To su zajednički nazivnici koji omogućuju stvaranje kritične mase za vršenje političkih pritisaka u cilju provođenja političkih promjena.
Najuspješniji su oni stereotipi koji se mogu potkrijepiti kakvom očevidnom činjenicom. Ako sunce svako jutro izlazi na jednom kraju zemlje i uvijek se 'na očigled' vrti oko zemlje – razumno bi bilo tvrditi da je zemlja u središtu svemira i da se sve (pa i veliko sunce) vrti oko nje.
Ako je većina država danas u Europi kršćanska, onda bi ta činjenica trebala biti sadržana i u interpretiranju europske povijesti: vjerojatno je kršćanska europa nastala obranivši se od Islama sa istoka; vjerojatno se zapadna civilizacija uspjela uspostaviti upravo zato što u stvaranju Europe nije sudjelovao Islam; vjerojatno postoje i iznimke/izuzeci u povijesti Europe, ali na njih treba gledati kao na nečistoću koja mora biti odstranjena iz korpusa europocentričnosti.

Istina je naravno izvan stereotipa i otvara se samo onima koji ne žele upravljati drugima ili se ulagivati hijerahiji iz interesa.
Većina ratova koje je Europa vodila uglavnom su bili ratovi koje su kršćanske države vodile protiv kršćanskih država. Recimo to riječima Sloterdijka: „…pod njegovim djelovanjem (pluralizma imperijalizama europskih nacionalizama op S.A.) Europa se morala raspasti na nacije kao sekte moderne političke teologije, češće nazvane kulturama. No budući da je Europa premala da bi mogla trajno udomiti nekoliko ofenzivnih imperija, ležalo je u naravi stvari da su nacionalno-imperijalna natjecanja europskih glavnih nacija degenerirala u takozvane svjetske ratove.“[4]
Svoja medicinska, kemijska, optička, znanja fizike i drugih znanosti te umijeća u različitim umjetnostima te znanja filozofije sljedbenici Islama u Europu ugrađuju već 1300 godina, a to je više od nazočnosti kršćanstva u nizu europskih država.

Friedrich Nietzsche u Antikristu među ostalim bilježi: „Kršćanstvo nam je oduzelo žetvu antičke kulture, a poslije i žetvu islamske kulture. Čudesni maurski svijet kulture u španjolskoj, nama zapravo srodniji, po ukusu i sklonosti bliži od Rima i Grčke, bio je pregažen – ne kažem kakvim nogama – zašto? Zato što je nastao zahvaljujući plemenitim, muškim instinktima, zato što je rekao Da životu i još k tome svijetu s rijetkim i rafiniranim dragocjenostima maurskoga života…Križari su poslije ratovali protiv nečega, premda bi im bolje pristajalo da su pred tim puzali – protiv kulture pred kojom bi se i samo naše devetnaestoi stoljeće doimalo vrlo siromašnim, vrlo 'kasnim'. – Oni su, dakako, htjeli pljačkati: Istok je bio bogat…Pustimo predrasude! Križarski ratovi – više gusarstvo, ništa drugo“[5]

Da je to gusarstvo ostavilo trajne tragove svjedoči knjiga autora koji je upravo na zapadu, u Francusjkoj nagrađen nagradom 'Knjiga i prava čovjeka' Riječ je o vrlo tolerantnom autori koji uvijek pokušava naći pravu mjeru, no koji povremeno mora zapisati i riječi poput ovih:
„Naši su u Maari odrasle pogane kuhali u kotlovima, a djecu pekli na ražnju i proždirali. To svjedočanstvo franačkog kroničara Raoula de Caena žitelji susjednih mjesta nisu pročitali, ali su se zato do smrti sjećali svega što su čuli i vidjeli. Sjećanja na ta zvjerstva, a koja su sačuvali mjesni pjesnici i usmena predaja, uglavila je ljudima u duše sliku Franđa koju je bilo teško izbrisati.“ Nešto kasnije dodaje se: „Turci neće nikad zaboraviti to ljudožderstvo zapadnjaka. Čitava njihova epska književnost Franđe sustavno opisuje kao ljudoždere.“[6]

Sunce koje izlazi nad Europom nije dakle kršćansko kao što ne može biti niti islamsko ono koje izlazi nad Bliskim istokom.












4. 

Navijanje je oblik prakticiranja vjere, vjere u 11 apostola na terenu, sveznajućeg ali zamjenjivog trenera, vjere u sportske relikvije, u navijačka hodočašća, vjere da se u sebi mora razvijati isključivost prema onom drugome, različitome.
Kao praktična religija koja vjeruje u stvarno postojeće svece – nogometna religija paradigma je suvremenog pretvaranja građanina u navijača/gledatelja/zombija/proletera novog oblika.

No navijanje ne zaobilazi niti sferu realiziranja političkih prava. Demokratski procesi imaju čudnu sklonost pretvorbe u navijačke: mnoge stvari koje se inače mogu brzo i transparentno riješiti, ostavljaju se za navijačke histerije na izborima. U činjenici da još uvijek imamo pravo glasa leži opravdanje da se mnoge stvari ne rješavaju nego da se ostavljaju pobjednicima finalnog meča izborne noći - da to oni riješe u skladu sa svojom vlastitom voljom a ne prema potrebama građanstva.

Političko biće čovjeka prisiljeno je na taj način odustajati od političke akcije i priklanjati se laži političkog spektakla. Onako kako je u nogometu sve manje važan kakav majstorski potez, a sve važniji rezultat, tako isto u politici pitanje korektnosti prema protivničkoj opciji postalo je neprimjereno, neumjesno, promašeno. Stega priznaje samo navijanje za vlastiti program. Svaka kritička misao je poput protivničkog dresa u vlastitom taboru navijača.

Koliko je filozofija imuna od navijačkih strasti? Čuje li ona ono Drugo i pokušava li razumjeti argumente Drugoga. Ima li u filozofiji sklonosti stereotipima ili je filozofija upravo po tome filozofija što se uspijeva uzdići iznad stereotipa, odnosno uspijeva nadrasti poziciju navijačkog tabora?

Kolijevka ideje demokracije svjedokom je da su razne škole nerijetko bile neprihvatljive jedna drugoj. Odnos filozofa prema pjesnicima i retoričarima bio je ignorantski, bez obzira na činjenicu što je i filozofsko djelo (posebno u svojim počecima) bilo nošeno i poetskim i retoričkim darom filozofske duše. Svako vrijeme ima svoje idole i oni vrebaju iza svakog ugla.

Suvremena filozofijska misao izrasta u vremenu globalnih sučeljavanja što jasnih što zamaskiranih tendencija. Od one kojoj je sudbina biti kritikom i neideologijom, kojoj u korijenima treba biti ljubav prema mudrosti, autonomnosti, beskompromisnosti…najmanje se od svega očekuje priklanjanje navijačkim skupinama.

Utoliko filozofija ne bi smjela nasjedati na geopolitičke mitove (uostalom kao niti na bilo koje druge). Filozofija ima dovoljno prostora u svom određenju da može nadvladati politike vremena, globalne pritiske, medijske manipulacije, vlastitu samoskrivljenu nezrelost, pa i naivnost.



5.

Utisnuti žig. Staviti svoj znak. Prisajediniti posredstvom prepoznatljivog znaka utisnutoga na ono što se želi imati. Obnarodovati znak, pečat, žig, simbol, zastavu, grb…Označiti neoznačeno. Osvojiti i označiti neosvojeno i neoznačeno - prepoznatljivim simbolima. Kretati se u šumi poznatih znakova koji svjedoče o pokoravanju zbilje snazi pojedinačne ljudske egzistencije uzdignute do razine feudalca, vladara, vojskovođe, vlasnika korporacije, vjerskog vođe, političkog lidera. Obilježiti roba, sljedbenika, učenika, vjernika, člana stranke, korporacijskog službenika, proizvod…

Jedan od pokazatelja odnosa 'kršćanskog zapada i islama ogleda se tako u aktualnim i nerijetko nepomirljivim razlikama u pristupu tim vjerskim simbolima. S jedne strane imamo stav sljedbenika Muhameda, sljedbenika islama koji ne dopuštaju nikakvo nevjersko igranje odnosno nipodaštavanje svojih simbola (što se na zapadu smatra nedemokratskim), dok s druge strane zapad nerijetko u svojoj slobodi prijeđe u područje proizvoljnog,  pa i uvredljivog (sa stanovišta islama).

Sloboda (u filozofijskoj tradiciji zapada) nikada nije bila isto što i proizvoljnost. Granica slobode uvijek je bio drugi čovjek.
Istovremeno, svaka zabrana kritičkog mišljenja usmjerenoga oslobađanju čovjeka kao stvaralačkoga bića može biti sredstvo održavanja religijske hijerarhije (koja se poziva na vjeru, no čiji interesi mogu biti i nevjerskog karaktera)

Aktualne (medijske) igre s religijskim simbolima postavljaju ozbiljna pitanja na koja se mora odgovoriti i to ne navijački i ne stereotipnim odgovorima. Rasprava o igri s religijskim simbolima ne smije se prepustiti onima koji su zainteresirani za prodaju svojih tiskovina, televizijskih emisija ili knjiga. Filozofija mora dati kontekst donošenja sudova o igri simbolima religija.

Nisu naravno u pitanju samo simboli islama.
O nekim primjerima takve igre, među ostalim, pišu Tierry Baffoy i Regis Burnet u tekstu Bogovi i iskorištavanje bogova. Javna reklamna ponuda za napad na svetost.

Zen budistički simboli se tako, zamjećuju autori' koriste, među ostalim, za reklamiranje automobila, novina, kozmetike, nove tehnologije ili financijskog poslovanja. Pritom se prešućuje da je zen-budizam nešto što se u potpunosti kosi s porukama tih reklama.
Hindusi također Šivu mogu vidjeti kao tajnicu, boga Ramu na kutijama za cipele, a Ganeša na pivskoj boci.
Autori pojašnjavaju kako je na djelu preuzimanje religijskih simbola ali u stereotipima. Ruglu se izvrgavaju oni drugi i različiti, oni simboli čijih se religija preuzimaju. Kroz te reklama, zamjećuju autori, uvijek prolaze neki crnci i 'divljaci' u odnosu prema kojima proizvod koji se reklamira ispada – bogomdan[7]

Na koji način sučeliti pravo čovjeka vjere da živi u svojim simbolima, prakticira svoju vjeru, pa i brani, te s druge strane pravo građana sekularnog pogleda na svijet (pa i sekularnih država) da razvijaju slobodu kao temeljno načelo suvremenog građanina. Jedan od odgovora ponudio je danas neprijeporni autoritet  zapadnoga mišljenja Jurgen Habermas. On kaže: „Svjetonazorska neutralnost državne vlasti koja svakom građaninu jamči jednake etičke slobode nespojiva je s političkim poopćavanjem sekularnog pogleda na svijet. Sekularizirani građani, ukoliko nastupaju u svojoj ulozi građana države, ne smiju načelno ni religijskim slikama svijeta osporiti potencijal istine, niti sugrađanima vjernicima oduzeti pravo da religijskim jezikom daju svoj doprinos javnim raspravama. Liberalna politička kultura može čak od sekulariziranih građana očekivati da sudjeluju u naporima prevođenja relevantnih priloga iz religioznoga u javno dostupan jezik.“[8] 

Mišljenju nikada nije bilo teže. Umjesto polaganog 'destiliranja' javnosti razmjenom mišljenja, pa i tekstova i knjiga, danas živimo u vremenu 'zgotovljenih' javnosti koje nam se posredstvom medija svakodnevno plasiraju. Snazi medija koji posreduju treba se suprotstaviti krhka, interna, ograničena, lokalna, medijski neinteresantna misao.

I premda je tomu tako, ne treba zaboraviti da će upravo ta i takva misao poroditi onu iskru koja može pokrenuti tektonske promjene.























[1] Iz poziva za simpozij: Mediteranski korijeni filozofije. (Nakana ovog  navođenja ni u kom slučaju nije kritika orijentacije Mediteranskih korijena filozofije, jer je taj simpozij dokazao svoju humanističku i multikulturalnu orijentaciju. Želja nam je sugerirati (s nadom da će biti shvaćena dobra namjera skretanja pozornosti na jedan detalj) da i tamo gdje su u igri dobre namjere može doći do formulacija koje se mogu shvatiti i razvijati u neželjenom smjeru.
[2] Auerbach je svojevremeno govorio o 'teoriji reflektora' Bit ove (misaone) tehnike sastoji se u tome da se jako osvijetle samo neki dijelovi interpretiranoga. Način je to na koji samo jedan dio cjeline dolazi do izražaja. Šutnja o onom drugom dijelu govori o želji interpretatora da gradi sliku samo na odabranim detaljima koji odgovaraju zamišljenoj slici.
[3] Hans Kung, Kršćanstvo i svjetske religije, Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994. str. 13.
[4] Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik,br. 3 Zagreb, 1998, str. 39
[5] Friedrich Nietzsche, Antikrist, Izvori, Zagreb, 1999, str. 111/112
[6] Amin Maalouf: Kršćanski barbari u svetoj zemlji, Izvori, Zagreb, 2002
[7] Tierry Baffoy i Regis Burnet: Bogovi i iskorištavanje bogova. Javna reklamna ponuda za napad na svetost u Europski glasnik br. 12., str. 110.
[8] Jurgen Habermas, Glauben und Wissen, Frankfurt/Mein 2001, citirano prema Jurgen Habermas, Joseph Ratzinger, Dijalektika sekularizacije: O umu i religiji u Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007,  str. 199.