1.12.17

PRALJAK ILI SOKRAT

PRALJAK ILI SOKRAT

Čovjek je biće svijesti i savjesti. Kao svjesna bića ulazimo u odnose kroz koje sebe pokazujemo sposobnim ili nesposobnim razumjeti te odnose. Kao bića savjesti prije ili kasnije na ovaj ili onaj način dolazimo do znanja da smo bili u pravu ili pogriješili, da smo možda  izmanipulirani, da smo gurnuti pa ostavljeni, da smo dio igre u kojoj smo bili sporedna uloga, egzekutor nečega što je netko htio iskušati.
Relativno je jednostavno biti izmanipuliranim u atmosferi u kojoj je nešto manje više javna tajna. Svi ljudi znaju sve, govorili su stari. Hercegovina se u vrijeme rata već vidjela u zagrljaju Hrvatske, kao što su 'čišćeni' dijelovi Bosne očekivali brisanje granice prema Srbiji. Muslimani, osuđeni na istrebljenje ili odustajanje od vjere okrenuli su se pomoći islamskih zemalja. Ona je pristizala. Ali zajedno s njom stizali su i ljudi kojima je odgovarala ekstremna pozicija u kojoj su se našli bosanskohercegovački Muslimani.
Bila su to vremena političke dvoličnosti. Hrvatska je s jedne strane bila spas, zaštita i utočište najvećem broju muslimana koji su iz Bosne bježali prema slobodnom svijetu. Istovremeno u Hercegovini su puhali vjetrovi koji su bili pogubni za one koji nisu krenuli na put.
Srbija se dječački bunila što se domovina svih Srba cijepa i što se neki dijelovi žele osamostaliti, a istovremeno je oružjem opskrbljivala isključivo one građane Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine koji su se deklarirali kao Srbi. Muslimanima, zatvorenim u središnjem dijelu Bosne ostala je samo mogućnost suhim zlatom plaćati prolazak svakog kamiona pomoći (ili oružja).
I dok su se svjetski moćnici igrali na Balkanu rata uživo dolijevajući ulje na vatru svojim ishitrenim potezima, promašenim izjavama, zakašnjelim reakcijama – u konfesijama koje su se željele poistovjetiti s narodima, bujale su strasti. Nekadašnja prijateljstva komšija su zaboravljena. U glavama su titrale samo do iznemoglosti ponavljane parole o povijesnim pravdama i nepravdama.
Bezvlašće je stvoreno za osobe koje upravo sebe vide na vlasti. Rat je stvoren za one koji se žele igrati rata. Politika je stvorena za one koji će sve svoje zablude proglasiti kasnije političkim trenutkom u kojemu se moralo na taj način reagirati. Bezvlašće je plodno tlo rađanja novih mitova.
Praljak je popio otrov u sudnici. Čin je to dostojan nekog budućeg tragičkog uprizorenja. Za razliku od Sokrata koji je popio otrov poštujući Zakon (smatrajući da su taj Zakon izdali njegovi Atenjani) Praljak je popio otrov dajući do znanja da ne prihvaća Zakon koji ga je osudio. Slično Josipu Brozu. Stvara se novi mit kojim bi se trebala izbrisati mnoga zla koja su se događala u prošlosti. Stvara se novi mit koji će proizvesti nove podjele.
Kao običnom čovjeku koji se pokušava probiti kroz šumu ideologiziranih vijesti, izjava, osuda, kroz viku, prijetnje, a uskoro vjerojatno i više od toga – ne mogu se oteti dojmu da živim u velikom kazalištu u kojemu političari glume domoljube, pravosuđe glumi pravdu, mediji glume sredstva informiranja, akademska zajednica glumi zajednicu časnih ljudi, a nacionalne manjine glume da ne vide kako među njih bačene kosti razjedaju svaku mogućnost zauzimanja i provođenja ozbiljnog i racionalno utemeljenog stava.
Praljka razumijem, ali mi je Sokrat bliži.