8.6.17

JOŠ NEKOLIKO 'RIJEČI'...

PREVARA BIRAČKOG TIJELA
Rezultat neupućenosti tijela u siromaštvo političkog duha.

SJEDNICA POLITIČKE STRANKE
Sesija vježbanja za sjedenje u foteljama.

POLITIČKA VJERODOSTOJNOST
Odluka politike da glasači moraju vjerovati u dostojnost izabranih

POLITIČKI KREDIBILITET
Pojam koji živi od svojih naivnih jamaca

PRESLAGIVANJE
Tranzicijska riječ kojoj je u korijenu LAŽ odnosno LAGANJE tj LAGATI odnosno SLAGATI. Lagati intenzivno, često, neumoljivo i očigledno u slengu se označava kao PRE-SLAGATI. Iz toga je rođen oblik trgovine koji se stručno naziva 'preslagivanjem'.

GLAS ZA POLITIČKU STRANKU
Robno-novčani ekvivalent u tranzicijsko vrijeme. Vrijednost jednog glasa relativno je mala, ali postoje situacije u kojima i mali broj glasova može vrijediti više od očekivanja. Tako se s par stotina glasova može dobiti solidno radno mjesto (gdje ne morate dolaziti raditi), a tisuće glasova mogu Vas dovesti u situaciju da donosite odluke o stvarima koje ne morate niti poznavati. Političke stranke trguju glasovima jer su glasovi nakon izbora – mrtve duše.

SAMOSTALNA DRŽAVA
Država u kojoj policija potpuno samostalno izbacuje obitelji iz njihovih kuća.

POREZ NA NEKRETNINE
Budući da se dvostruko oporezivanje ukida ukoliko s nekom državom sklopite ugovor o ukidanju dvostrukog oporezivanja, red je na građanima (koji su uredno plaćali poreze gradeći ili kupujući svoju nekretninu) da pokušaju s državom sklopiti ugovor o ukidanju dvostrukog oporezivanja. Ako to ne uspiju bit će stranci u vlastitoj državi.

STRA(H)NAC
Osoba koja u strahu živi u vlastitoj  samostalnoj državi. Riječ je nastala s osamostaljenjem kada se oslobodila nepotrebnog i nepostojećeg glasa H.

NOVI MINISTAR
Ministar koji dolazi na mjesto starog 'novog ministra' . Bit će novi ministar sve dok se ne pojavi novi 'novi ministar' . Svaki je novi ministar uvjeren da će on biti novi ministar koji će trajati duže od ostalih novih ministara.

RAZLIČITOST POLITIČKIH STRANAKA
Poput strune u fizici: teorijski postoji, ali nitko je nije vidio ili dokazao da postoji.

ROLL–UP

Igra za izgubljene u svemiru: Za svaku kunu koju ćete uložiti za izgradnju naseobine na Neptunu vratit će Vam se dvije kune propalog (istog) projekta na Marsu.

6.6.17

OTVORENO PISMO

ODGOVOR ABDENNOUR BIDARU NA NJEGOVO OTVORENO PISMO MUSLIMANSKOM SVIJETU

Pisati se može različito. Među ostalim i tako da pišete nekome a da poruke šaljete nekom drugome. U pravilu se to  radi onda kada se nema dovoljno snage, argumenata, volje... razgovarati s onima kojima su riječi upućene. Ponekad iskazujemo svoju uljudnost pa i popustljivost prema onome kome su poruke upućene, dijeleći savjete i batine onome na koga je pismo adresirano. Ne mogu se oteti utisku da je i ovdje (u Otvorenom pismu muslimanskom svijetu Abdennour Bidara[1]) na djelu snishodljiv govor suvjernicima koji bi se trebao svidjeti onome kome su poruke uistinu i poslane – mainstreamu zapadne stereotipne (masmedijski oblikovane) misli. No utisak sam za sebe ne znači gotovo ništa. To je subjektivna stvar čitatelja. Uđimo u tekst provjeriti što je na djelu; kome je pismo zapravo upućeno (bez obzira što je njegova prva adresa – muslimanski svijet).
Vidim te u stanju bijede i patnje koja me žalosti, - piše autor pisma - ali stoga je još stroži moj filozofski sud! Jer vidim da rađaš čudovište...“ Pozdravljajući strogost koja se najavljuje čitatelj može biti samo osupnut slikom koju proizvodi početak sljedeće rečenice: „...jer vidim da rađaš čudovište...“ Muslimanska zemlja poput muslimanske majke, sama od sebe/ iz sebe – rađa čudovište. Da je ta rečenica došla na kraju, kao zaključak izveden iz niza teza, argumentiran, obrazložen, bilo bi to uistinu na razini obećane strogosti. Ali ovdje imamo zaključak kao početnu tezu. Rađa li uistinu muslimanski svijet čudovište ili su na djelu složeni interesi velikih sila koje su desetljećima vještački proizvodile   Frankensteinovu djecu dajući im muslimansko ime i eksperimentirajući s njima u zemljama u kojima je islam dominirajuća religija (u smislu broja vjernika)?
O čudovištu je dakle riječ. Nije važno tko mu je otac! Nije važno koliko je muslimanskih zemalja silovano penetriranjem takozvane demokracije u države u kojima su ravnopravno i u miru živjeli svi koji su u tim državama htjeli živjeti. Nevažno je očigledno što se Europa željela iskupiti Židovima za zvjerstva europske kulture prema njima pa ih je poslala tamo gdje će biti osuđeni postati modernom Spartom osuđenom na vječni rat. Nije važno koliko je milijardi dolara potrošeno na uvjeravanje siromašnog muslimanskog pučanstva da nikada neće imati ništa ukoliko ne uzme oružje koje mu se nudi i plaća koja mu se nudi. (A sve što je potrebno malo je mržnje i ratovanje na bojištu koje mu bude određeno. Pa više je poštovani Bidaru ljubavi i razumijevanja u Kiševićevoj pjesmi Havino preklinjanje o majci koja je silovana i njezinoj odluci da rodi to dijete nego u Vašem razumijevanju 'čudovišta' jednog naroda kojemu su očevi u Washingtonu, Londonu i Parizu. Jedna vjera je silovana (neka mi Svevišnji oprosti na formulaciji) ali istina je stroža od vaše strogosti. A tragedija je svjetovnih igrača koji se žele igrati Boga da su sada osuđeni ubijati svoju vlastitu djecu, one koje su odgajali, kojima su plaćali školarine, kojima su nabavljali igračke (koje ubijaju), koje su ispraćali u ratove...
Strogost se nastavlja: „Ali još je gore što vidim da se gubiš – gubiš i vrijeme i čast odbijajući prepoznati da je to čudovište rođeno kroz tvoja lutanja, tvoja proturječja, tvoj odmak, tvoju razapetost između sadašnjosti i prošlosti, tvoje trajne nesposobnosti da nađeš svoje mjesto u ljudskoj civilizaciji.“  Lutanja, proturječja, odmaka i razapetosti između prošlosti i sadašnjosti – na svakom koraku. U svakoj vjeri, naciji, grupi, pojedincu. Ali riječ je o konstanti traganja ljudi i kultura, a ne pokazatelju ili dokazu „trajne nesposobnosti da (muslimani nađu) svoje mjesto u ljudskoj civilizaciji“. Upravo lutajući, sučeljavajući proturječne stavove, promatrajući fenomene i pristupe s odmakom od uronjenosti u njih, te stalnom usporedbom prošlosti i sadašnjosti – bilo koji pojedinac, pa tako i nacija ili vjera - mogu ići naprijed. U tom smislu ovo je predbacivanje potpuno pogrešno. No ono očigledno služi kao odskočna daska da se muslimanskom svijetu prilijepi etiketa trajne nesposobnosti da nađe svoje mjesto u ljudskoj civilizaciji.
Trajno podrazumijeva i budućnost, a koliko je problematično svako prognoziranje budućnosti, pokazala je nebrojeno puta prošlost. Dakle o tome ne možemo govoriti, pa prema tome niti  osuđivati ničiju budućnost!
Osuditi pak nekoga, u ovom slučaju sljedbenike jedne svete knjige (koji su ako ništa drugo II vatikanskim koncilom postali civilizacijski jednakovrijedni sa sljedbenicima drugih objava) da ne može naći svoje mjesto u ljudskoj civilizaciji – to ne znači strogo misliti nego pokušati strogo zvučati. Ako muslimani ne pripadaju ljudskoj civilizaciji, onda vjerojatno pripadaju nekoj nižoj rasi ili poluživotinjama koje se mogu loviti, ubijati, raseljavati, izgladnjivati, zatvarati u logore, hapsiti bez dokaza,  istrebljivati, uništiti kao vrstu. Nažalost to se događalo i to se i danas događa. Za bogove zaljubljene u svoju sliku (koju vide u odrazu nafte na naftnim poljima) stanovnici zemalja koji imaju tu sreću/nesreću da svojim postojanjem kvare okvir slike tih narcisa (a uglavnom je riječ o muslimanima) ne postoji drugi način nego da se oni proizvedu u ljude drugog ili trećega reda i da se osude na progonstvo. Kolone migranata koje danas bježe od bombi, plaćenika, od bogatstva nafte koja leži ispod njihovih zemalja samo su posljedica rečenica koje su slične ili identične Vašoj. Ako je netko „trajno nesposoban“ uključiti se u ljudsku civilizaciju, onda ga valjda treba osuditi na vječno lutanje između zemalja koje će svoju dobrodošlicu sve češće iskazivati bodljikavom žicom, ogradama, a uskoro i vojnicima i psima i tenkovima. Ako je netko „trajno nesposoban“ onda mu možete oduzeti domovinu i dati onim ljudima koje je zapadna civilizacija plinskim komorama uvjeravala da su „trajno nesposobni“.
Krajnja konzekvenca proglašavanja nekoga trajno nesposobnim su plinske komore. Vi to naravno niste rekli niti napisali, ali civilizacija na koju se pozivate dala je odgovor na Vaše dvojbe i dovršila Vašu rečenicu.
Gospodine Bidar, Vi pozdravljate aktivnosti muslimanskog svijeta kada odbija barbarstvo počinjeno u ime islama, ali smatrate to nedovoljnim. Treba po Vama prihvatiti „odgovornost i autokritiku“, a ovo je „povijesni trenutak da se dovedeš u pitanje“. Nisu dakle dovoljne osude terorizma od strane muslimana cijeloga svijeta, nisu dovoljne deklaracije, istupi imama, muftija, organizacija; nedovoljni su pozivi na mir... Muslimanski svijet po Vama morao bi „se(be) dovesti u pitanje“. Dovesti sebe u pitanje moglo bi značiti i odustati, jer ako je sve ostalo „sklanjanje u refleks samoobrane“ i nepreuzimanje „odgovornosti i autokritike“, onda je očigledno na djelu neko licemjerje: Netko se predstavlja onim što nije. Netko ne želi priznati svoj grije. Netko se krije iza lažnoga morala i „optužuje umjesto da preuzme vlastitu odgovornost“
Mnogo je toga sadržano u presudi kojom se svijet jedne vjere osuđuje na dovođenja sama sebe u pitanje. Prije svega iz korpusa ljudske civilizacije, raznih kultura i nacija, država i pojedinaca (koji načelno svi sebe svakodnevno trebaju i moraju propitivati) Vi izvlačite svijet muslimana koji osuđujete na „dovođenje tog svijeta u pitanje“. Zašto baš muslimanski svijet? Zašto je svaka osuda terorizma „sklanjanje u refleks samoobrane“? Zašto su muslimanski pozivi na mir samo nepreuzimanje odgovornosti i autokritike? Zar milijuni raseljenih, unesrećenih muslimana koji od nemila do nedraga lutaju od granice do granice, zar oni nisu poput žive rane na tijelu muslimanskog svijeta znak da se netko igra s njihovom sudbinom? Zar je za vas bježanje od bombi „sklanjanje u refleks samoobrane“. Je li pokušaj da se spase djeca i da im se osigura život nedostatak odgovornosti muslimana? Je li bježanje od noža plaćenika naftnih kompanija bježanje od autokritike?
Na djelu jest licemjerje gospodine Bidar, ali jedno drugo. Netko uistinu laže i umnaža te laži. Netko skriva svoje interese plaćajući i obećavajući sve - onima koji nemaju ništa. Ali to je igra poznata iz dva svjetska rata, poznata iz važnosti koju je nafta imala za tenkovska osvajanja u ratovima. Na djelu je licemjerje onih koji bez ikakvih dokaza mogu sravniti jednu državu sa zemljom (i pritom ne pronaći nikakve dokaze da je bilo razloga za bilo kakav napad). Na djelu je licemjerje zapadne civilizacije koja nema snage suočiti se sa svojim monstruoznim masmedijskim strojem za umnažanje manipulacija i laži. Licemjerje podilaženja skrivenim fürerima koji pokušavaju ustanoviti novi totalitarizam...
Nakon nekoliko rečenica u kojima ustvrđujete kako se i sami borite da ne budu zaboravljene dobre stvari svih religija, pa i islama, slijedi  naizgled ključno pitanje: „Zašto je čudovište (o kojemu je riječ) ukralo tvoje (muslimansko), a ne neko drugo lice?“ Kao filozof, Vi gospodine Bidar strogo i nesmiljeno, u skladu sa svojom filozofskom dužnošću  želite pronaći korijene zla, želite (slikovito to recimo) otvoriti maternicu u kojoj se rađa i razvija čudovište takozvane islamske države: „Korijeni tog zla koje ti danas krade lice je u tebi samom, čudovište je izašlo iz tvoje utrobe – i rodit će se mnoštvo drugih, još gorih čudovišta dok se ne osmjeliš priznati svoju bolest kako bi se konačno iskorijenilo to zlo.“
Ako su korijeni zla u muslimanskom svijetu onda vjerojatno prije islama nije bilo zla (jer nije bilo utrobe u kojoj bi zlo pustilo svoj korijen). U to vjerojatno ni sami ne vjerujete. Korijeni zla su u nečemu univerzalnom, nečemu što je postojalo i što će postojati dok živa bića donose odluke.
Ako je čudovište izašlo iz utrobe muslimanskoga svijeta, kako onda definirati zla koja je donijela povijest a u kojima nisu sudjelovali muslimani?
Konačno, ako je zlo raslo u maternici muslimanskoga svijeta, zašto bi kralo lice. I lice bi bilo oblikovano u maternici. Krade se nekome nešto samo ako onaj koji krade to nešto nema, a krade od onoga koji ima. Kako onda zlo koje raste u maternici muslimanskog svijeta može krasti svoje vlastito lice (koje je također raslo i razvijalo se u maternici)? Nije važna logika, važno je doći do zaključka. Nije važno koliko je igra prljava, na kraju se uvijek računa samo rezultat. Vaše strogo filozofijsko mišljenje nažalost pokazuje se kao misao koja se oblikuje pod utjecajem stereotipa o muslimanima koje svakodnevno gledamo na sustavima umnažanja manipulacija i laži.
Pogledajte gospodine Bidar na milijune raseljenih muslimana kako s djecom lutaju Europom u potrazi za mjestom po kojemu ne padaju bombe. Je li u njima zlo ili je zlo njih natjeralo da iz svoje domovine bježe kao iz maternice?
Čujete li gospodine Bidar kako migranti na granicama kolektivno meditiraju Vašu misao: Mi smo oličenje zla. Nakon što smo uništili svoje države došli smo uništiti i vaše. Mi smo 'neodgovorna' čudovišta koja ne poznaju 'autokritiku', jer da smo odgovorni i autokritični priznali bismo da smo pokrenuli sve suvremene ratove, da smo razvili najsnažniju industriju proizvodnje oružja u svijetu, da su svi masmedijski giganti u našim rukama, da upravljamo zapadnim naftnim kompanijama iz vlastite utrobe; da smo nakon dva svjetska rata koja smo pokrenuli odlučili pokrenuti i treći (zlo nikad ne miruje); da samo za nas muslimane ne vrijede zakoni Ujedinjenih nacija jer smo mi kao oličenje zla iznad svih zakona...
U onom dijelu otvorenog pisma u kojemu sugerirati zapadnim filozofima kako ni oni ne vide veličinu problema religije koja „proizvodi čudovišta“ (jer su možda po njima krivi povijest, politika, ekonomija), u jednom dijelu te rečenice Vi sjajno detektirate problem. I Vama je jasno da mnogo toga proizlazi iz toga što se „duhovna priroda čovjeka grozi praznine“. Interesantno je međutim da kao filozof koji želi misliti strogo ponovno upadate u tipičnu grešku današnjeg vremena. Nadahnuti suvremenim masmedijima (koji su uzgred budi rečeno strojevi za proizvodnju duhovne praznine) vi razmišljate o mogućim posljedicama a ne o uzrocima. A cjelokupna povijest filozofije uči nas da se moramo vratiti uzrocima, da moramo pronaći korijene problema i da do rješenja možemo doći samo ako pronađemo ono bitno (uzrok, počelo) i da ne dopustimo da nas zavaraju sjene na zidu, privid, posljedica. Poput specijaliziranih liječnika obrušavate se na simptome, a uzročnika ostavljate da kraljuje u svom mraku.
To je isto kao da kažete da će prazninu bombardiranih i sa zemljom sravnjenih zemalja u kojoj više neće biti ljudi – preuzeti religija. Ili kao da kažete da o migrantima treba razmišljati kao o velikom i teškom problemu, premda je egzodus muslimana danas samo simptom udruženog nastupanja multinacionalnih korporacija, globalnih medija i političko-vojnih egzekutora. Od bombi se ne bježi zato što u Kur'anu piše: Bježite od bombi i osvojite Europu. A sve više je glasova koji upravo bijeg od bombi tretiraju kao stvaranje Euroarabije.
Nijedna religija, poštovani kolega Bidar nije danas prilagođena sadašnjosti. Svaka od religija u svojim objavama ima rečenica, uputa, sugestija, pa i poziva da se u određenim okolnostima trebalo ili treba učiniti nešto što je današnjem stupnju razumijevanja uljuđene ljudske zajednice strano i neprihvatljivo. Odabrati pak jednu od tih religija i osuditi je za neprilagođenost, ulijetanje je u klopku  stereotipa. Suvremeni masmedijski oltari preuzeli su vrijeme i duše ljudi. Suvremeni magijsko-politički čarobnjaci i vođe preuzeli su na sebe ulogu magijskih čarobnjaka i traže naše povjerenje. Praznina o kojoj govorite proizvod je Globalnog ekrana i onih koji sjede u nadzornom odboru tog ekrana, odnosno njegovih vlasnika. Sve ostalo su posljedice.
Pozdravljate muslimane koji gledaju u budućnost. Vidite i osjetite moguću snagu, potencijal koji se treba osloboditi. Propagirate „duhovni život 21. stoljeća“ i nužnost „reformiranja islama“, mogućnost „duhovne revolucije“.  Smatrate da unatoč „bolesti“ u muslimanskom svijetu ima „žena i muškaraca“ koji su spremni za to. Lijepe su to riječi koje bi bilo lijepo izgovoriti nakon kritičke analize odnosa Zapada prema islamu, analize administracija vlada neokolonijalnih i starih kolonijalnih sila prema bogatstvima koja su crpljena i siromaštvu koje je ostavljano; prema stvaranju kaste nedodirljivih šeika, vjernih suradnika sila koje nevjernost kažnjavaju oružanim 'uvođenjem demokracije'. Bolest je, gospodine Bidar u uzročniku, ostalo su simptomi.
I ne zavaravaju se oni koji ovako razmišljaju nego se Vi zavaravate kad argumente o proizvodnji kaosa u zemljama islama nazivate „glupom optužbom“, kada kažete da je islam svojevoljno žrtva „svjetske bolesti – kulta novca“, odnosno  da je islam sam kriv što je pratio Zapad u proizvodnji „nacionalizma i modernizma“.
Proces je dakle globalnih razmjera, a islam je kriv što je dio tog procesa. Islam se treba prilagoditi suvremenosti, a upravo suvremenost razvija globalne procese kojima se islam odupire. Svijet je postao roba, a islam je želio pokazati da nije roba. Zapadnom licemjerju koje se pokazuje u činjenici da je sve više država sa sve više deklariranih vjernika ali i s praznim bogomoljama, islam na dlanu nudi vjeru koja je živa i koju globalni procesi i žeđ za naftom mogu bombardirati, ali je ne mogu uništiti.
Tražite među muslimanima Mandelu, Gandhija ili Aung San Suu Kyi. Da li time zazivate osobu koja će poput mladog Mandele zagovarati oružani otpor onima koji su njegov narod doveli u neravnopravan položaj? Što mislite o Gandhijevom razumijevanju zapadne demokracije, jer kao što sigurno znadete, kad su ga pitali što o njoj misli o zapadnoj demokraciji, on je odgovorio da bi to mogla biti zanimljiva ideja. Kojoj se zapadnoj imperiji suprotstavio otac Aung San Suu Kyi (čije je ime nobelovka ugradila u svoje vlastito ime) i koliko je riječ o duhovnoj revoluciji, a koliko o trusnom području suradnje vojnih hunti s neokolonijalnim inspiratorima poslovnih vlasnika takozvanih neovisnih država?
Drago mi je što muslimanskom svijetu (pa tako i meni) postavljate pitanje: Gdje su tvoji veliki mislioci čije se knjige moraju čitati u čitavom svijetu kao u vrijeme arapskih i perzijskih matematičara i filozofa, od Indije do Španjolske? Hvala Vam na tom pitanju jer ono traži protupitanje: Zašto se zapadna Europa srami islamskog doprinosa uspostavljanju europske civilizacije? Zašto 800 godina razvijanja medicine, filozofije, matematike, kemije i drugih znanosti nisu također u temeljima razgovora o korijenima Europe? Zašto se autentičnim rezultatom zapadnih znanosti prihvaćaju mnoge teze i pronalasci izvorno potekli od islamskih znanstvenika?
O muslimanskom svijetu govoriti znači imati na umu i prošlost i sadašnjost. Potiskivanje i nepriznavanje utjecaja koje je islamska znanost donijela Europi samo je mali dio proizvodnje krivnje u muslimanskom svijetu i pretpostavka da se o tom svijetu govori kao o inferiornom, nezrelom i neciviliziranom.
Ako u mom srcu ima mjesta za Boga, njemu sam pokoran. U toj pokornosti slijedim ono najbolje u sebi, a ono najbolje u meni može biti samo ono univerzalno, kako ga hod mi nazvali. Prisile nema. Prisila na koju se Vi pozivate više je proizvod bijega u vjeru objave od vjere u lažne proroke Globalnih ekrana.
Mnogi su vjernici, bilježite u svom pismu, toliko usvojili kulturu podčinjavanja tradiciji i 'vjerskim učiteljima' (imamima, muftijama, itd) da čak ne razumiju da im se govori o duhovnoj slobodi i o osobnom izboru prema 'stupovima' islama“ Pogledajte strogi gospodine Bidar kadrove Iraka prije američke invazije. Usporedite život Libijaca prije američke i europske odluke da prestanu plaćati libijsku naftu odnosno da više nisu dužni (eufemizam za uništavanje države u kojoj je vladar – uz sve manjkavosti – ipak odlučio živjeti u šatoru dok i zadnji građanin njegove države ne useli u svoj stan. Zaronite malo u sudbinu zemalja iz kojih se preko mediterana otiskuju tisuće čamaca, nesigurnih brodica, mešetarskih davno otpisanih brodova – da bi tisuće ljudi prevezli iz zemalja koje je nova demokracija učinila pustinjom.
Ja sam Vam gospodine Bidar rođen u Bosni. Živio sam u sredini u kojoj je malo tko razmišljao o nacijama i vjerama. (Naknadno sam morao učiti raspoznavati učenja, leksike, razlike...) Za vrijeme rata koji je koordiniran iz centara europske civilizacije i čiji je cilj bio zavaditi pa zavladati, muslimani su manje više bili osuđeni na istrebljenje. Pristali su na pomoć onih država koje su im željele pomoći. Bile su to uglavnom/ponajviše arapske države. Danas je u muslimanskom dijelu Bosne i Hercegovine utjecaj arapskoga svijeta sve veći. Grade se čitava naselja za arapske poslovne ljude, arapske turiste, one koji žele ulagati u opustjelu i siromašnu Bosnu i Hercegovinu. Mijenjaju se i običaji. Bijeli, bosanski, europski muslimani bili su vjerojatno ono što Vi priželjkujete od muslimana. Ali tko je inicirao i tko intenzivno radi na radikalizaciji stavova muslimana i u Bosni? Može li se zaboraviti osuda na istrebljenje? Mogu li se zaboraviti genocidi izvođeni uz nazočnost Ujedinjenih nacija? Kako razvijati demokratsku misao u sredini u kojoj musliman ne može niti masovnu grobnicu obilježiti jer ju je vlast dejtonske sastavnice prodala stranom investitoru, a u blizini podigla spomenik svojim 'herojima' koji su genocid izvršili?
I ja sam gospodine Bidar za duhovnost i slobodu koju zagovarate. Ali ne dam se manipulirati stereotipima. Pozdravljam i sam svaku ideju razvoja istinske demokracije, istinski sekularne države (osjetljive za pitanja vjernika), ali želim razumjeti korijene problema, a oni su u ovom slučaju imperijalne težnje nacija , institucija, grupa pojedinaca, vlasnika korporacija i medija koji naprosto (silom nužnosti širenja kapitala) žele zagospodariti svijetom.
Kada govorite o „odbijanju prava na slobodu u odnosu na vjeru“ zaboravljate o povijesnom procesu napredovanja slobode u odnosu na sve religijske hijerarhije. Politika i religije suparnici su u borbi za sljedbenike vlastitih vizija svijeta. Usidriti „pravo na slobodu“ u odustajanje od interpretacije jedne religijske hijerarhije, redukcija je koja jednim dijelom otkriva želju za dodvoravanjem, a drugim dijelom nepoznavanje tegoba koje donosi svako promišljanje, pa i utemeljenje ideje slobode. Vi svakako imate pravo misliti da je egipatski narod slobodniji, ili irački, ili sirijski, ili bilo koji od naroda srednje ili Latinske Amerike gdje je američka administracija financirala, obučavala pa i prevozila plaćeničke „učitelje demokracije“. Možda su svi ti narodi slobodniji danas jer nisu „odbili pravo na slobodu“. Ja u takvu slobodu ne vjerujem!
Kada govorite o „zaprepaštenom licu cijeloga svijeta“ (pred kojim raste čudovište koje podiže islamski svijet) ne mogu ne pomisliti koliko realna politička svjetska situacija sve više podsjeća na holivudske horor filmove. Istinski su zaprepašteni slobodoumni ljudi svjesni sustava zavođenja i manipuliranja od strane zapadnih masmedijskih korporacija za proizvodnju laži i obmana kao sredstva za 'proizvodnju pristanka' svih naroda svijeta na odluke svjetskih zapadnih moćnika. Horor treba tražiti u uzrocima a ne u kolonama islamskih migranata; u odlukama američke administracije financiraju plaćeničke vojske, a ne u 'željeznoj vjeri' koju vjernici jedne vjere slijede. Pa pravo na slobodu može se pročitati u očima svakog migranta koji je pokupio djecu i starce i krenuo tamo gdje ne padaju bombe. A znadete li gospodine Bidar gdje je to. To su ona mjesta iz kojih polijeću zrakoplovi s bombama.
Točno je: muslimansko  lice 'izobličeno je mnogim brazdama'. Ali ne zato što se muslimanska duša desetljećima ili stoljećima pripremala roditi čudovište. Upravo suprotno. Tisuće je dokaza da su upravo u islamskim zemljama stoljećima u miru zajedno živjeli ljudi različitih vjera. Muslimansko su lice osule brazde za koje krivnju snose nositelji ideje osvajanja svijeta. Za to im je potrebna nafta, a da bi se do nje došlo (u količinama koje su potrebne za upravljanje svijetom) nepotreban je narod koji hoda zemljom ispod koje je to najefikasnije sredstvo upravljanja svijetom.
Kada kažete kako „muslimanski svijet mora početi mijenjati način na koji odgaja svoju djecu“, onda vjerojatno ne mislite na otvaranje onih škola koje su financirali Amerikanci a pomagali njihovi bogati šeici iz Saudijske Arabije, škole koje su morale kao na traci proizvoditi radikalnu svijest sposobnu boriti se pa i ubijati. Nesreća je te svijesti u lažnom čipu. Onaj kome je takav čip ugrađen misli da brani islam a zapravo je upregnut u geostrateške igre koje i njega samoga i takve škole i samu ideju – osuđuju na kratkotrajno postojanje i nestanak.
Kraljevstvo božje može biti samo u duši vjernika. Nema te države koju u ime Boga treba osnovati ili braniti. Svaka je država ustrojstvo najrazličitijih nepravdi. Borba za napredak ljudske civilizacije ne može biti provođenja istrebljenjem čitavih naroda, pretvaranjem naroda u roblje, preseljenjem čitavih naroda, istjerivanjem naroda sa njihovih prostora, optuživanjem naroda za ono što sami optužitelji rade.
Gospodine Bidar, možda ste se svojim otvorenim pismom svidjeli pokojem zapadnom intelektualcu nesvjesnom medijskih mehanizama proizvodnje krivnje i pristanka u narodima bez velikih sredstava umnažanja slike i teksta, ali niste pokazali strogost i kritičku dimenziju koju filozofija zahtijeva.
Sve pozitivne stvari koje želite muslimanskom svijetu i koje ste naveli: „slobodu savjesti, demokraciju, toleranciju, pravo na svaku različitost pogleda na svijet i vjerovanja, jednakost spolova i emancipaciju žena od muškog tutorstva, promišljanje i kritičku kulturu vjernika na sveučilištima, u književnosti i u medijima“ – pozdravljam i smatram nečim na čemu svaka kulturna sredina radi onoliko koliko joj okolnosti omogućuju. Ali smatram da biste kao filozof morali vidjeti kako se danas stvaraju okolnosti i što se u kojim okolnostima može činiti. Kadriranje islama je svakodnevno na djelu. Na djelu je komunikacijski stampedo. Masmediji na traci proizvode stereotipe koji proizvode mišljenja poput Vašega.
Zbog svega toga, a posebno zbog rijeka migranata, sredozemnih grobnica, a onda i istine radi, dopustite mi zamoliti vas da u svom sljedećem otvorenom pismu uz to što ćete (i trebate) biti strogi, budete i slobodniji u kritici konteksta koji je stvorio situaciju o kojoj pišete.



[1] Tekst kojemu se ovo otvoreno pismo obraća  Otvoreno je pismo muslimanskom svijetu  Abdennour Bidara objavljeno u Europskom glasniku, Hrvatskog društva pisaca, br. 20. Zagreb, 2015. Svaki je dio navedenog Bidarovog teksta označen kurzivom.

29.7.16

MALO O VELIKIM LAŽIMA...

POLITIČKA LAŽ
Istina politike kao takve. Do izražaja naročit dolazi u političkim kampanjama kada istina politike kao takve postavlja temelje novim vladarima. Politička laž je oblik beskompromisnog kazivanja  istine zaobilaznim putem – grozomornim lažima.
Što je politička laž veća u nju je lakše povjerovati. Teško je naime ne vjerovati u nešto tko veliko kao što je grozomorno velika laž.
Političke laži izgovaraju ljudi koji se bore za istinu i boljitak svih nas. Zbog toga ih uvijek iznova biramo. Da nam ponovno izgovaraju svoje grozomorne laži.
Laži se uglavnom izgovaraju pred kamerama. Time se pospješuje privid da se govori istina, jer kamere nikad ne lažu…

RELIGIJSKA LAŽ
Laž religije kao takve koja duhovno i unutarnje pretvara u navijačko i političko. Religijske laži izgovaraju ljudi koji se kunu u Boga ali u njega ne vjeruju. Ponekada to mogu biti ljudi koji misle da vjeruju, ali sve što rade - rade protiv njega.
Religijske laži dijele nebo, daju Bogu različita imena, uzgajaju zlatnu telad, šalju ljude u ratove u kojima će ubijati druge ljude, ne ustaju protiv nepravednog grozomornog bogatstva onog dijela populacije od kojega primaju najveće donacije.
Religijska laž želi brendirati travu, pijesak, vodu, more, kamen, sitne i krupne životinje na određenom teritoriju. To je oblik religijske laži primjeren suvremenim marketinškim trendovima.
Laž u ime religije izravna je posljedica religijske laži. Svijet u kojemu bi bila važna supstanca, dakle vjera sama, mogao bi biti samo pošten svijet bez nejednakosti, ubijanja, zlostavljanja, ratovanja, izrabljivanja. Takav svijet do sada nismo upoznali. Kao posljedicu danas imamo i laž u ime religije kada se plaćeni ili naprosto bolesni ljudi pozivaju na religiju da bi imali opravdanje ubijati. Ne vide da time samo potvrđuju tisućljećima staru tradiciju religijske laži.

POSLOVNA LAŽ
Istina poslovanja u svijetu u kojemu je čovjek čovjeku sredstvo izrabljivanja a ne cilj. Poslovna laž je pretpostavka svakog poslovnog razgovora jer je pretpostavka realiziranja takvog ugovora koji će omogućiti veći profit.
Postoje male, srednje i velike poslovne laži. Za male poslovne laži ide se na duži odmor u zatvor. Za srednje velike poslovne laži gule se krumpiri ili se ide na uvjetnu kaznu. Velike poslovne laži prolaze nekažnjeno jer spadaju u kategoriju grozomorno velikih laži a, kako je pokazano na primjeru političke laži -  Teško je  ne vjerovati u nešto tko veliko kao što je grozomorno velika laž.
Poslovna carstva su carstva poslovnih laži. Interesantan je paradoks da što su ta carstva veća broj laži može biti manji. Tomu se ne treba čuditi imajući na umu teoriju brojeva, teoriju skupova ili teoriju ljudi svakodnevno pretvaranih u idiote.

ODGOJNO-OBRAZOVNA LAŽ
Laž suvremenog odgoja i obrazovanja. Temelji se na aksiomu koji kaže da je lakše izaći na kraj s poslušnikom koji ništa ne zna nego s 'odgajanikom' koji ne zna prestati s pitanjima. Odgojno-obrazovna laž da djelu je od vrtića do akademija znanosti. Poštuje se i izvrsnim ocjenama nagrađuje konformizam, 'odmjerenost', poslušnost, znanje uvlačenja, cinkanje, nekompliciranje, netraženje vlastitih prava i druge slične osobine.
Odgojno obrazovna laž posebno se razvija na fakultetima. Dijelom zato što je riječ o odraslim osobama, a još većim dijelom zato što je to mjesto i vrijeme za oblikovanje poslušnosti u budućim službenicima sustava laži.
Odgojno obrazovna laž posebno ne podnosi kritičku misao. Ta kritička misao stvarno nikad nije zadovoljna.

ESTRADNA LAŽ
Laž industrije zabave koja i postoji da bi se sustav laži održao uz pjesmu, ples, zabavne igre, navijanje i ostale oblike pripreme suvremenog čovjeka na život kao spektakularnu laž. U Photoshopu estradna je laž dobila sjajno pomagalo i sredstvo uljepšavanja. Laž je tako postala toliko lijepa da je gotovo pa idealna. A ako je nešto gotovo pa idealno – kako u to ne vjerovati?

TELEVIZIJSKA LAŽ
Lako dostupna laž do koje se dolazi uključivanjem televizijskog prijamnika. Slika koja se emitira, potpomognuta glasom, efektima, scenografijom, šminkom, dramaturškim obratima, jingleovima i drugim sredstvima ima cilj dovesti nas u stanje svijesti u kojemu izgovorenome i viđenome vjerujemo kao istini samoj.
Televizijska se laž povremeno koristi i istinom jer je od 'starih učitelja' naučeno da će se povjerovati samo onim lažima u kojima ima bar malo istine.
Televizijska laž je laž televizije kao medija gdje mala grupa ljudi uređuje i emitira za veliku grupu ljudi. Malo ljudi ne može znati sve ono što zna velika grupa ljudi. Zato velika grupa ljudi i ne može emitirati svoje programe.

FILOZOFIJSKA LAŽ
Laž filozofije same da je dovoljno samo ljubiti mudrost, stremiti k mudrosti, biti na putu, objavljivati tekstove i knjige o ljudima koji su objavljivali tekstove i knjige u kojima su ti ljudi pisali o tekstovima i knjigama…

Mudrost čeka!

27.7.16

ZEFIR - VJETAR GLAZBE KOJI DUŠU ČINI LIJEPOM

 https://www.youtube.com/watch?v=YeMjczbuues

Stiže ZEFIR
Govorilo se da će doći. Neki su ljudi bili uvjereni da su ga osjetili u svojoj blizini. Ima žena koje bi se i u svoju djecu zaklele da su ga čule. Ničim izazvan jedan je dizajner počeo raditi na njegovu obličju. Ali, kako uhvatiti vjetar?
Mudri su govorili da su zavjese prevoditelji za jezik vjetra. Tko zna? Možda su nam uistinu potrebni velovi koje vjetar otvara da bismo se približili i njemu i sebi? Možda nas upravo glazba vjetra približi onoj jednostavnoj harmoniji koje dio želimo biti, i na jastuku koje možemo mirni usnuti.
 Čini se da je negdje tamo sve razriješeno i da je ZEFIR stigao!

ZEFIR je projekt izrastao na dobrim vibracijama poezije Enesa Kiševića, glazbenom iskustvu Ismeta Kurtovića i njegovih glazbenih suradnika, tekstualnim i teorijskim orijentacijama Sead Alića i tima Centra za filozofiju medija, Lee Šprajc, Safiudina Alimoskog, Sakin, Srećka Brdovčaka...
Pokazati ljepotu sinergije poetske riječi, glazbe i (pokoje) kritičke misli – temeljna je želja cijelog projekta – pokazati da se misliti može i pjevajući, odnosno da je samo pjevajući (pjesmom) moguće  graditi istinske mostove.  
U svijet koji ishitreno prati ono trenutačno tj. posljedice, ZEFIR želi vratiti pjevanje o nezaobilaznim i nerijetko bolnim fenomenima. Otuda pjesma Stećak koja govori o migrantima, aktualnoj i bolnoj temi današnjice. Pjesma Stećak  na neki je način najava  niza pjesama koje žele progovoriti (propjevati) o sličnim temama: dolaze nam uskoro pjesma  Palestina, Posljednje pismo iz Bišćana- pjesma o bijelim trakama, Suza na kamenu koja pjeva o egzistencijalnoj samoći, Indijanska pjesma o indijanskoj mudrosti, Ravna ploča o urednicima koji su zemlju 'uredili' kao ravnu ploču, etc.

ZEFIR je otvoreni projekt koji omogućuje istomišljenicima da se uključe i ravnopravno nastupaju s onima koji su već unutra. ZEFIR želi biti putujuća ljepota poetske riječi – pjevanje i mišljenje onih koji se u pjesmama ZEFIR-a prepoznaju.

FONTANE, POKEMON, HRBIJA I SRVATSKA


TALES
Starogrčki filozof koji je znao da je 'voda sve', ali nije bio gradonačelnik pa nije imao čijim novcima graditi fontane.

GRANICA AUSTROUGARSKE
Granica koju su aktualizirali migranti iz Turske

BONUS
Nusprodukt bolesti kapitalizma: Oduzmi radnicima i podijeli sebi. Naročito se koristi u legaliziranoj pljački u bankama gdje se ne uzima samo zaposlenicima nego i ulagačima.

„INFORMACIJA IZ SUSTAVA“
Informacija o tome da sustav ne funkcionira.
(Ako osoba koja je pod istragom iz sustava dobiva informacije, onda sustav označava sredstvo za dilanje informacija osobama koje su pod istragom)

MINISTAR KOJI ZNA SVOJ POSAO
Sintagma koja se koristi za osobu koja u pravilu ne zna baš ono za što je zadužena.

SREDSTVO ZA PRANJE
Zastarjelo ime za fontanu.

MRTVO SLOVO NA PAPIRU
Zastarjela uzrečica vezana uz zastarjeli medij. Danas bi ona trebala imati moderniji oblik. Evo nekoliko prijedloga:
-          Izgovoreno pred kamerama jučer, ne vrijedi danas
-          Mrtvorođena riječ političke kampanje
-          Političari govore istinu ali ekrani lažu
-          I autentična snimka može biti laž ako je na njoj izjava političara
-          Obećanja na ugašenim televizorima
-          Riječi političara za kojim kamere više ne jure

HRBIJA
Globalističko ime za osjetljivost dijela hrvatskih građana na vjetrove sa istoka

SRVATSKA
Globalističko ime za  osjetljivost dijela srpskih građana na vjetrove sa zapada

POKEMON GO
Igra skrivača kojoj je CIA omogućila da ima svoje sponzore

KRADLJIVAC
Amater koji ne radi ni za jednu banku, nije član nijedne partije, ne radi za tajne službe i ne radi na veliko…

BUŠI GUME HA HA HA HA…
Rečenica iz legendarnog filma Tko to tamo peva koja je ovih dana stigla u Makarsku. U špici turističke sezone uz nedostatak mjesta za parkiranje, rečenica se među domaćima počela prenositi od uha do uha. Neki mediji smatraju da je rečenicu prvi izgovorio netko iz gradskih vlasti za koga se smatra da je daleki rođak lika iz filma. Bilo kako bilo, uvijek nas stigne ono što izgovorimo. Pa makar i na filmu.

MALI SMIJEŠNI LJUDI S VELIKIM KRAVATAMA
Kolokvijalni naziv za političke vođe malih i još manjih stranaka u Hrvatskoj koji ostaju bez svojih članova.

TEKSTITIS
Bolest današnjeg čovjeka. Dobije se tipkanjem gluposti na pametnim telefonima. Od nje su imuni svi koji promisle prije tipkanja.

„POLITIČKI IZBORI SU TEST ZA POLITIČARE“
Misao novinara koji još ne zna da je biti političar zapravo dijagnoza. Testovi su položeni pri upisivanju u partije.



RELIGIJSKO BRENDIRANJE TLA

1.
Osnovna teza ovog teksta je da Europa nije kršćanska, da to ne bi smjela biti i da bismo u našim razgovorima o Europi trebali biti obzirniji prema jednom od religijskih utjecaja (nerijetko zaboravljanom), utjecaju islama na europskog čovjeka kroz povijest, na europsku kulturu i civilizaciju. Ako se naime kaže: Mediteran je kolijevka zapadno-europske filozofije i znanosti koja, zajedno s također mediteranskim naslijeđem hebrejsko-kršćanske religijske tradicije udara temelje zapadno-europske kulture i civilizacije.“[1] onda to jednim dijelom i jest točno međutim onim dijelom o kojemu se ne govori, sugerira se da se nešto, zbog nečega ili radi nečega treba prešutjeti.[2]

„Drugi vatikanski sabor – piše Hans Kung – objavio je deklaraciju o muslimanima i možemo biti sigurni, ondje gdje se u dijalogu nađu katolički kršćani i muslimani, da se ova deklaracija citira već u svečanom pozdravnom govoru. No time se još nije uklonila 'plebeia opinio'; klišei sjede duboko u nesvjesnom i često nailaze na jednodušno odobravanje, primjerice u novinskim karikaturama.“[3] 

Zadatak intelektualaca danas nije u tome da se zgražaju kada se pojave slučajevi poput pohoda monstruoznog ubojice u Norveškoj ili onog nedavnog u Francuskoj, kada se oni drugi, različiti  - zlostavljaju, šikaniraju, ignoriraju, ubijaju, spaljuju, istjeruju, psihički maltretiraju, deportiraju ili naprosto zaobilaze. Na odgovornoj je misli pronaći izlaz iz labirinta nesporazuma, iz vrtloga uzroka i posljedica, iz medijskog manipuliranja kao nužne posljedice medijskog kolonijalizma.

Oslobađanje tla od marketinških žigosanja bilo koje (religijske) strane korak je razgraničenja: pristajanje na žigosanje tla, brendiranje religijom – otvaranje je prostora nerazumijevanju, odbijanju ignoriranju i tlačenju Drugoga.

Ekologija medija, neideologijska misao, kao i misao kojoj odredbeni razlog neće biti nikakav pragmatičan interes bilo koje hijerarhije – zagovarat će oslobađanje zemlje od plašteva religijskih hijerarhija koje se danas sjajno koriste medijskim agresijama globalizacijskog koloniziranja da bi nam podastrijeli nužnost brendiranja tla kao izlaz.
To nije izlaz. To je ulaz u vječni rat mirnim sredstvima, u doba pravnih jednakosti i realnih nejednakosti, u doba generiranja državnih terorizama u doba terorizama grupa i pojedinaca koji (u nedostatku vizije mogućeg izlaska iz svijeta nepravde i nesporazuma ili naprosto zbog izmanipuliranosti) daju svoj život u zamjenu za živote onih koje će zajedno sa sobom ponijeti u smrt. Gdje je onda početak?

Početak je u onom pojavnom koje sugerira bitne razlike. Nešto je moje ili tvoje, naše ili vaše. Poštujemo se ili ne poštujemo ukoliko respektiramo ili ismijavamo svoje i tuđe simbole. Jesmo li slobodni  i demokratični ukoliko imamo ili ukoliko nemamo pravo koristiti simbole vjere u svjetovne, komercijalne, umjetničke svrhe ili naprosto kao sredstva provociranja onog Drugoga?

Živimo u vremenu brendiranja, utiskivanja žigova na proizvode, u genetski modificiranu hranu, u umjetnička djela koja su sve manje umjetnička a sve više autorska. Brend su tradicijski proizvodi, kulturni artefakti, a u posljednje vrijeme počele su završne akcije brendiranja tla. Brend je utiskivanje žiga na ono što se prodaje (o čemu je riječ); brend je utiskivanje žiga u svijest širokog kruga potrošača (odnosno onih na koje se odnosi ono o čemu je riječ)

Europsko tlo tako želi biti kršćanskim, kao što afričko ili tlo bliskog istoka želi biti islamskim.
Promišljati fenomen brendiranja tla samo u uskim okvirima jednog pokušaja u pravilu znači nekritički prihvaćati argumente dominirajuće religijske hijerarhije. Tek pogled na cjelokupnu situaciju na zemlji pokazuje prave dimenzije promašaja takvih pokušaja.

U 'globalnom selu' zemlje je premalo da bi bila žigosanom.





2.

Onako kako plemenska svijest biva sačuvana (premda nadvladana) u nacionalnom, tako isto i nacionalna svijest biva sačuvana u nadnacionalnim političkim integracijama ujedinjenih država odnosno unija: građani zemalja Europske unije ne zaboravljaju isticati razlike tradicija i kultura; bivše pokrajine SSSR-a krenule su samostalnim putanjama; razlike između američkih država sve više dolaze do izražaja.

Instrumentalizatori ideje nacionalnoga zaboravljaju istaknuti suvremenost tog pojma koji je neprihvatljiv i neprimjeren za analize povijesnih gibanja tisućama godina ljudske povijesti (prije aktualiziranja u vrijeme uspona buržoaskih poravnavanja feudalnih privilegija). Ako za gledanje u retrovizor ne podesimo pojmovnu dioptriju u rezultatu ćemo imati prenošenje današnjih odnosa u historijske kontekste u kojima oni nisu igrali nikakvu ulogu.

Za razumijevanje tih procesa važno je razumjeti oblike medijskog zrcaljenja tih društava; oblike samoprepoznavanja onog zajedničkog, samopronalaženja tendencija koje će se pokazati presudnima. Bez posredovanja medija ideje bi plutale u našim glavama, a naivno bi tlo ostalo bez iskre.

Tisak koji je ustoličio nacionalne cjeline pomogao je istovremeno i odumirućim plemenskim zajednicama. Na sličan način danas svjetske televizije i Internet mreža (premda po svojoj prirodi dokidaju ideju nacionalnoga) još uvijek mogu poslužiti kao sredstvo širenja i snaženja te ideje.
Tako dolazimo do paradoksa da je odumiruća ideja najsnažnija u svom odumiranju, jer se naslanja na snagu one tehnologije koja će nju samu dokinuti.

Vatra, voda, zemlja i zrak imaju svoje kemijske sastojke, čije mijene određuju oblik, čvrstoću/mekoću, agregatno stanje, podobnost ili nepodobnost za ljudski život. No zemlja zaokružena željeznim žicama koje označavaju teritorij na kojemu vrijedi određeno pismo, tipografija, jezik, vidljivi govor, kao i konvencije na tom jeziku uspostavljene – odvajkada biva uvlačena u igru vlasništva od strane religijskih hijerarhija i još više od strane ambicioznih političkih moćnika spremnih upotrijebiti religijske podjele u ime osvajanja – igru označavanja zemlje religijskim odrednicama.

Voda zemlja i zrak tako postaju islamski, židovski ili kršćanski (samo je izgleda vatra koja obično plane na rubovima tako označenih područja univerzalna.
Podijeljeno nebo pokušava se tako preslikati na kontinente i mora. Zemlja koja se sastoji od čestica (molekula, atoma, neutrona, protona, etc dobiva religijske boje, auru svetosti zemlje kao tla, tla kao žicom ograđenog vidljivog govora.

Kisik i vodik u određenom omjeru čine vodu. Istovremeno, paradoksalno ali sveprisutno, čine i prostor kojim dominira određena ideja (uglavnom religijska). Riječ je o svojevrsnoj religijskoj geografiji koja utiskuje svoje žigove na molekule vode zraka i zemlje, religijskom označavanju kojim se zemlja, poluotok ili kontinent 'rezerviraju'.

To je rezerviranje (slično inače današnjoj kupnji parcela na Mjesecu) prihvatljivo sve dok ono samo ne poželi biti nešto više od statistike ili činjenice u turističkim vodičima. Onog trena kada se molekulama zemlje počne manipulirati pridajući im naljepnice ovog ili onog religijskog obilježja – zemlja se pretvara u vatru koju zrak može samo još više raspiriti, a koju voda ne može ugasiti.

Egipatski pijesak nikada neće i ne može biti islamski. Zrak pored piramida takav je da se njime jednako može pronositi i ezan s minareta i zvuk crkvenih zvona. Vode mediterana koje zapljuskuju egipatske obale imaju gotovo identičan sastav onima u kojima se kupa talijanski poluotok ili Španjolska obala (prije ili poslije Islama).

Egipatski Kopti moraju imati sva prava, pa i veća od onih koji imaju sljedbenici Islama, jer su u manjini, jer mogu biti izloženi agresivnosti nekritičke mase, umnoženog nerazumijevanja, copy-paste mržnje, pomaknute i/ili preslikane reakcije zbog neke nepravde učinjene negdje u svijetu nekom sljedbeniku Islama.

Slika Kopta koji čuvaju islamske prosvjednike dok se mole obišla je svijet kao jedna od najljepših poruka međureligijskog razumijevanja ljudi vjere. No snaga podjela uskoro nam jer ponudila i one druge, očekivane, slike nerazumijevanja, razdora, sukoba, ubojstava i potpunog razdvajanja ljudi koji su se na trenutak razumjeli na onaj način na koji vjera i dolazi do izražaja – nalaženjem istog u različitome.


3.

Tko želi upravljati ljudima mora proizvoditi stereotipe. To su zajednički nazivnici koji omogućuju stvaranje kritične mase za vršenje političkih pritisaka u cilju provođenja političkih promjena.
Najuspješniji su oni stereotipi koji se mogu potkrijepiti kakvom očevidnom činjenicom. Ako sunce svako jutro izlazi na jednom kraju zemlje i uvijek se 'na očigled' vrti oko zemlje – razumno bi bilo tvrditi da je zemlja u središtu svemira i da se sve (pa i veliko sunce) vrti oko nje.
Ako je većina država danas u Europi kršćanska, onda bi ta činjenica trebala biti sadržana i u interpretiranju europske povijesti: vjerojatno je kršćanska europa nastala obranivši se od Islama sa istoka; vjerojatno se zapadna civilizacija uspjela uspostaviti upravo zato što u stvaranju Europe nije sudjelovao Islam; vjerojatno postoje i iznimke/izuzeci u povijesti Europe, ali na njih treba gledati kao na nečistoću koja mora biti odstranjena iz korpusa europocentričnosti.

Istina je naravno izvan stereotipa i otvara se samo onima koji ne žele upravljati drugima ili se ulagivati hijerahiji iz interesa.
Većina ratova koje je Europa vodila uglavnom su bili ratovi koje su kršćanske države vodile protiv kršćanskih država. Recimo to riječima Sloterdijka: „…pod njegovim djelovanjem (pluralizma imperijalizama europskih nacionalizama op S.A.) Europa se morala raspasti na nacije kao sekte moderne političke teologije, češće nazvane kulturama. No budući da je Europa premala da bi mogla trajno udomiti nekoliko ofenzivnih imperija, ležalo je u naravi stvari da su nacionalno-imperijalna natjecanja europskih glavnih nacija degenerirala u takozvane svjetske ratove.“[4]
Svoja medicinska, kemijska, optička, znanja fizike i drugih znanosti te umijeća u različitim umjetnostima te znanja filozofije sljedbenici Islama u Europu ugrađuju već 1300 godina, a to je više od nazočnosti kršćanstva u nizu europskih država.

Friedrich Nietzsche u Antikristu među ostalim bilježi: „Kršćanstvo nam je oduzelo žetvu antičke kulture, a poslije i žetvu islamske kulture. Čudesni maurski svijet kulture u španjolskoj, nama zapravo srodniji, po ukusu i sklonosti bliži od Rima i Grčke, bio je pregažen – ne kažem kakvim nogama – zašto? Zato što je nastao zahvaljujući plemenitim, muškim instinktima, zato što je rekao Da životu i još k tome svijetu s rijetkim i rafiniranim dragocjenostima maurskoga života…Križari su poslije ratovali protiv nečega, premda bi im bolje pristajalo da su pred tim puzali – protiv kulture pred kojom bi se i samo naše devetnaestoi stoljeće doimalo vrlo siromašnim, vrlo 'kasnim'. – Oni su, dakako, htjeli pljačkati: Istok je bio bogat…Pustimo predrasude! Križarski ratovi – više gusarstvo, ništa drugo“[5]

Da je to gusarstvo ostavilo trajne tragove svjedoči knjiga autora koji je upravo na zapadu, u Francusjkoj nagrađen nagradom 'Knjiga i prava čovjeka' Riječ je o vrlo tolerantnom autori koji uvijek pokušava naći pravu mjeru, no koji povremeno mora zapisati i riječi poput ovih:
„Naši su u Maari odrasle pogane kuhali u kotlovima, a djecu pekli na ražnju i proždirali. To svjedočanstvo franačkog kroničara Raoula de Caena žitelji susjednih mjesta nisu pročitali, ali su se zato do smrti sjećali svega što su čuli i vidjeli. Sjećanja na ta zvjerstva, a koja su sačuvali mjesni pjesnici i usmena predaja, uglavila je ljudima u duše sliku Franđa koju je bilo teško izbrisati.“ Nešto kasnije dodaje se: „Turci neće nikad zaboraviti to ljudožderstvo zapadnjaka. Čitava njihova epska književnost Franđe sustavno opisuje kao ljudoždere.“[6]

Sunce koje izlazi nad Europom nije dakle kršćansko kao što ne može biti niti islamsko ono koje izlazi nad Bliskim istokom.












4. 

Navijanje je oblik prakticiranja vjere, vjere u 11 apostola na terenu, sveznajućeg ali zamjenjivog trenera, vjere u sportske relikvije, u navijačka hodočašća, vjere da se u sebi mora razvijati isključivost prema onom drugome, različitome.
Kao praktična religija koja vjeruje u stvarno postojeće svece – nogometna religija paradigma je suvremenog pretvaranja građanina u navijača/gledatelja/zombija/proletera novog oblika.

No navijanje ne zaobilazi niti sferu realiziranja političkih prava. Demokratski procesi imaju čudnu sklonost pretvorbe u navijačke: mnoge stvari koje se inače mogu brzo i transparentno riješiti, ostavljaju se za navijačke histerije na izborima. U činjenici da još uvijek imamo pravo glasa leži opravdanje da se mnoge stvari ne rješavaju nego da se ostavljaju pobjednicima finalnog meča izborne noći - da to oni riješe u skladu sa svojom vlastitom voljom a ne prema potrebama građanstva.

Političko biće čovjeka prisiljeno je na taj način odustajati od političke akcije i priklanjati se laži političkog spektakla. Onako kako je u nogometu sve manje važan kakav majstorski potez, a sve važniji rezultat, tako isto u politici pitanje korektnosti prema protivničkoj opciji postalo je neprimjereno, neumjesno, promašeno. Stega priznaje samo navijanje za vlastiti program. Svaka kritička misao je poput protivničkog dresa u vlastitom taboru navijača.

Koliko je filozofija imuna od navijačkih strasti? Čuje li ona ono Drugo i pokušava li razumjeti argumente Drugoga. Ima li u filozofiji sklonosti stereotipima ili je filozofija upravo po tome filozofija što se uspijeva uzdići iznad stereotipa, odnosno uspijeva nadrasti poziciju navijačkog tabora?

Kolijevka ideje demokracije svjedokom je da su razne škole nerijetko bile neprihvatljive jedna drugoj. Odnos filozofa prema pjesnicima i retoričarima bio je ignorantski, bez obzira na činjenicu što je i filozofsko djelo (posebno u svojim počecima) bilo nošeno i poetskim i retoričkim darom filozofske duše. Svako vrijeme ima svoje idole i oni vrebaju iza svakog ugla.

Suvremena filozofijska misao izrasta u vremenu globalnih sučeljavanja što jasnih što zamaskiranih tendencija. Od one kojoj je sudbina biti kritikom i neideologijom, kojoj u korijenima treba biti ljubav prema mudrosti, autonomnosti, beskompromisnosti…najmanje se od svega očekuje priklanjanje navijačkim skupinama.

Utoliko filozofija ne bi smjela nasjedati na geopolitičke mitove (uostalom kao niti na bilo koje druge). Filozofija ima dovoljno prostora u svom određenju da može nadvladati politike vremena, globalne pritiske, medijske manipulacije, vlastitu samoskrivljenu nezrelost, pa i naivnost.



5.

Utisnuti žig. Staviti svoj znak. Prisajediniti posredstvom prepoznatljivog znaka utisnutoga na ono što se želi imati. Obnarodovati znak, pečat, žig, simbol, zastavu, grb…Označiti neoznačeno. Osvojiti i označiti neosvojeno i neoznačeno - prepoznatljivim simbolima. Kretati se u šumi poznatih znakova koji svjedoče o pokoravanju zbilje snazi pojedinačne ljudske egzistencije uzdignute do razine feudalca, vladara, vojskovođe, vlasnika korporacije, vjerskog vođe, političkog lidera. Obilježiti roba, sljedbenika, učenika, vjernika, člana stranke, korporacijskog službenika, proizvod…

Jedan od pokazatelja odnosa 'kršćanskog zapada i islama ogleda se tako u aktualnim i nerijetko nepomirljivim razlikama u pristupu tim vjerskim simbolima. S jedne strane imamo stav sljedbenika Muhameda, sljedbenika islama koji ne dopuštaju nikakvo nevjersko igranje odnosno nipodaštavanje svojih simbola (što se na zapadu smatra nedemokratskim), dok s druge strane zapad nerijetko u svojoj slobodi prijeđe u područje proizvoljnog,  pa i uvredljivog (sa stanovišta islama).

Sloboda (u filozofijskoj tradiciji zapada) nikada nije bila isto što i proizvoljnost. Granica slobode uvijek je bio drugi čovjek.
Istovremeno, svaka zabrana kritičkog mišljenja usmjerenoga oslobađanju čovjeka kao stvaralačkoga bića može biti sredstvo održavanja religijske hijerarhije (koja se poziva na vjeru, no čiji interesi mogu biti i nevjerskog karaktera)

Aktualne (medijske) igre s religijskim simbolima postavljaju ozbiljna pitanja na koja se mora odgovoriti i to ne navijački i ne stereotipnim odgovorima. Rasprava o igri s religijskim simbolima ne smije se prepustiti onima koji su zainteresirani za prodaju svojih tiskovina, televizijskih emisija ili knjiga. Filozofija mora dati kontekst donošenja sudova o igri simbolima religija.

Nisu naravno u pitanju samo simboli islama.
O nekim primjerima takve igre, među ostalim, pišu Tierry Baffoy i Regis Burnet u tekstu Bogovi i iskorištavanje bogova. Javna reklamna ponuda za napad na svetost.

Zen budistički simboli se tako, zamjećuju autori' koriste, među ostalim, za reklamiranje automobila, novina, kozmetike, nove tehnologije ili financijskog poslovanja. Pritom se prešućuje da je zen-budizam nešto što se u potpunosti kosi s porukama tih reklama.
Hindusi također Šivu mogu vidjeti kao tajnicu, boga Ramu na kutijama za cipele, a Ganeša na pivskoj boci.
Autori pojašnjavaju kako je na djelu preuzimanje religijskih simbola ali u stereotipima. Ruglu se izvrgavaju oni drugi i različiti, oni simboli čijih se religija preuzimaju. Kroz te reklama, zamjećuju autori, uvijek prolaze neki crnci i 'divljaci' u odnosu prema kojima proizvod koji se reklamira ispada – bogomdan[7]

Na koji način sučeliti pravo čovjeka vjere da živi u svojim simbolima, prakticira svoju vjeru, pa i brani, te s druge strane pravo građana sekularnog pogleda na svijet (pa i sekularnih država) da razvijaju slobodu kao temeljno načelo suvremenog građanina. Jedan od odgovora ponudio je danas neprijeporni autoritet  zapadnoga mišljenja Jurgen Habermas. On kaže: „Svjetonazorska neutralnost državne vlasti koja svakom građaninu jamči jednake etičke slobode nespojiva je s političkim poopćavanjem sekularnog pogleda na svijet. Sekularizirani građani, ukoliko nastupaju u svojoj ulozi građana države, ne smiju načelno ni religijskim slikama svijeta osporiti potencijal istine, niti sugrađanima vjernicima oduzeti pravo da religijskim jezikom daju svoj doprinos javnim raspravama. Liberalna politička kultura može čak od sekulariziranih građana očekivati da sudjeluju u naporima prevođenja relevantnih priloga iz religioznoga u javno dostupan jezik.“[8] 

Mišljenju nikada nije bilo teže. Umjesto polaganog 'destiliranja' javnosti razmjenom mišljenja, pa i tekstova i knjiga, danas živimo u vremenu 'zgotovljenih' javnosti koje nam se posredstvom medija svakodnevno plasiraju. Snazi medija koji posreduju treba se suprotstaviti krhka, interna, ograničena, lokalna, medijski neinteresantna misao.

I premda je tomu tako, ne treba zaboraviti da će upravo ta i takva misao poroditi onu iskru koja može pokrenuti tektonske promjene.























[1] Iz poziva za simpozij: Mediteranski korijeni filozofije. (Nakana ovog  navođenja ni u kom slučaju nije kritika orijentacije Mediteranskih korijena filozofije, jer je taj simpozij dokazao svoju humanističku i multikulturalnu orijentaciju. Želja nam je sugerirati (s nadom da će biti shvaćena dobra namjera skretanja pozornosti na jedan detalj) da i tamo gdje su u igri dobre namjere može doći do formulacija koje se mogu shvatiti i razvijati u neželjenom smjeru.
[2] Auerbach je svojevremeno govorio o 'teoriji reflektora' Bit ove (misaone) tehnike sastoji se u tome da se jako osvijetle samo neki dijelovi interpretiranoga. Način je to na koji samo jedan dio cjeline dolazi do izražaja. Šutnja o onom drugom dijelu govori o želji interpretatora da gradi sliku samo na odabranim detaljima koji odgovaraju zamišljenoj slici.
[3] Hans Kung, Kršćanstvo i svjetske religije, Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994. str. 13.
[4] Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik,br. 3 Zagreb, 1998, str. 39
[5] Friedrich Nietzsche, Antikrist, Izvori, Zagreb, 1999, str. 111/112
[6] Amin Maalouf: Kršćanski barbari u svetoj zemlji, Izvori, Zagreb, 2002
[7] Tierry Baffoy i Regis Burnet: Bogovi i iskorištavanje bogova. Javna reklamna ponuda za napad na svetost u Europski glasnik br. 12., str. 110.
[8] Jurgen Habermas, Glauben und Wissen, Frankfurt/Mein 2001, citirano prema Jurgen Habermas, Joseph Ratzinger, Dijalektika sekularizacije: O umu i religiji u Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007,  str. 199.