29.7.16

MALO O VELIKIM LAŽIMA...

POLITIČKA LAŽ
Istina politike kao takve. Do izražaja naročit dolazi u političkim kampanjama kada istina politike kao takve postavlja temelje novim vladarima. Politička laž je oblik beskompromisnog kazivanja  istine zaobilaznim putem – grozomornim lažima.
Što je politička laž veća u nju je lakše povjerovati. Teško je naime ne vjerovati u nešto tko veliko kao što je grozomorno velika laž.
Političke laži izgovaraju ljudi koji se bore za istinu i boljitak svih nas. Zbog toga ih uvijek iznova biramo. Da nam ponovno izgovaraju svoje grozomorne laži.
Laži se uglavnom izgovaraju pred kamerama. Time se pospješuje privid da se govori istina, jer kamere nikad ne lažu…

RELIGIJSKA LAŽ
Laž religije kao takve koja duhovno i unutarnje pretvara u navijačko i političko. Religijske laži izgovaraju ljudi koji se kunu u Boga ali u njega ne vjeruju. Ponekada to mogu biti ljudi koji misle da vjeruju, ali sve što rade - rade protiv njega.
Religijske laži dijele nebo, daju Bogu različita imena, uzgajaju zlatnu telad, šalju ljude u ratove u kojima će ubijati druge ljude, ne ustaju protiv nepravednog grozomornog bogatstva onog dijela populacije od kojega primaju najveće donacije.
Religijska laž želi brendirati travu, pijesak, vodu, more, kamen, sitne i krupne životinje na određenom teritoriju. To je oblik religijske laži primjeren suvremenim marketinškim trendovima.
Laž u ime religije izravna je posljedica religijske laži. Svijet u kojemu bi bila važna supstanca, dakle vjera sama, mogao bi biti samo pošten svijet bez nejednakosti, ubijanja, zlostavljanja, ratovanja, izrabljivanja. Takav svijet do sada nismo upoznali. Kao posljedicu danas imamo i laž u ime religije kada se plaćeni ili naprosto bolesni ljudi pozivaju na religiju da bi imali opravdanje ubijati. Ne vide da time samo potvrđuju tisućljećima staru tradiciju religijske laži.

POSLOVNA LAŽ
Istina poslovanja u svijetu u kojemu je čovjek čovjeku sredstvo izrabljivanja a ne cilj. Poslovna laž je pretpostavka svakog poslovnog razgovora jer je pretpostavka realiziranja takvog ugovora koji će omogućiti veći profit.
Postoje male, srednje i velike poslovne laži. Za male poslovne laži ide se na duži odmor u zatvor. Za srednje velike poslovne laži gule se krumpiri ili se ide na uvjetnu kaznu. Velike poslovne laži prolaze nekažnjeno jer spadaju u kategoriju grozomorno velikih laži a, kako je pokazano na primjeru političke laži -  Teško je  ne vjerovati u nešto tko veliko kao što je grozomorno velika laž.
Poslovna carstva su carstva poslovnih laži. Interesantan je paradoks da što su ta carstva veća broj laži može biti manji. Tomu se ne treba čuditi imajući na umu teoriju brojeva, teoriju skupova ili teoriju ljudi svakodnevno pretvaranih u idiote.

ODGOJNO-OBRAZOVNA LAŽ
Laž suvremenog odgoja i obrazovanja. Temelji se na aksiomu koji kaže da je lakše izaći na kraj s poslušnikom koji ništa ne zna nego s 'odgajanikom' koji ne zna prestati s pitanjima. Odgojno-obrazovna laž da djelu je od vrtića do akademija znanosti. Poštuje se i izvrsnim ocjenama nagrađuje konformizam, 'odmjerenost', poslušnost, znanje uvlačenja, cinkanje, nekompliciranje, netraženje vlastitih prava i druge slične osobine.
Odgojno obrazovna laž posebno se razvija na fakultetima. Dijelom zato što je riječ o odraslim osobama, a još većim dijelom zato što je to mjesto i vrijeme za oblikovanje poslušnosti u budućim službenicima sustava laži.
Odgojno obrazovna laž posebno ne podnosi kritičku misao. Ta kritička misao stvarno nikad nije zadovoljna.

ESTRADNA LAŽ
Laž industrije zabave koja i postoji da bi se sustav laži održao uz pjesmu, ples, zabavne igre, navijanje i ostale oblike pripreme suvremenog čovjeka na život kao spektakularnu laž. U Photoshopu estradna je laž dobila sjajno pomagalo i sredstvo uljepšavanja. Laž je tako postala toliko lijepa da je gotovo pa idealna. A ako je nešto gotovo pa idealno – kako u to ne vjerovati?

TELEVIZIJSKA LAŽ
Lako dostupna laž do koje se dolazi uključivanjem televizijskog prijamnika. Slika koja se emitira, potpomognuta glasom, efektima, scenografijom, šminkom, dramaturškim obratima, jingleovima i drugim sredstvima ima cilj dovesti nas u stanje svijesti u kojemu izgovorenome i viđenome vjerujemo kao istini samoj.
Televizijska se laž povremeno koristi i istinom jer je od 'starih učitelja' naučeno da će se povjerovati samo onim lažima u kojima ima bar malo istine.
Televizijska laž je laž televizije kao medija gdje mala grupa ljudi uređuje i emitira za veliku grupu ljudi. Malo ljudi ne može znati sve ono što zna velika grupa ljudi. Zato velika grupa ljudi i ne može emitirati svoje programe.

FILOZOFIJSKA LAŽ
Laž filozofije same da je dovoljno samo ljubiti mudrost, stremiti k mudrosti, biti na putu, objavljivati tekstove i knjige o ljudima koji su objavljivali tekstove i knjige u kojima su ti ljudi pisali o tekstovima i knjigama…

Mudrost čeka!

27.7.16

ZEFIR - VJETAR GLAZBE KOJI DUŠU ČINI LIJEPOM

 https://www.youtube.com/watch?v=YeMjczbuues

Stiže ZEFIR
Govorilo se da će doći. Neki su ljudi bili uvjereni da su ga osjetili u svojoj blizini. Ima žena koje bi se i u svoju djecu zaklele da su ga čule. Ničim izazvan jedan je dizajner počeo raditi na njegovu obličju. Ali, kako uhvatiti vjetar?
Mudri su govorili da su zavjese prevoditelji za jezik vjetra. Tko zna? Možda su nam uistinu potrebni velovi koje vjetar otvara da bismo se približili i njemu i sebi? Možda nas upravo glazba vjetra približi onoj jednostavnoj harmoniji koje dio želimo biti, i na jastuku koje možemo mirni usnuti.
 Čini se da je negdje tamo sve razriješeno i da je ZEFIR stigao!

ZEFIR je projekt izrastao na dobrim vibracijama poezije Enesa Kiševića, glazbenom iskustvu Ismeta Kurtovića i njegovih glazbenih suradnika, tekstualnim i teorijskim orijentacijama Sead Alića i tima Centra za filozofiju medija, Lee Šprajc, Safiudina Alimoskog, Sakin, Srećka Brdovčaka...
Pokazati ljepotu sinergije poetske riječi, glazbe i (pokoje) kritičke misli – temeljna je želja cijelog projekta – pokazati da se misliti može i pjevajući, odnosno da je samo pjevajući (pjesmom) moguće  graditi istinske mostove.  
U svijet koji ishitreno prati ono trenutačno tj. posljedice, ZEFIR želi vratiti pjevanje o nezaobilaznim i nerijetko bolnim fenomenima. Otuda pjesma Stećak koja govori o migrantima, aktualnoj i bolnoj temi današnjice. Pjesma Stećak  na neki je način najava  niza pjesama koje žele progovoriti (propjevati) o sličnim temama: dolaze nam uskoro pjesma  Palestina, Posljednje pismo iz Bišćana- pjesma o bijelim trakama, Suza na kamenu koja pjeva o egzistencijalnoj samoći, Indijanska pjesma o indijanskoj mudrosti, Ravna ploča o urednicima koji su zemlju 'uredili' kao ravnu ploču, etc.

ZEFIR je otvoreni projekt koji omogućuje istomišljenicima da se uključe i ravnopravno nastupaju s onima koji su već unutra. ZEFIR želi biti putujuća ljepota poetske riječi – pjevanje i mišljenje onih koji se u pjesmama ZEFIR-a prepoznaju.

FONTANE, POKEMON, HRBIJA I SRVATSKA


TALES
Starogrčki filozof koji je znao da je 'voda sve', ali nije bio gradonačelnik pa nije imao čijim novcima graditi fontane.

GRANICA AUSTROUGARSKE
Granica koju su aktualizirali migranti iz Turske

BONUS
Nusprodukt bolesti kapitalizma: Oduzmi radnicima i podijeli sebi. Naročito se koristi u legaliziranoj pljački u bankama gdje se ne uzima samo zaposlenicima nego i ulagačima.

„INFORMACIJA IZ SUSTAVA“
Informacija o tome da sustav ne funkcionira.
(Ako osoba koja je pod istragom iz sustava dobiva informacije, onda sustav označava sredstvo za dilanje informacija osobama koje su pod istragom)

MINISTAR KOJI ZNA SVOJ POSAO
Sintagma koja se koristi za osobu koja u pravilu ne zna baš ono za što je zadužena.

SREDSTVO ZA PRANJE
Zastarjelo ime za fontanu.

MRTVO SLOVO NA PAPIRU
Zastarjela uzrečica vezana uz zastarjeli medij. Danas bi ona trebala imati moderniji oblik. Evo nekoliko prijedloga:
-          Izgovoreno pred kamerama jučer, ne vrijedi danas
-          Mrtvorođena riječ političke kampanje
-          Političari govore istinu ali ekrani lažu
-          I autentična snimka može biti laž ako je na njoj izjava političara
-          Obećanja na ugašenim televizorima
-          Riječi političara za kojim kamere više ne jure

HRBIJA
Globalističko ime za osjetljivost dijela hrvatskih građana na vjetrove sa istoka

SRVATSKA
Globalističko ime za  osjetljivost dijela srpskih građana na vjetrove sa zapada

POKEMON GO
Igra skrivača kojoj je CIA omogućila da ima svoje sponzore

KRADLJIVAC
Amater koji ne radi ni za jednu banku, nije član nijedne partije, ne radi za tajne službe i ne radi na veliko…

BUŠI GUME HA HA HA HA…
Rečenica iz legendarnog filma Tko to tamo peva koja je ovih dana stigla u Makarsku. U špici turističke sezone uz nedostatak mjesta za parkiranje, rečenica se među domaćima počela prenositi od uha do uha. Neki mediji smatraju da je rečenicu prvi izgovorio netko iz gradskih vlasti za koga se smatra da je daleki rođak lika iz filma. Bilo kako bilo, uvijek nas stigne ono što izgovorimo. Pa makar i na filmu.

MALI SMIJEŠNI LJUDI S VELIKIM KRAVATAMA
Kolokvijalni naziv za političke vođe malih i još manjih stranaka u Hrvatskoj koji ostaju bez svojih članova.

TEKSTITIS
Bolest današnjeg čovjeka. Dobije se tipkanjem gluposti na pametnim telefonima. Od nje su imuni svi koji promisle prije tipkanja.

„POLITIČKI IZBORI SU TEST ZA POLITIČARE“
Misao novinara koji još ne zna da je biti političar zapravo dijagnoza. Testovi su položeni pri upisivanju u partije.



RELIGIJSKO BRENDIRANJE TLA

1.
Osnovna teza ovog teksta je da Europa nije kršćanska, da to ne bi smjela biti i da bismo u našim razgovorima o Europi trebali biti obzirniji prema jednom od religijskih utjecaja (nerijetko zaboravljanom), utjecaju islama na europskog čovjeka kroz povijest, na europsku kulturu i civilizaciju. Ako se naime kaže: Mediteran je kolijevka zapadno-europske filozofije i znanosti koja, zajedno s također mediteranskim naslijeđem hebrejsko-kršćanske religijske tradicije udara temelje zapadno-europske kulture i civilizacije.“[1] onda to jednim dijelom i jest točno međutim onim dijelom o kojemu se ne govori, sugerira se da se nešto, zbog nečega ili radi nečega treba prešutjeti.[2]

„Drugi vatikanski sabor – piše Hans Kung – objavio je deklaraciju o muslimanima i možemo biti sigurni, ondje gdje se u dijalogu nađu katolički kršćani i muslimani, da se ova deklaracija citira već u svečanom pozdravnom govoru. No time se još nije uklonila 'plebeia opinio'; klišei sjede duboko u nesvjesnom i često nailaze na jednodušno odobravanje, primjerice u novinskim karikaturama.“[3] 

Zadatak intelektualaca danas nije u tome da se zgražaju kada se pojave slučajevi poput pohoda monstruoznog ubojice u Norveškoj ili onog nedavnog u Francuskoj, kada se oni drugi, različiti  - zlostavljaju, šikaniraju, ignoriraju, ubijaju, spaljuju, istjeruju, psihički maltretiraju, deportiraju ili naprosto zaobilaze. Na odgovornoj je misli pronaći izlaz iz labirinta nesporazuma, iz vrtloga uzroka i posljedica, iz medijskog manipuliranja kao nužne posljedice medijskog kolonijalizma.

Oslobađanje tla od marketinških žigosanja bilo koje (religijske) strane korak je razgraničenja: pristajanje na žigosanje tla, brendiranje religijom – otvaranje je prostora nerazumijevanju, odbijanju ignoriranju i tlačenju Drugoga.

Ekologija medija, neideologijska misao, kao i misao kojoj odredbeni razlog neće biti nikakav pragmatičan interes bilo koje hijerarhije – zagovarat će oslobađanje zemlje od plašteva religijskih hijerarhija koje se danas sjajno koriste medijskim agresijama globalizacijskog koloniziranja da bi nam podastrijeli nužnost brendiranja tla kao izlaz.
To nije izlaz. To je ulaz u vječni rat mirnim sredstvima, u doba pravnih jednakosti i realnih nejednakosti, u doba generiranja državnih terorizama u doba terorizama grupa i pojedinaca koji (u nedostatku vizije mogućeg izlaska iz svijeta nepravde i nesporazuma ili naprosto zbog izmanipuliranosti) daju svoj život u zamjenu za živote onih koje će zajedno sa sobom ponijeti u smrt. Gdje je onda početak?

Početak je u onom pojavnom koje sugerira bitne razlike. Nešto je moje ili tvoje, naše ili vaše. Poštujemo se ili ne poštujemo ukoliko respektiramo ili ismijavamo svoje i tuđe simbole. Jesmo li slobodni  i demokratični ukoliko imamo ili ukoliko nemamo pravo koristiti simbole vjere u svjetovne, komercijalne, umjetničke svrhe ili naprosto kao sredstva provociranja onog Drugoga?

Živimo u vremenu brendiranja, utiskivanja žigova na proizvode, u genetski modificiranu hranu, u umjetnička djela koja su sve manje umjetnička a sve više autorska. Brend su tradicijski proizvodi, kulturni artefakti, a u posljednje vrijeme počele su završne akcije brendiranja tla. Brend je utiskivanje žiga na ono što se prodaje (o čemu je riječ); brend je utiskivanje žiga u svijest širokog kruga potrošača (odnosno onih na koje se odnosi ono o čemu je riječ)

Europsko tlo tako želi biti kršćanskim, kao što afričko ili tlo bliskog istoka želi biti islamskim.
Promišljati fenomen brendiranja tla samo u uskim okvirima jednog pokušaja u pravilu znači nekritički prihvaćati argumente dominirajuće religijske hijerarhije. Tek pogled na cjelokupnu situaciju na zemlji pokazuje prave dimenzije promašaja takvih pokušaja.

U 'globalnom selu' zemlje je premalo da bi bila žigosanom.





2.

Onako kako plemenska svijest biva sačuvana (premda nadvladana) u nacionalnom, tako isto i nacionalna svijest biva sačuvana u nadnacionalnim političkim integracijama ujedinjenih država odnosno unija: građani zemalja Europske unije ne zaboravljaju isticati razlike tradicija i kultura; bivše pokrajine SSSR-a krenule su samostalnim putanjama; razlike između američkih država sve više dolaze do izražaja.

Instrumentalizatori ideje nacionalnoga zaboravljaju istaknuti suvremenost tog pojma koji je neprihvatljiv i neprimjeren za analize povijesnih gibanja tisućama godina ljudske povijesti (prije aktualiziranja u vrijeme uspona buržoaskih poravnavanja feudalnih privilegija). Ako za gledanje u retrovizor ne podesimo pojmovnu dioptriju u rezultatu ćemo imati prenošenje današnjih odnosa u historijske kontekste u kojima oni nisu igrali nikakvu ulogu.

Za razumijevanje tih procesa važno je razumjeti oblike medijskog zrcaljenja tih društava; oblike samoprepoznavanja onog zajedničkog, samopronalaženja tendencija koje će se pokazati presudnima. Bez posredovanja medija ideje bi plutale u našim glavama, a naivno bi tlo ostalo bez iskre.

Tisak koji je ustoličio nacionalne cjeline pomogao je istovremeno i odumirućim plemenskim zajednicama. Na sličan način danas svjetske televizije i Internet mreža (premda po svojoj prirodi dokidaju ideju nacionalnoga) još uvijek mogu poslužiti kao sredstvo širenja i snaženja te ideje.
Tako dolazimo do paradoksa da je odumiruća ideja najsnažnija u svom odumiranju, jer se naslanja na snagu one tehnologije koja će nju samu dokinuti.

Vatra, voda, zemlja i zrak imaju svoje kemijske sastojke, čije mijene određuju oblik, čvrstoću/mekoću, agregatno stanje, podobnost ili nepodobnost za ljudski život. No zemlja zaokružena željeznim žicama koje označavaju teritorij na kojemu vrijedi određeno pismo, tipografija, jezik, vidljivi govor, kao i konvencije na tom jeziku uspostavljene – odvajkada biva uvlačena u igru vlasništva od strane religijskih hijerarhija i još više od strane ambicioznih političkih moćnika spremnih upotrijebiti religijske podjele u ime osvajanja – igru označavanja zemlje religijskim odrednicama.

Voda zemlja i zrak tako postaju islamski, židovski ili kršćanski (samo je izgleda vatra koja obično plane na rubovima tako označenih područja univerzalna.
Podijeljeno nebo pokušava se tako preslikati na kontinente i mora. Zemlja koja se sastoji od čestica (molekula, atoma, neutrona, protona, etc dobiva religijske boje, auru svetosti zemlje kao tla, tla kao žicom ograđenog vidljivog govora.

Kisik i vodik u određenom omjeru čine vodu. Istovremeno, paradoksalno ali sveprisutno, čine i prostor kojim dominira određena ideja (uglavnom religijska). Riječ je o svojevrsnoj religijskoj geografiji koja utiskuje svoje žigove na molekule vode zraka i zemlje, religijskom označavanju kojim se zemlja, poluotok ili kontinent 'rezerviraju'.

To je rezerviranje (slično inače današnjoj kupnji parcela na Mjesecu) prihvatljivo sve dok ono samo ne poželi biti nešto više od statistike ili činjenice u turističkim vodičima. Onog trena kada se molekulama zemlje počne manipulirati pridajući im naljepnice ovog ili onog religijskog obilježja – zemlja se pretvara u vatru koju zrak može samo još više raspiriti, a koju voda ne može ugasiti.

Egipatski pijesak nikada neće i ne može biti islamski. Zrak pored piramida takav je da se njime jednako može pronositi i ezan s minareta i zvuk crkvenih zvona. Vode mediterana koje zapljuskuju egipatske obale imaju gotovo identičan sastav onima u kojima se kupa talijanski poluotok ili Španjolska obala (prije ili poslije Islama).

Egipatski Kopti moraju imati sva prava, pa i veća od onih koji imaju sljedbenici Islama, jer su u manjini, jer mogu biti izloženi agresivnosti nekritičke mase, umnoženog nerazumijevanja, copy-paste mržnje, pomaknute i/ili preslikane reakcije zbog neke nepravde učinjene negdje u svijetu nekom sljedbeniku Islama.

Slika Kopta koji čuvaju islamske prosvjednike dok se mole obišla je svijet kao jedna od najljepših poruka međureligijskog razumijevanja ljudi vjere. No snaga podjela uskoro nam jer ponudila i one druge, očekivane, slike nerazumijevanja, razdora, sukoba, ubojstava i potpunog razdvajanja ljudi koji su se na trenutak razumjeli na onaj način na koji vjera i dolazi do izražaja – nalaženjem istog u različitome.


3.

Tko želi upravljati ljudima mora proizvoditi stereotipe. To su zajednički nazivnici koji omogućuju stvaranje kritične mase za vršenje političkih pritisaka u cilju provođenja političkih promjena.
Najuspješniji su oni stereotipi koji se mogu potkrijepiti kakvom očevidnom činjenicom. Ako sunce svako jutro izlazi na jednom kraju zemlje i uvijek se 'na očigled' vrti oko zemlje – razumno bi bilo tvrditi da je zemlja u središtu svemira i da se sve (pa i veliko sunce) vrti oko nje.
Ako je većina država danas u Europi kršćanska, onda bi ta činjenica trebala biti sadržana i u interpretiranju europske povijesti: vjerojatno je kršćanska europa nastala obranivši se od Islama sa istoka; vjerojatno se zapadna civilizacija uspjela uspostaviti upravo zato što u stvaranju Europe nije sudjelovao Islam; vjerojatno postoje i iznimke/izuzeci u povijesti Europe, ali na njih treba gledati kao na nečistoću koja mora biti odstranjena iz korpusa europocentričnosti.

Istina je naravno izvan stereotipa i otvara se samo onima koji ne žele upravljati drugima ili se ulagivati hijerahiji iz interesa.
Većina ratova koje je Europa vodila uglavnom su bili ratovi koje su kršćanske države vodile protiv kršćanskih država. Recimo to riječima Sloterdijka: „…pod njegovim djelovanjem (pluralizma imperijalizama europskih nacionalizama op S.A.) Europa se morala raspasti na nacije kao sekte moderne političke teologije, češće nazvane kulturama. No budući da je Europa premala da bi mogla trajno udomiti nekoliko ofenzivnih imperija, ležalo je u naravi stvari da su nacionalno-imperijalna natjecanja europskih glavnih nacija degenerirala u takozvane svjetske ratove.“[4]
Svoja medicinska, kemijska, optička, znanja fizike i drugih znanosti te umijeća u različitim umjetnostima te znanja filozofije sljedbenici Islama u Europu ugrađuju već 1300 godina, a to je više od nazočnosti kršćanstva u nizu europskih država.

Friedrich Nietzsche u Antikristu među ostalim bilježi: „Kršćanstvo nam je oduzelo žetvu antičke kulture, a poslije i žetvu islamske kulture. Čudesni maurski svijet kulture u španjolskoj, nama zapravo srodniji, po ukusu i sklonosti bliži od Rima i Grčke, bio je pregažen – ne kažem kakvim nogama – zašto? Zato što je nastao zahvaljujući plemenitim, muškim instinktima, zato što je rekao Da životu i još k tome svijetu s rijetkim i rafiniranim dragocjenostima maurskoga života…Križari su poslije ratovali protiv nečega, premda bi im bolje pristajalo da su pred tim puzali – protiv kulture pred kojom bi se i samo naše devetnaestoi stoljeće doimalo vrlo siromašnim, vrlo 'kasnim'. – Oni su, dakako, htjeli pljačkati: Istok je bio bogat…Pustimo predrasude! Križarski ratovi – više gusarstvo, ništa drugo“[5]

Da je to gusarstvo ostavilo trajne tragove svjedoči knjiga autora koji je upravo na zapadu, u Francusjkoj nagrađen nagradom 'Knjiga i prava čovjeka' Riječ je o vrlo tolerantnom autori koji uvijek pokušava naći pravu mjeru, no koji povremeno mora zapisati i riječi poput ovih:
„Naši su u Maari odrasle pogane kuhali u kotlovima, a djecu pekli na ražnju i proždirali. To svjedočanstvo franačkog kroničara Raoula de Caena žitelji susjednih mjesta nisu pročitali, ali su se zato do smrti sjećali svega što su čuli i vidjeli. Sjećanja na ta zvjerstva, a koja su sačuvali mjesni pjesnici i usmena predaja, uglavila je ljudima u duše sliku Franđa koju je bilo teško izbrisati.“ Nešto kasnije dodaje se: „Turci neće nikad zaboraviti to ljudožderstvo zapadnjaka. Čitava njihova epska književnost Franđe sustavno opisuje kao ljudoždere.“[6]

Sunce koje izlazi nad Europom nije dakle kršćansko kao što ne može biti niti islamsko ono koje izlazi nad Bliskim istokom.












4. 

Navijanje je oblik prakticiranja vjere, vjere u 11 apostola na terenu, sveznajućeg ali zamjenjivog trenera, vjere u sportske relikvije, u navijačka hodočašća, vjere da se u sebi mora razvijati isključivost prema onom drugome, različitome.
Kao praktična religija koja vjeruje u stvarno postojeće svece – nogometna religija paradigma je suvremenog pretvaranja građanina u navijača/gledatelja/zombija/proletera novog oblika.

No navijanje ne zaobilazi niti sferu realiziranja političkih prava. Demokratski procesi imaju čudnu sklonost pretvorbe u navijačke: mnoge stvari koje se inače mogu brzo i transparentno riješiti, ostavljaju se za navijačke histerije na izborima. U činjenici da još uvijek imamo pravo glasa leži opravdanje da se mnoge stvari ne rješavaju nego da se ostavljaju pobjednicima finalnog meča izborne noći - da to oni riješe u skladu sa svojom vlastitom voljom a ne prema potrebama građanstva.

Političko biće čovjeka prisiljeno je na taj način odustajati od političke akcije i priklanjati se laži političkog spektakla. Onako kako je u nogometu sve manje važan kakav majstorski potez, a sve važniji rezultat, tako isto u politici pitanje korektnosti prema protivničkoj opciji postalo je neprimjereno, neumjesno, promašeno. Stega priznaje samo navijanje za vlastiti program. Svaka kritička misao je poput protivničkog dresa u vlastitom taboru navijača.

Koliko je filozofija imuna od navijačkih strasti? Čuje li ona ono Drugo i pokušava li razumjeti argumente Drugoga. Ima li u filozofiji sklonosti stereotipima ili je filozofija upravo po tome filozofija što se uspijeva uzdići iznad stereotipa, odnosno uspijeva nadrasti poziciju navijačkog tabora?

Kolijevka ideje demokracije svjedokom je da su razne škole nerijetko bile neprihvatljive jedna drugoj. Odnos filozofa prema pjesnicima i retoričarima bio je ignorantski, bez obzira na činjenicu što je i filozofsko djelo (posebno u svojim počecima) bilo nošeno i poetskim i retoričkim darom filozofske duše. Svako vrijeme ima svoje idole i oni vrebaju iza svakog ugla.

Suvremena filozofijska misao izrasta u vremenu globalnih sučeljavanja što jasnih što zamaskiranih tendencija. Od one kojoj je sudbina biti kritikom i neideologijom, kojoj u korijenima treba biti ljubav prema mudrosti, autonomnosti, beskompromisnosti…najmanje se od svega očekuje priklanjanje navijačkim skupinama.

Utoliko filozofija ne bi smjela nasjedati na geopolitičke mitove (uostalom kao niti na bilo koje druge). Filozofija ima dovoljno prostora u svom određenju da može nadvladati politike vremena, globalne pritiske, medijske manipulacije, vlastitu samoskrivljenu nezrelost, pa i naivnost.



5.

Utisnuti žig. Staviti svoj znak. Prisajediniti posredstvom prepoznatljivog znaka utisnutoga na ono što se želi imati. Obnarodovati znak, pečat, žig, simbol, zastavu, grb…Označiti neoznačeno. Osvojiti i označiti neosvojeno i neoznačeno - prepoznatljivim simbolima. Kretati se u šumi poznatih znakova koji svjedoče o pokoravanju zbilje snazi pojedinačne ljudske egzistencije uzdignute do razine feudalca, vladara, vojskovođe, vlasnika korporacije, vjerskog vođe, političkog lidera. Obilježiti roba, sljedbenika, učenika, vjernika, člana stranke, korporacijskog službenika, proizvod…

Jedan od pokazatelja odnosa 'kršćanskog zapada i islama ogleda se tako u aktualnim i nerijetko nepomirljivim razlikama u pristupu tim vjerskim simbolima. S jedne strane imamo stav sljedbenika Muhameda, sljedbenika islama koji ne dopuštaju nikakvo nevjersko igranje odnosno nipodaštavanje svojih simbola (što se na zapadu smatra nedemokratskim), dok s druge strane zapad nerijetko u svojoj slobodi prijeđe u područje proizvoljnog,  pa i uvredljivog (sa stanovišta islama).

Sloboda (u filozofijskoj tradiciji zapada) nikada nije bila isto što i proizvoljnost. Granica slobode uvijek je bio drugi čovjek.
Istovremeno, svaka zabrana kritičkog mišljenja usmjerenoga oslobađanju čovjeka kao stvaralačkoga bića može biti sredstvo održavanja religijske hijerarhije (koja se poziva na vjeru, no čiji interesi mogu biti i nevjerskog karaktera)

Aktualne (medijske) igre s religijskim simbolima postavljaju ozbiljna pitanja na koja se mora odgovoriti i to ne navijački i ne stereotipnim odgovorima. Rasprava o igri s religijskim simbolima ne smije se prepustiti onima koji su zainteresirani za prodaju svojih tiskovina, televizijskih emisija ili knjiga. Filozofija mora dati kontekst donošenja sudova o igri simbolima religija.

Nisu naravno u pitanju samo simboli islama.
O nekim primjerima takve igre, među ostalim, pišu Tierry Baffoy i Regis Burnet u tekstu Bogovi i iskorištavanje bogova. Javna reklamna ponuda za napad na svetost.

Zen budistički simboli se tako, zamjećuju autori' koriste, među ostalim, za reklamiranje automobila, novina, kozmetike, nove tehnologije ili financijskog poslovanja. Pritom se prešućuje da je zen-budizam nešto što se u potpunosti kosi s porukama tih reklama.
Hindusi također Šivu mogu vidjeti kao tajnicu, boga Ramu na kutijama za cipele, a Ganeša na pivskoj boci.
Autori pojašnjavaju kako je na djelu preuzimanje religijskih simbola ali u stereotipima. Ruglu se izvrgavaju oni drugi i različiti, oni simboli čijih se religija preuzimaju. Kroz te reklama, zamjećuju autori, uvijek prolaze neki crnci i 'divljaci' u odnosu prema kojima proizvod koji se reklamira ispada – bogomdan[7]

Na koji način sučeliti pravo čovjeka vjere da živi u svojim simbolima, prakticira svoju vjeru, pa i brani, te s druge strane pravo građana sekularnog pogleda na svijet (pa i sekularnih država) da razvijaju slobodu kao temeljno načelo suvremenog građanina. Jedan od odgovora ponudio je danas neprijeporni autoritet  zapadnoga mišljenja Jurgen Habermas. On kaže: „Svjetonazorska neutralnost državne vlasti koja svakom građaninu jamči jednake etičke slobode nespojiva je s političkim poopćavanjem sekularnog pogleda na svijet. Sekularizirani građani, ukoliko nastupaju u svojoj ulozi građana države, ne smiju načelno ni religijskim slikama svijeta osporiti potencijal istine, niti sugrađanima vjernicima oduzeti pravo da religijskim jezikom daju svoj doprinos javnim raspravama. Liberalna politička kultura može čak od sekulariziranih građana očekivati da sudjeluju u naporima prevođenja relevantnih priloga iz religioznoga u javno dostupan jezik.“[8] 

Mišljenju nikada nije bilo teže. Umjesto polaganog 'destiliranja' javnosti razmjenom mišljenja, pa i tekstova i knjiga, danas živimo u vremenu 'zgotovljenih' javnosti koje nam se posredstvom medija svakodnevno plasiraju. Snazi medija koji posreduju treba se suprotstaviti krhka, interna, ograničena, lokalna, medijski neinteresantna misao.

I premda je tomu tako, ne treba zaboraviti da će upravo ta i takva misao poroditi onu iskru koja može pokrenuti tektonske promjene.























[1] Iz poziva za simpozij: Mediteranski korijeni filozofije. (Nakana ovog  navođenja ni u kom slučaju nije kritika orijentacije Mediteranskih korijena filozofije, jer je taj simpozij dokazao svoju humanističku i multikulturalnu orijentaciju. Želja nam je sugerirati (s nadom da će biti shvaćena dobra namjera skretanja pozornosti na jedan detalj) da i tamo gdje su u igri dobre namjere može doći do formulacija koje se mogu shvatiti i razvijati u neželjenom smjeru.
[2] Auerbach je svojevremeno govorio o 'teoriji reflektora' Bit ove (misaone) tehnike sastoji se u tome da se jako osvijetle samo neki dijelovi interpretiranoga. Način je to na koji samo jedan dio cjeline dolazi do izražaja. Šutnja o onom drugom dijelu govori o želji interpretatora da gradi sliku samo na odabranim detaljima koji odgovaraju zamišljenoj slici.
[3] Hans Kung, Kršćanstvo i svjetske religije, Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994. str. 13.
[4] Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik,br. 3 Zagreb, 1998, str. 39
[5] Friedrich Nietzsche, Antikrist, Izvori, Zagreb, 1999, str. 111/112
[6] Amin Maalouf: Kršćanski barbari u svetoj zemlji, Izvori, Zagreb, 2002
[7] Tierry Baffoy i Regis Burnet: Bogovi i iskorištavanje bogova. Javna reklamna ponuda za napad na svetost u Europski glasnik br. 12., str. 110.
[8] Jurgen Habermas, Glauben und Wissen, Frankfurt/Mein 2001, citirano prema Jurgen Habermas, Joseph Ratzinger, Dijalektika sekularizacije: O umu i religiji u Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007,  str. 199.

24.7.16

OVCE, NADZORNE KAMERE I PROGRAMI ZA OBLIKOVANJE SVIJESTI

KOMUNIKACIJSKI STAMPEDO (dio teksta iz knjige Masmedijski fundamentalizam)

Razumijevanje medija podrazumijeva i uvid u marketinške tehnike promoviranja proizvoda ili usluga. Jedna od takvih tehnika, izrasla na mogućnostima interneta zove se viralni marketing. Riječ je o tehnici koja želi omogućiti da se informacija o onome što se promovira zakotrlja poput grude snijega niz staze naših komunikacijskih povezanosti. Služeći se dobro poznatim stranama usmene predaje i nadajući se geometrijskoj progresiji distribuiranja informacije, ova tehnika uistinu podsjeća na grudu snijega koja kotrljajući se niz strminu postaje sve veća i sve snažnija.
Ključ je naravno u inicijalnom uratku koji mora biti tako zanimljiv, atraktivan, lijep ili provokativan da ga neki ili mnogi požele drugima proslijediti. Nakon određenog vremena inicijalni uradak ima svoj vlastiti život.
Inače u knjizi Beyond Viral[1] (autori: Kevin Nalty i David Meerman Scot)   autori objašnjavaju biologijsko podrijetlo termina viralni, njegovo kasnije preuzimanje u informatičku terminologiju (gdje je biološka stanica zamijenjena računalnom), te 90-tih godina preuzimanje termina u marketingu gdje je označavao uglavnom prijenos od usta do usta. Pojavom lako djeljivog i umnoživog videa pojavljuje se viralni video
Mnogo prije viralnog marketinga na energiju stampeda računao je Charles A. Ponzi, Talijan (koji je izgleda pažljivo čitao Charlesa Dickensa) - koji je u vrijeme svjetske ekonomske krize po završetku I svjetskog rata na razlici vrijednosti dolara i europskih valuta, te kupnji poštanskih kupona u Europi i njihove prodaje u USA zaradio bogatstvo. Cijela ideja (koja je zaživjela i nakon sloma socijalizma u istočnim državama) sastojala se u proizvodnji pomame kod potencijalnih investitora za ulaganje u fiktivni posao koji je mogao opstati samo dok se stampedo uvećavao. Za povjerenje su se uvijek brinuli novinari, odnosno marketinški stručnjaci. Medijska umnažanja povjerenja u problematične financijske operacije rezultirale su pohlepom građana koji su, na krilima povjerenja u medije, ulagali sve i ostajali bez ičega.
Kritičari današnjih mirovinskih sustava u svijetu upozoravaju da ti mirovinski sustavi uvelike podsjećaju na Ponzi sheme. U budućnosti se osnovica za mirovinski sustav mora povećavati. Ako do toga ne dođe cijeli će sustav krahirati. No o tome mediji ne govore, što je isto indikativno.
Svako neko vrijeme pojavi se informacija o novom bankarskom slučaju (poput onog Stanford Financial Group, odnosno njegova vlasnika R. Allena Stanforda koji je kamate starim ulagačima isplaćivao od uplata novih klijenata. Visoka kamata odnosno obećavajuća dobit, proizvodile su pohlepu kod novih investitora koji su svojim novim uplatama praktički održavali cijelu strukturu. Najveći stampedo investicija uspio je prikupiti jedan drugi 'financijski stručnjak'  Bernard Madoff iza kojega je, nakon njegova odlaska u zatvor na odsluženje 150 godišnje kazne ostalo oko 65 milijardi dolara duga. Interesantno je da se Madoff  branio činjenicom da je naprosto bio zasut milijardama koje nije imao više gdje investirati.
U proizvodnji ovakvog stampeda ključnu ulogu imaju usmena predaja, psihološki učinak isplata visokih kamata u početku, život na visokoj nozi, česte donacije i sudjelovanja u humanitarnim akcijama gdje se cijela stvar medijski bitno osnažuje.
Suvremeni medijski kauboji, takozvani spin doktori, majstori su skretanja pozornosti mase s neke problematične činjenice na sporedne teme. Takozvana javnost (Derrida bi rekao riječ je o „tehničko-ekonomskoj moći koja omogućava mnijenju da se stvori i prepozna kao javno mnijenje“[2] – dakle ta javnost, koju oblikuju korporacijski opinion makeri, politički i korporacijski PR stručnjaci i propagandisti najrazličitijih službenih funkcija – spremna je u svakom trenutku odustati od razumnih pitanja u zamjenu za temu koju ponudi spin. Gledatelj, čitatelj, slušatelj – pretvoren u pasivnog recipijenta – uvjeren da živi u sustavu u kojemu ništa nije moguće popraviti, postaje sudionikom krda kojega inženjeri ljudskih duša tjeraju u već predviđene i ograđene prostore.[3]
Suvremeni lokalni ratovi globalnih namjera pokazatelji su istog obrasca: rat se inicira posredstvom medija; priprema rata obavlja se uz pomoć medija; ratuje se u nazočnosti medija.
Uloga svjetskog gledatelja je da bude na vrijeme informiran i da nema svoj stav[4]. Medijsko tjeranje gledatelja u obore dovelo je do nepoštovanja zakona svjetske zajednice, odnosno do bahatog ponašanja sile koja ima pametne bombe, visoko postavljene satelite i nisku razinu poštovanja potpisanih ugovora.
Rat na prostorima bivše Jugoslavije omogućen je (uz veliki upliv interesa velikih sila) i proizvodnjom mržnje na malim ekranima i kroz druge medije. Svaka je država imala svoje stručnjake za podizanje razine mržnje prema onima s druge strane granice. Mediji su bili oružje kojim su stvorene pretpostavke za klanja, logore, protjerivanja, pljačku, silovanja, spaljivanja, etc. Medijski su maheri mađioničarskim trikovima važnim proglašavali mržnju da slučajno ne bi došlo do mirnog razlaza. U tom slučaju pljačka koja je provedena uz dimne bombe rata, ne bi bila uspješno realizirana.

Stampedo medijske mržnje učinio je da je najveći broj predstavnika svih  nacija u regiji siromašan ali i dalje intenzivno mrzi one preko granice, dok oni koji su pod okriljem rata i proizvedene mržnje i u skladu sa za to pripremljenim posebnim zakonima opljačkali svoje državljane – surađuju razvijajući biznis preko svih granica.
O tom stampedu medijske mržnje (ne koristeći istina tu sintagmu) piše i Aidan White u knjizi To tell you the Truth (izdanje međunarodnog udruženja novinara) posebno naglašavajući koliko je teško 'izbjeći stereotipe propagande' odnosno suprotstaviti se crno-bijelim slikama koje sugeriraju vlade zaraćenih strana[5]
Rat se nastavlja i u miru: Nema pokušaja razumijevanja Drugoga. Na djelu je medijsko snajpersko pogađanje svake problematične rečenice, svake dvosmislene izjave ili zagovaranja vlastite pozicije. Svakodnevno se izvlače kosti iz povijesti, kosti grobnica, kosti mrtvih  koje služe kao povod mržnji živih. Umjesto komunikacije na djelu su komunikacijska medijska stampeda koja su, nažalost, toliko snažna da pregaze svakog pojedinca koji im stane na put.
Do dana kada je odustao od premijerskog mjesta teško je u hrvatskom novinarstvu bilo naći kritički intonirane tekstove o Ivi Sanaderu. Uskoro nakon njegova odlaska teško je bilo naći tekst koji ga ne sotonizira. Neovisno o tome koliko je kriv, koje je medije mogao kupiti a na koje utjecati i kakva će biti sudska presuda – cijeli slučaj svjedoči o nekritičkom svrstavanju (gotovo) svih novinara u jedan smjer, odnosno istovremenu promjenu smjera (gotovo) svih novinara u novonastaloj situaciji. Gdje je bilo istraživačko novinarstvo? Gdje je bilo novinarstvo? Gdje su bile institucije koje su morale reagirati?
Odgovor je jednostavan. Svi su bili u medijskom komunikacijskom stampedu.
Da danas piše Umjetničko djelo u doba tehničke reproduktibilnosti, Benjamin bi morao zaključiti kako je auru umjetničkog djela u dobu množine umreženosti i posvemašnje distributibilnosti zamijenila svjetovna odrednica brenda. Bogate korporacije angažiraju čitave umjetničke timove na stvaranju suvremenih svjetovnih aura  proizvoda koji se obožavaju poput umjetničkih djela. Pred kinima, pred trgovinama informatičke tehnologije, pa i pred knjižarama danima će logorovati stampeda onih koji prvi moraju imati, onih koji će se pojaviti u vijestima kao oni koji će prvi imati, oni koji će se prema ostatku svijeta moći odnositi kao oni koji su bili prvi.
Svijest o mogućnosti medijskog upravljanja ljudskim stampedom rodila je novu vrstu biznisa. Izrastaju sve veće korporacije koje organizirano usmjeravaju veliki broj kupaca u smjeru jeftinijih proizvoda ili usluga. To upravljanje stampedom potrošača indikativno je za razumijevanje snage medija, oblika korištenja medija, te utjecaja koje mediji imaju na suvremene građane.
Facebook je svjedokom različitih oblika stampedo psihologije: mnogi su  dobili mogućnost dokazati da i dalje žive, da ljetuju, jedu, da se opuštaju, imaju kuću, stan, prijatelje, da uživaju s prijateljima u trenucima dokolice, da imaju djecu, da su ta djeca (i prema kritičkom sudu fB prijatelja) predivna, najljepša, etc
Facebook je svojevrsno trkalište na kojemu se umjesto ljudi utrkuju duhovi skriveni u slikama, video materijalima, rečenicama...
Poseban prostor zauzimaju specijalisti za facebook stampedo. Oni ustaju dovoljno rano da bi prvi prenijeli ključne članke novinskih izdanja, portala, televizijskih kuća, blogova, radijskih razgovora... Oni se ne osvrću na komentare koji će im se i suprotstaviti (Riječ je ipak o višesmjernoj komunikaciji). U silnoj želji da povećaju svoju medijsku vidljivost oni će nerijetko do iznemoglosti oplemenjivati društvenu mrežu člancima koje svaki vlasnik interneta ionako ima na portalima s kojih se to skida. U tim slučajevima indikativna je uvjerenost tih psihologija da je moguće agresivnim atacima na društvenim mrežama održati i ili razvijati vlastitu medijsku bistu.
Nogometnim stampedima u pravilu je sve manje više oprošteno. Veliki će nogometni spektakli pregaziti kritičku svijest zemlje domaćina, nevidljivim će učiniti borce za slobodu ili ljudska prava. U prvi plan će isplivati mase jednako obučenih ljudi dresiranih da svoje životne želje usmjere prema timu za kojega navijaju. Spektakl se dakle uzdigao na viši nivo. On je danas sposoban odraditi desetine hodočašća istovremeno, ostavljajući trajne tragove sustava vrijednosti spektakla u glavama sljedbenika stampeda.
Ovisnost likovnih, filmskih, dramskih umjetnika, književnika, znanstvenika, neprofitnih i nevladinih organizacija, nakladnika... o sustavu sufinanciranja od strane ministarstava neke države ili Brusselesa, stvorio je novu vrstu stampeda intelektualaca, kao i novu vrstu prilagodbe kreativne svijesti. Treba znati što može proći; treba surađivati; treba biti upućen u okvire u koje institucije upućuju svojim papirima i sl.

Ne treba zaboraviti niti stampedo tisuća i tisuća instant fotografa iz susjedstva koji će za male novce i svoje ime u medijima biti detektivom,  paparazom, reporterom, novinarom. Korporacijsko novinarstvo u traganju za većim profitom posegnulo je za najjeftinijom radnom snagom, svojim potrošačima. Na djelu je dokidanje ostataka tradicionalnog novinarstva suradnjom s osiromašenim čitateljstvom spremnim za suradnju s novinama bez novinara.
Svaki od ovih oblika stampeda počiva na promjenama koje je u život čovjeka unijelo umrežavanje, brzina komunikacije, jednostavnost rada s multimedijom, uključenost velikog broja ljudi u komuniciranje društvenim mrežama, te mobilni mediji i raznorazne aplikacije na tim uređajima.
Fenomen stampeda upozorava na prirodu masmedija, razotkriva samu bit pa i shemu manipuliranja, nudi nam pojavnu stranu nečega što je toliko blizu da se ne prepoznaje.
Novi ateizam traži oslobađanje od hipnoze masmedija koji su zauzeli mjesto Boga, kako to slikovito Tony Schwartz piše u knjizi Media, The Second God.[6]

3.
Pitanje o umnažanju (umjetničkoga) djela[7] nije se zaustavilo na propitivanju originalnosti odnosno na pitanjima aure. Umnažanje istoga otvorilo je pitanje nove osnovice među svim platformama na kojima se grade piramide proizvodnje (viška) vrijednosti.
Suvremena gibanja nastala nakon pokušaja uvođenja PIPA-e i ACTA-e svjedoče o otporu pauperiziranih i u potrošače proizvedenih potencijalnih realizatora slobodne ljudske volje. Europa je ustala na noge, ne zato što bi mislila da autor nekog djela ne bi trebao biti nagrađen ili zato što misli kako bi svijet trebao biti napravljen tako da jedan njegov dio ulaže sredstva i energiju u proizvodnju umjetničkih, zabavnih i drugih autorskih djela, a da drugi dio ima pravo bespravnog korištenja.
Nešto je drugo u pitanju.

Kontekst otkrivanja tog Drugoga odvija nam se pred očima već nekoliko godina. Raste bunt mladih, nezaposlenih, zaposlenih sa smanjenim pravima, bunt protiv posustalog sustava proizvodnje, izrabljivanja, odnosno bunt protiv dubokih i nepravednih podjela i razlika među ljudima. Kad se pravo na inicijativu investiranje i dobit okruži zakonima, medijima, policijskim i vojnim snagama – to se pravo pretvara u sistem koji je zaboravio otkuda je krenuo.
Mehanizam proizvodnje ratova poradi trgovine oružjem, naftom, demokracijom i drugim 'razmjenskim resursima' polako ali sigurno pokazuje svoje ružno imperijalističko lice. Ideja demokracije spuštena je na razinu staklene perle koja se nudi 'urođenicima', a svaka neuobičajena slika neke kulture (naizgled nespojiva sa zapadnom kulturom) ulazi u uži izbor za proizvodnju mržnje prema Drugome.
Bajka o jednakim pogućnostima kapitalističkog uređenja razbila se u komadiće pod udarom filmova Michaela Moora, u obliku upozorenja da bajka više ne stanuje u USA ili barem da je tamo ima ali da je rezervirana za djecu ekonomske, političke ili estradne piramide.
Nakon napada na 'blizance' u vrlo kratkom vremenu američke su ulice ispunili ljudi-bombe: studenti, intelektualci, nezaposleni, osiromašeni, osviješteni ljudi. Njima se nije mogla pripisati ideologija terorizma. Nepravda koju istok osjeća sustiže polako USA u obliku vlastitih energija spremnih okupirati mjesta proizvodnje nepravednog sustava.
Studenti i ostali građani koji su okupirali Wall Street nisu nikada surađivali ni s Bushom nit s Bin Ladenom (kao što ova dvojica jesu);  nisu s Bušom ili Ladenom imali zajedničke tvrtke posredstvom trećih osoba (kao što ova dvojica jesu): konačno, nisu sudjelovali u financijskim transakcijama između istoka i zapada zamjenom demokracije za naftu (što ova dvojica jesu).
Američke su medijske kuće pokušale cenzurirati sva izviješća akcije Ocupy Wall street. Na stranu što takve aktivnosti pripadaju uglavnom zemljama u koje Amerika izvozi demokraciju – gubljenje kredibiliteta za izvoz demokracije manje je važno od evidentiranog straha kojega je Amerika pokazala i koji je očigledan.
Strah se razotkriva u poznatosti mehanizama proizvodnje kaosa objavljivanjem kadrova masa na ulicama u koje se želi izvoziti demokracija. Svaki mag huškanja zna da masa privlači masu. Zatvaranje tog kruga proizvodnje mase proizvodnjom slika o masi prvi je korak do rušenja hijerarhije.
Tehnologija korištena za prepariranja despotskih država istoka za uvođenje demokracije – vratila se tako samoj Americi. Smanjio se dovoz zlatnih poluga iz provincija u Rim. Porasla je potreba oduzimanja od vlastitog (rimskog) naroda.
Medijski stampedo globalnog medijskog manipuliranja okrenuo se prema kaubojima. Jedini je problem što su kauboji - ljudi koji imaju oružje.
Vrijeme će ipak pokazati da će medijsko oružje kojim je pokoren svijet jednom biti dovoljan i za njegovo oslobađanje.






[1] Kevin Nalty i David Meerman Scot, Beyond Viral, How to Attract Customers, Promote Your Brand, and Make Money with Online Video (New Rules Social Media Series), Wiley, 2010, str. 17.
[2] Jacques Derrida, Drugi smjer, IDIS, Institut iVo Pilar, Zagreb 1999. str. 103
[3] U knjizi A Century of Spin, Hou Public Relations Became the Cutting Edge of Corporate Power,  William Dinan i David Miller pojašnjavaju kako se spin općenito smatra sredstvom manipuliranja odnosno obmanjivanja, ali da se korporacije danas češće koriste uspostavljenim već (javnim) agendama
[4] Pasivno biće gledatelja idealan je prenositelj medijskih poruka. Istovremeno on je rak rana mogućeg ljudskoga društva. Enzensberger je svojevremeno dobro predvidio: „Čovjek uključuje aparat da bi sebe isklkjučioHans Magnus Enzensberger, Ogledi, Svetovi, Novi Sad, 1994. str. 85
[5] Aidan White: To tell you the Truth, International Federation of Journalists, International Press Centre, Brussels, 2008, str. 81-85
[6] Tony Schwartz: Media, The Second God, Anchor Books, New York, 1983.
[7] A tu ne treba zaboraviti niti stav Jose Ortega y Gasseta koji se retorički pita: Zar nije nimalo čudno što je umjetnost 19 stoljeća bila onoliko popularna; ona je bila načinjena za mase, jer i nije umjetnost nego ekstrakt života.“  Jose Ortega y Gasset:  Dehumanizacija umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2007.  str. 21