16.3.19

Dijalog s Darkom Jerkovićem iz Glasa Slavonije uz desetogodišnjicu objavljivanja Rođenja tragedije iz duha novokomponirane glazbe







PITANJE:  Sažeto, za one koji knjigu nisu čitali, što ste istraživali, analizirali u Vašoj knjizi, i na kojim primjerima? Kakva je, da pojednostavim, veza Nietzschea i novokomponirane glazbe?
SEAD ALIĆ: Knjiga je objavljena 1999. godine dakle na kraju stoljeća. Svojim naslovom ona ironično povezuje naslov Nietzsceovog djela Rođenje tragedije iz duha glazbe i konkretnu, bolnu tragediju ljudi  i naroda ovih prostora. Dodavanjem odrednice novokomponirani, naslov je odaslao poruku vremena, a ona bi se možda mogla sažeti u oblik opomene: Gospodo ne igrajte se duhom, umjetnošću, glazbom; ne silazite u ponore stereotipa jer će nam oni presuditi.
Jer, ako ćemo pravo, sve je povezano. Glazba koja je preblizu srcu po srce može biti opasna. Riječi političara koje uzimamo kao da su 'iz srca izgovorene', nerijetko su mantre kojima se žele izazvati potvrdna klimanja glavom ili euforija potvrđivanja. Ništa veliko u povijesti nije, kako reče Hegel, urađeno bez strasti, ali je istovremeno  dodao da upravo strasti mogu  u korijenu srezati želju uspostavljanja horizonta humanog uljuđenog društva.
Antička je tragedija u rezultatu imala umjetnički čin i katarzu gledatelja odnosno čitatelja. Tragedija novokomponiranog duha rezultirala je ratom u kojemu je na površinu isplivao mulj svakojake vrste. Naizgled jedno s drugim nema veze. Ja mislim da ima.
Ime knjige sugerira snažnu povezanost glazbe (umjetnosti, duhovnosti) s društvenim, političkim gibanjima u nekoj zajednici. Sugerira kako se ne može nekažnjeno zaglupljivati narod glazbenim, tekstualnim (medijskim)  smećem. Umnažanje tog smeća posredstvom sredstava oblikovanja mase (masmedija) uistinu oblikuje masu koju se poput smeća    prebacivala s mitinga na miting, a onda s bojišta na bojište.
Novokomponirana glazba bila je duhovna  podloga nastupu siromašnih političkih ideja, nezrelih i mržnjom i osvetom zadojenih novokomponiranih političara. To je glazba uz koju su se prvo razbijaju čaše, a onda gradovi, sela i ljudske glave. Riječ je o vrlo uspješnom sredstvu opijanja banalnošću i ispraznošću. Ritmovi, tekstovi i melodije novokomponirane glazbe razvijaju u konzumentima tih proizvoda svojevrstan 'pristanak na ludilo'. Taj je pristanak bio potreban da ludilo mržnje a onda i pravo ratno ludilo isplivaju na površinu.
Nietzsche ne ide u tom smjeru. Pojednostavljeno do kraja on objašnjava kako se odvajanjem jedne osobe iz kora i njenim suprotstavljanjem koru rađa formalna mogućnost dramskog oblika tragedije. Možda bi se u njegovom suprotstavljanju apolonijskog i dionizijskog načela mogla naći neka bliža poveznica. No u osnovi, ovim se naslovom htjelo sugerirati nešto što je življe od Nietzscheovog naslova, nešto čime aktualna zbilja korigira filozofijsku analizu forme dajući joj bolno istinitu dimenziju.
Tragedija koja nas je zadesila nije bila kazališni čin. O tome svjedoče masovne grobnice, tisuće mučenih, ubijenih, nestalih, unesrećenih. Rođena je istinska tragedija novokomponiranih političara koji su znali guslati samo po jednoj (nacionalnoj) žici. Narod oblikovan u novokomponiranu masu, fasciniran mogućnošću da trivijalno postane dominantnim svjetonazorom – bio je spreman za uličnu, 'kafansku', medijsku tuču riječima, uvredama, argumentima  mržnje, topova, granata, mina...
Pritom ne treba misliti kako je utjecaj izravan i kako jedno uvjetuje drugo. Utjecaj svjetskih centara moći, kao i prevrtljivost i potkupljivost bivših tajnih službi (uz prešućivanje bolnih tema prošlosti)  bili su glavni pokretači mržnje. Previše je toga,dakle, bilo u igri da bi se moglo svesti samo na utjecaj glazbe. No naslovom se želi sugerirati da se oblikovanjem horizonta hipnotiziranja masa guslanjem jeftinih glazbenih i političkih ideja stvara realna podloga za tragediju rođenja namjera (pokazalo se) genocidnih dimenzija.
Niti za današnja emitiranja Big Brothera, Farmi, Mijenjanja žena i sličnih medijskih proizvoda kojima se 'guslari' po jeftinim ljudskim osjećajima i skromnim duhovnim potrebama,  ne može reći da izravno vode totalitarnom društvu. Istovremeno, malo je toga što tako i toliko uspješno priprema generacije ljudi pretvorenih u gledatelje za pasivno prihvaćanje naredbi 'redatelja'. Kad kulturu (pa i glazbu) spustimo na razinu poznavanja jedne žice, onda nismo daleko od toga da ustoličimo jednog jedinog, univerzalnog, nepogrešivog vođu koji štiti svoju naciju i koji je za nju spreman tu istu naciju poslati u smrt.
PITANJE:  Je li i koliko novokomponirana narodnjačka glazba odnosno turbo-folk, kako se tu glazbu imenuje na prostorima Hrvatske, Srbije i BiH, u određenoj mjeri postmoderni hibridni i  paradoksalni žanr, koji ima, kako to neki ističu, i emancipatorni/transformativni potencijal?
SEAD ALIĆ: Svi su ti pojmovi manje-više dimna zavjesa (uostalom kao i pojam postmoderne na koji se naslanjaju). To je spajanje pridjeva i imenica kojima se zaobilazi fenomen. Kad se on sagleda u onome po čemu je bitan za čovjeka, konkretnu zajednicu kroz i u kojoj živi, onda se on mora razotkriti u onome po čemu je bitan, a ne po izvanjskom opisu. A da bismo se probili do onoga što je bitno treba razumjeti kontekst.
Sustav vrijednosti se raspao. Profitu su potrebne mase. Masama je potreban proizvod kojega masa može razumjeti, voljeti, ponavljati, pjevati, opijati se njime, u njemu uživati. Novokomponirani turbofolk isplivao je na površinu kao oblik koji je ujedinio meku pornografiju, kič teksta, stereotip ženske ili muške ljepote i odjeke istočnjačke glazbe (pojednostavljene do neprepoznatljivosti). U novom sustavu vrijednosti koji jednako vrijedi i za porno filmove i ovu glazbu 'duge noge' i 'vitko tijelo' elementarne su pretpostavke.
Sve je naravno moguće pa i to da turbofolk dosadi sam sebi i preraste u glazbu za glazbeno njegovano uho. No to je tako malo moguće koliko i neka načelno moguća ali nerealna mogućnost da političari ove regije prestanu igrati na najniže strasti dok  ne pospreme na tajne račune i posljednju vrijednost nekadašnjeg društvenog vlasništva.
PITANJE: Kako zapravo objasniti fenomen turbofolka? Drugim riječima, gdje zapravo leži glavni razlog dugovječne popularnosti narodnjačke, turbofolk glazbe u državama nastalima nakon raspada SFRJ?
SEAD ALIĆ: Magnetizam novokomponiranog turbofolka (budući je prije svega riječ o biznisu) u tome je što u sebe usisava i kvalitetne glazbenike koji da bi se bavili svojom glazbom moraju povremeno ili stalno sudjelovati u orgijama emocija prozirnih i u pravilu primitivnih tekstova i melodija.
Dio popularnosti današnjeg novokomponiranog turbofolka proizlazi iz 'univerzalnosti njegovih jadikovki' U njima se danas jednako prepoznaju svi koji su s bilo koje strane bilo koje granice razbijali čaše, gradove i glave, a i njihova djeca. Paradoksalno je da ono što je ravnalo teren za rođenje istinske tragedije, danas opstaje na temelju potrebe potrošača za istom univerzalnom banalnošću.
U vremenu oskudnosti u kojemu živimo, kada je svaki poziv na bilo kakav napor osuđen na odbijanje ili propast, kada nas sredstva masmedijskog zavođenja, zaglupljivanja i manipuliranja sve više pretvaraju u zombije pasivne percepcije; kada nam se život događa brzinom emitiranja programa na TV prijamniku; kada teoretičari medija ne uviđaju ozbiljnost specijalnog rata koji se protiv svih nas vodi iz velikih multinacionalnih medijskih korporacija – ne ostaje nam drugo nego povremeno vrisnuti. Vrisak se istina neće čuti jer je po glasnoći samo šapat u odnosu na decibele ozvučenja koncerata turbofolk glazbe ili govora turbofolk političara.
PITANJE: Koliko su izvorišta turbofolka i narodnjačke glazbe vezana uz Srbiju i BiH ili tu ima doticaja i s Balkanom u širem smislu, odnosno može li se u analizi balkanskih identiteta putem popularne glazbe zaključiti da turbofolk u toj regiji zauzima važno mjesto?
SEAD ALIĆ: Paradoks turbofolka među ostalim je i u tome što on potvrđuje sudbinsku povezanost naroda naše regije. Strast opijanja turbofolkom, priznata ili nepriznata, dio je kulture svih državica bivše Jugoslavije. Ona se negdje ne probija do mainstream medija ili elitnih termina, ali je dolje, u glasačkom stroju i te kako prisutna.
Berlinski zidovi političkih odluka tu ne pomažu. Povremene informacije o tome tko je za vrijeme rata i kome i gdje pjevao može nakratko prekinuti tu kariku lanca kojim su naši uglavnom nesretni narodi vezani, ali poplava je gotovo pa nezaustavljiva. Politici kojoj je potreban zaglupljen narod turbofolk je mafijaški kulturni saveznik.
Turbofolk je sprava za nesvjesno pražnjenje kolektivno nesvjesne nesreće. Bio je poligonom za uzlijetanje mržnje; danas je gotovo pa proleterska koračnica prevarenih. Fenomen je to koji povezuje bolna povijesna gibanja, kulturne (glazbene) utjecaje osvajača ovih krajeva,  lokalno razumijevanje masmedijske zvjezdane prašine i vječnu želju svih vladajućih da svom narodu pruži 'najviše' od onoga što narod može prihvatiti.
Kada je knjiga objavljena  Igor Mandić je među ostalim izjavio: „Alić je filozofski i kulturološki obrazovan pisac i pripada onoj školi naših novih filozofa koji se usuđuju jednom zrelom filozofskom aparaturom ući u promišljanje suvremenosti, što su naše prošle generacije dugo odbijale, nisu se usuđivale zahvatiti u živo tkivo, elektronike medija, manipulacije digitalnoga svijeta, općenito nove stvarnosti.“
No rekao je i to da u  knjizi čitatelj neće naći odgovor na naslovom postavljenu tezu. S pravom je to rečeno jer je naslov knjige zapravo samo naslov jednog od tekstova kojim sam se tada zaputio u analizu pojedinih segmenata medijima posredovane zbilje.
U jednom pismu kojeg sam dobio po objavljivanju knjige Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe, Geza Zake, autor knjige Filozofija ishodišta, poslao mi je poduže pismo iz kojeg izdvajam nekoliko njegovih asocijacija: „Sjetimo se samo Irca u suknjici koji svira gajde uvodeći svoje borce u tragediju ratničke smrti. Sjetimo se vojničkih truba koje svojom svirkom pokreću juriš i najavljuju tragediju ratničke smrti. Sjetimo se vojnih marševa kao najave masovnih tragedija. Ali sjetimo se i biblijske priče o JERIHONSKIM TRUBAMA koje svojom svirkom ( glazbom ) razaraju zidine Jerihona.
Ove trube i njihov zvuk znače veliku ( božansku ) silu  - moć koja j sposobna razoriti zidine grada Jerihona. međutim, staklena čaša ima " tanki zid " Jerihona koji razara glas - zvuk Marie Callas, a vjerujem da znate kako se i žučni kamenci razbijaju ultrazvukom, Sve su to poznate činjenice koje govore da zvuk u sebi sadrži i veliku razornu snagu, destruktivnu silu...
Prostora za razmišljanje, istraživanje, kulturološke analize, medijska, mediološka, filozofsko-medijska istraživanja, više nego dovoljno i za institute i za desetljeća. Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe bio je naslov koji je sugerirao više nego je knjiga dala. Ali zato su uslijedile neke nove knjige...

The Philosophy of Media is the Message


This book highlights the media dimension in philosophy itself. Philosophical ideas are here viewed as products of the grammatical and logical progress from oral tradition to written knowledge.
In this sense, the philosophy of media provides a tool for analysing contemporary phenomena in religious hierarchies, globalism, neocolonialism and ways of media seduction and manipulation.
The text includes philosophical inquiries into literature, art in general as well as questions on the possibility of having alternative and free media.
Special attention is given to language as the greatest media of them all. In analysing this view, the illusion of philosophy having a central position in the world of a self-conscious modern man is revealed and the importance of critical (self) analysis of every philosophical position is highlighted. This provides a basis for liberating thought from the idols that have been constricting it for centuries.
The title of the book obviously aims to suggest the necessity of adding a further step to McLuhan’s phrase “the medium is the message” and point to the greatest benefit of McLuhan’s view – the launch or development of the philosophy of media.
The philosophy of media is seen by the author as the true message which emerges from being aware of the importance of media systems.


NOVI ZELAND PODSJEĆA: GOVOR STROJNICE UVIJEK JE BIO NASTAVAK GOVORA MRŽNJE


NOVI ZELAND PODSJEĆA: GOVOR STROJNICE UVIJEK JE BIO NASTAVAK GOVORA MRŽNJE

Najviše od svega govori osmjeh osjećaja nadmoći masovnog ubojice u sudnici. Poruke tog osmjeha jednostavne su: „Ja sam učinio ono o čemu vi samo sanjate“. „Dosta je licemjernih priča o opasnosti od migranata. U igri je opasnost za bijelu rasu kao takvu“. „Moj život sada ima smisla jer sam pokazao da se može napraviti više“. „Ja sam danas najmoćniji čovjek svijeta jer se ne igram birokratskim zabranama ulaska muslimana u ovu ili onu zemlju.“ „Ne treba graditi zidove, nego ubijati one koji se usude ući na tlo kojemu ne pripadaju“. „Obišao sam zemlje u kojima sam vidio da je muslimane moguće istrijebiti ili barem toliko zaplašiti da se nikad više neće vratiti svojim kućama“. „Fotografirajte gospodo, to sam i htio. Pošaljite moju poruku širom svijeta. Neka svi mediji svijeta govore o mom činu. To će pomoći da imam sljedbenike“. „Vidite, ja se ne plašim. Čeka me samo zatvor. U muslimanima će nakon ovoga biti sve više straha. Nigdje se neće osjećati sigurno. To će pomoći da se pronađu plaćenici u njihovim redovima koji će odraditi 'osvetu'. A onda dolazi prava velika, naša, bijela, osveta“
Islam je već postao 'barbarska vanzemaljska religijska kultura', kako je prema CnN-u zabilježio britanski 'pisac' Milo Yiannopoulos. U Trumpovoj rečenici „Ja ne vidim porast bijelog nacionalizma“ kao da nedostaje jedna riječ: 'nažalost',  jer ono što Trump pokušava zabranama i zidovima ima svoju konzekvencu upravo u ovakvim masakrima kojih će nažalost biti sve više. Najstrašnije je što američki lider koristi riječ strašno, riječ koja najbolje oslikava baš njegove pokušaje proglašavanja ljudi druge boje kože, druge religije ili druge nacije ljudima niže vrijednosti. Pokušaj da se kaže kako su Americi dobro došli kvalitetni ljudi ali da joj ne trebaju problemi - uobičajeni je način ovog zagovornika hijerarhije da jasno da do znanja koji su ljudi u Americi prvi i iznad svih ostalih. A jeka onoga što se događa u Americi odjekuje svijetom.
Zidovi se mogu raditi na različite načine, od različitog materijala.
Ima li većeg zida od ljudskoga straha? Nema. Ako je strah na djelu onda ne treba graditi zidove. Trump je pokušao palestinske zidove promovirati kao globalno rješenje svjetskih migracija. Zaboravio je da će se njegovi domišljatiji sljedbenici dosjetiti da je jednostavnije proizvesti zidove u ljudima. Strah je efikasan otrov. Samo ga treba ubrizgati tamo gdje će najsnažnije djelovati. Tamo gdje su ljudi bespomoćni. Gdje se predaju na milost i nemilost Onome u koga vjeruju. Džamije će konačno postati opasno mjesto. Dijelom zbog straha od sličnih nedjela, dijelom zbog osjećaja nepravde i nemoći, osjećaja koji mogu biti podlogama za nova novačenja tajnih službi i tajnih društava.
Bijeli nacionalizam samo je odjek mrlja crne nafte, masmedijskog neokolonijalizma, osvajanja svijeta 'proizvodnjom pristanka'. Slučaj s Novog Zelanda, tako će nam se prikazivati, slučaj je posrnulog uma, ubojice zaluđene video igrama ili patološki slučaj sljedbeništva Breivika. Nažalost nije. Riječ je o konzekvenci geopolitičke, medijske, korporacijske, pa i političkih strategija koje se desetljećima igraju proizvodnje krivnje u ljudima koji hodaju po zemlji ispod koje su nafta i druga bogatstva koja 'tamošnji' necivilizirani ljudi ne znaju iskoristiti, a koji će civiliziranima pomoći da prošire granice civiliziranoga svijeta. Bog je bio nepravedan. Civilizirani bijeli čovjek to će ispraviti. Ako treba i istrebljenjem. Pokus s Balkanom nije uspio, ali je svim sljedbenicima svijeta pokazao smjer.
Svijet je prepun ljudi koji neodgovorno izgovaraju rečenice koje pozivaju na mržnju. Ponekad i neosviješteno, nerijetko financirano, najčešće indoktrinirano masmedijima i neodlučnošću političkih vođa da se uhvate u koštac s fenomenom mržnje u vlastitim narodima – te rečenice platforma su za nadogradnju koja vodi do ovog i sličnih masovnih ubojstava. Političari nad grobovima izgovaraju floskule, mediji daju ogromno vrijeme neargumentiranim osudama drugih i isijavanju mržnje, poneko sveučilište zna dati 'azil' otvorenom islamofobu koji samim tim postaje društveno i medijski relevantna osoba...
Govor strojnice uvijek je bio nastavak govora mržnje.
I za kraj. Divno je bit dio svijeta koji je osuđen na istrebljenje. Osjećam tegobu ali i veličinu predratnih Židova prema kojima su činjena nevjerojatna, zvijerima neprimjerena zvjerstva. Kao biće koje pokušava učiti iz povijesti svjestan sam da treba suzbiti osjećaje potrebe osvete. Palestina je pokazatelj kamo takvi osjećaji vode. Ne treba podizati zidove nego razgovarati. Jer, u krajnjoj liniji, ono što je učinio masovni ubojica ljudi u molitvi u džamijama na Novom Zelandu samo je čovjek. Kao i ja.
Uvijek treba probijati se do uzroka koji su doveli do nečega. Dvostruki kriteriji licemjerja današnjice nužno vode do genocidnih namjera. Mi se u pravilu bavimo posljedicama. Na njima je lakše skriti početke. Na nama ljudima je pokušati razotkrivati korijene licemjerja. Razgovorom. Pisanjem. Sučeljavanjem argumenata. Knjigama. Video predavanjima. Tribinama. A ako ne ide – onda opet ispočetka.  

11.6.18

ČOVJEK KOJI JE POBIJEDIO RAT


ČOVJEK KOJI JE POBIJEDIO RAT

Balkan je od devedesetih godina naovamo prošao teška vremena podjela među ljudima, nepovjerenja, okupljanja oko vjerskih, političkih ili nacionalnih 'lidera'. Vrijeme je to nesreće i mržnje, duhovnog i duševnog sljepila. Komšija više nije vidio susjeda; susjed je zaboravio ljepotu druženja sa susjedom. Sve ono što je krasilo Balkan, a to je prije svega ostalog ljepota zajedničkog življenja ljudi različitih vjera i nacija, kao da je rukom izbrisano. Granice novonastalih država postale su granice vjera; granice vjera tražile su da postanu granice nacija; granice nacija tražile su mržnju onog drugog i drugačijeg. Gotovo svi koji su govorili i pisali protiv takvog stanja postali su nepoželjni ili u svojoj sredini ili u barem nekoj od državica koje su isplivale na valu tih podjela.
No ima jedan pjesnik koji je nadživio i nadrastao sve podjele među ljudima Balkana; koji je svoje stihove govorio i govori u svim sredinama, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost njegovih slušatelja. Pjesnik je to koji je pobijedio rat među ljudima, pobijedio mržnju i podjele. Čovjek koji je svojom poezijom i atmosferom, koju je stvarao na svakom svom nastupu, pokazao da je ostalo živo to srce čovjeka Balkana i da je žedno riječi mira, suosjećanja, razumijevanja – ljubavi.
Njegovo ime je Enes Kišević. Riječ je o jednom od najčitanijih pjesnika Balkana, pjesniku kojeg su oduvijek voljeli i mladi i stari, i zaljubljeni i usamljeni, i zaigrani i oni mislima okrenuti. I bio je svojevremeno najtraženiji pjesnik na ovim prostorima. Njegovi su nastupi bili kulturni ali i medijski događaji.
Enes Kišević je glumac (završio Akademiju dramskih umjetnosti) i kao takav živa je hodajuća enciklopedija onog najljepšega što je ljudski um stavio u oblik pjesme. Istovremeno on je čovjek duha koji propovijeda ljubav i razumijevanje, nadilaženje razlika, oprost i okrenutost prema budućnosti.
I kada je pjevao o zločinima, a njih je i te kako bilo u teškim vremenima koja su iza nas, pjevao je o boli onih koji su zločin doživjeli; pjevao je svoje pjesničke molitve Bogu u kojima je kao na dlanu donosio Bogu ranjena srca. I kada je pjevao o nesretnim i uništenim mladostima, pazio je da njegova riječ ne postavi neku novu granicu između ljudi. Njegove su pjesme univerzalne poruke koje vrijede za sve ljude svijeta. Brušene su u teškim uvjetima stradanja pojedinaca svih nacija i svih vjera. Otuda njegova okrenutost suncu koje pripada svima, svjetlosti koja se ne zaprlja kad padne u blato, duši koja je zajednička i žrtvi i zločincu (premda je ovaj zadnji neće ili ne može osjetiti).
Duhovno ujedinjenje Balkana započinje u srcu ovog pjesnika. Svako njegovo pojavljivanje među ljudima doživljava se kao pojavljivanje svetog čovjeka dobra, a njegova poezija ponovno budi zamrle osjećaje da smo dio jednog te istog ljudskoga svijeta.
I zato ga rado dočekuju u svakom kutku Balkana, premda mu nisu strani niti nastupi u Austriji, Belgiji, Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj i drugim zemljama. No ono po čemu će ostati poznat to je njegova aura svetog čovjeka poetske riječi Balkana.
Ne postoji pjesnik na ovim prostorima koji toliko sljedbenika može naći među pripadnicima svih konfesija i svih nacija na ovim prostorima. Kišević je pjesnik koji svojim stihovima ruši zidove kojim religije dijele nebo; koji ruši granice kojima nacije ograđuju svoje narode; Kišević je svjetska duša koju treba ljudima pokazivati da bi shvatili kakav čovjek može biti.
Na mnoge je jezike prevođen. I trenutno se prevodi na mnoge jezike. U njegovoj se poeziji pronalaze i ljudi skandinavije i ljudi Perzije, i Balkanci i Nijemci, i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, i Katolici i Pravoslavci i Muslimani, i Židovi. Gotovo da bi se moglo reći: Ono što je svima njima zajedničko poetski je duh Enesa Kiševića.
Da je tomu tako može se vidjeti i iz prvog okvirnog popisa institucija i ljudi koji su odmah reagirali nakon što smo spomenuli inicijativu kandidiranja Enesa Kiševića za Nobelovu nagradu. Riječ je o popisu na kojemu su susjedi i komšije i dalje zajedno. Ujedinjeni pjesničkom riječi Enesa Kiševića oni će zajedno i dalje biti i zajedno ostati.

PROKLETSTVO LJEPOTE


PROKLETSTVO LJEPOTE
(Uz knjigu Nine Skorup: Made in Croatia)

Draga Nina, pročitao sam tvoju knjigu, koja me razveselila i rastužila, razbjesnila i duboko dirnula. Ne mogu o njoj napisati ništa objektivno jer se sam ogledam u mnogim rečenicama i sam prepoznajem svojevrsnu 'fenomenologiju' napredovanja duha od tjelesnog/materijalnog (zavođenog i zavodljivog) prema lijepim proplancima duha. No moja je priča lokalna, blaža i muška, dok je tvoja svjetska, jača i ženska. (Odiseje su u muškom svijetu za muškarca uvijek uspjeh dok se ženama uvijek pripisuju kao grijeh) Zato je tvoja knjiga važna – ona je slobodoumna, razorno iskrena pa ipak odmjerena, bolna, lijepa, tužna i na neki način veličanstvena.
Knjiga je to koja prostire pred čitatelja jedan ženski život, u počecima bitno određen ljepotom tijela u kojemu postoji, te medijske industrije kroz koju se taj život htio/mislio/želio realizirati. Knjiga je to koja u sebi sabire i nosi sve dimenzije ljudskog/ženskog traganja - od naivnosti pupoljka preko svuda traženog i cijenjenog cvijeta (njegova ubiranja) do sjemena koje nakon svega ostaje kao poruka cikličkog traganja ljudskoga bića za smislom.
Priča je to o bijegu iz Hrvatske koja autoricu 'nije prepoznala', radu, ljubavima, seksu, opijanjima ljudima i radom, bijelim prahom i zvjezdanom prašinom. Autorica iznutra prikazuje mehanizme funkcioniranja medijske industrije, njen poguban utjecaj ne samo na konzumente nego i njene 'proizvođače'.
Logika dobrovoljnog (intelektualnog) prostituiranja, tako prepoznatljiva za globalnu medijsku scenu, kontekst je kroz koji autorica prolazi u svom traganju za nečim potpuno suprotnim. Logici pokoravanja suprotstavlja se samosvjesno tragajuće biće, osuđeno na preživljavanje ali i na pronalazak Najvišega.
Od zaslijepljenosti tom zvjezdanom prašinom (velikih svjetskih gradova, svjetskih imena, lokala, klubova...) autoricu put vodi do tuniške pustinjske prašine gdje se u ozračju jednostavnosti ljudskog života događa jedno od prosvjetljenja – život nije dokazivanje Umom nego bivanje u Umu – jednostavno i svakome dostupno dosezanje dubina u kojima kraljuje jednostavnost.
Nina Skorup ima lijepu i bogatu rečenicu, kritički orijentiranu, blago osuđujuću, jasnu, na mnogim mjestima autoironičnu. U njoj se kao biseri skrivaju mjesta koja svjedoče o očiglednom teorijskom potencijalu koji je u ovoj knjizi naravno suspregnut.
Autorica je žena koja u svom traganju blago ali jasno razobličuje masku muškog principa patrijarhalnog svijeta i zagovara oslobađanje i snaženje volje Žene, koja prolazi kroz svojevrsni prašinasti pakao traganja da bi u porazu prepoznala pobjedu snage svojih nastojanja.
Nitko tko traga nikada neće biti siguran u rezultate svog traganja. Otuda i u završnim dijelovima pomirenja sa samom sobom, svijetom i Bogom, autorica ne uspijeva skriti skepsu nedovršenoga puta. Utoliko je knjiga sjajno svjedočanstvo jednog duha koji tek treba izaći na jedinu pravu, veliku ali uvijek ne previše eksponiranu - scenu duha.
Knjiga me, pojasnimo na kraju, razveselila jer sam upoznao bogatstvo ljudske duše i ljepotu pisma koje zajedno s autoricom traga. Knjiga me rastužila jer me podsjetila na paradoks hrvatskog neprihvaćanja svega što nije banalno hrvatski etiketirano. Knjiga me razbjesnila jer je ostala na nekim marginama književnog i publicističkog interesa (a mnoge razvikane proze nisu joj ni do koljena).
Konačno, knjiga me dirnula. Priznajem. Jer je bolno iskrena, ispovjedna, jer ne skriva padove i potope, jer konačno, svjedoči o svojevrsnom prokletstvu ljepote i ljepoti prokletstva napredovanja svijesti.

1.12.17

PRALJAK ILI SOKRAT

PRALJAK ILI SOKRAT

Čovjek je biće svijesti i savjesti. Kao svjesna bića ulazimo u odnose kroz koje sebe pokazujemo sposobnim ili nesposobnim razumjeti te odnose. Kao bića savjesti prije ili kasnije na ovaj ili onaj način dolazimo do znanja da smo bili u pravu ili pogriješili, da smo možda  izmanipulirani, da smo gurnuti pa ostavljeni, da smo dio igre u kojoj smo bili sporedna uloga, egzekutor nečega što je netko htio iskušati.
Relativno je jednostavno biti izmanipuliranim u atmosferi u kojoj je nešto manje više javna tajna. Svi ljudi znaju sve, govorili su stari. Hercegovina se u vrijeme rata već vidjela u zagrljaju Hrvatske, kao što su 'čišćeni' dijelovi Bosne očekivali brisanje granice prema Srbiji. Muslimani, osuđeni na istrebljenje ili odustajanje od vjere okrenuli su se pomoći islamskih zemalja. Ona je pristizala. Ali zajedno s njom stizali su i ljudi kojima je odgovarala ekstremna pozicija u kojoj su se našli bosanskohercegovački Muslimani.
Bila su to vremena političke dvoličnosti. Hrvatska je s jedne strane bila spas, zaštita i utočište najvećem broju muslimana koji su iz Bosne bježali prema slobodnom svijetu. Istovremeno u Hercegovini su puhali vjetrovi koji su bili pogubni za one koji nisu krenuli na put.
Srbija se dječački bunila što se domovina svih Srba cijepa i što se neki dijelovi žele osamostaliti, a istovremeno je oružjem opskrbljivala isključivo one građane Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine koji su se deklarirali kao Srbi. Muslimanima, zatvorenim u središnjem dijelu Bosne ostala je samo mogućnost suhim zlatom plaćati prolazak svakog kamiona pomoći (ili oružja).
I dok su se svjetski moćnici igrali na Balkanu rata uživo dolijevajući ulje na vatru svojim ishitrenim potezima, promašenim izjavama, zakašnjelim reakcijama – u konfesijama koje su se željele poistovjetiti s narodima, bujale su strasti. Nekadašnja prijateljstva komšija su zaboravljena. U glavama su titrale samo do iznemoglosti ponavljane parole o povijesnim pravdama i nepravdama.
Bezvlašće je stvoreno za osobe koje upravo sebe vide na vlasti. Rat je stvoren za one koji se žele igrati rata. Politika je stvorena za one koji će sve svoje zablude proglasiti kasnije političkim trenutkom u kojemu se moralo na taj način reagirati. Bezvlašće je plodno tlo rađanja novih mitova.
Praljak je popio otrov u sudnici. Čin je to dostojan nekog budućeg tragičkog uprizorenja. Za razliku od Sokrata koji je popio otrov poštujući Zakon (smatrajući da su taj Zakon izdali njegovi Atenjani) Praljak je popio otrov dajući do znanja da ne prihvaća Zakon koji ga je osudio. Slično Josipu Brozu. Stvara se novi mit kojim bi se trebala izbrisati mnoga zla koja su se događala u prošlosti. Stvara se novi mit koji će proizvesti nove podjele.
Kao običnom čovjeku koji se pokušava probiti kroz šumu ideologiziranih vijesti, izjava, osuda, kroz viku, prijetnje, a uskoro vjerojatno i više od toga – ne mogu se oteti dojmu da živim u velikom kazalištu u kojemu političari glume domoljube, pravosuđe glumi pravdu, mediji glume sredstva informiranja, akademska zajednica glumi zajednicu časnih ljudi, a nacionalne manjine glume da ne vide kako među njih bačene kosti razjedaju svaku mogućnost zauzimanja i provođenja ozbiljnog i racionalno utemeljenog stava.
Praljka razumijem, ali mi je Sokrat bliži.


8.6.17

JOŠ NEKOLIKO 'RIJEČI'...

PREVARA BIRAČKOG TIJELA
Rezultat neupućenosti tijela u siromaštvo političkog duha.

SJEDNICA POLITIČKE STRANKE
Sesija vježbanja za sjedenje u foteljama.

POLITIČKA VJERODOSTOJNOST
Odluka politike da glasači moraju vjerovati u dostojnost izabranih

POLITIČKI KREDIBILITET
Pojam koji živi od svojih naivnih jamaca

PRESLAGIVANJE
Tranzicijska riječ kojoj je u korijenu LAŽ odnosno LAGANJE tj LAGATI odnosno SLAGATI. Lagati intenzivno, često, neumoljivo i očigledno u slengu se označava kao PRE-SLAGATI. Iz toga je rođen oblik trgovine koji se stručno naziva 'preslagivanjem'.

GLAS ZA POLITIČKU STRANKU
Robno-novčani ekvivalent u tranzicijsko vrijeme. Vrijednost jednog glasa relativno je mala, ali postoje situacije u kojima i mali broj glasova može vrijediti više od očekivanja. Tako se s par stotina glasova može dobiti solidno radno mjesto (gdje ne morate dolaziti raditi), a tisuće glasova mogu Vas dovesti u situaciju da donosite odluke o stvarima koje ne morate niti poznavati. Političke stranke trguju glasovima jer su glasovi nakon izbora – mrtve duše.

SAMOSTALNA DRŽAVA
Država u kojoj policija potpuno samostalno izbacuje obitelji iz njihovih kuća.

POREZ NA NEKRETNINE
Budući da se dvostruko oporezivanje ukida ukoliko s nekom državom sklopite ugovor o ukidanju dvostrukog oporezivanja, red je na građanima (koji su uredno plaćali poreze gradeći ili kupujući svoju nekretninu) da pokušaju s državom sklopiti ugovor o ukidanju dvostrukog oporezivanja. Ako to ne uspiju bit će stranci u vlastitoj državi.

STRA(H)NAC
Osoba koja u strahu živi u vlastitoj  samostalnoj državi. Riječ je nastala s osamostaljenjem kada se oslobodila nepotrebnog i nepostojećeg glasa H.

NOVI MINISTAR
Ministar koji dolazi na mjesto starog 'novog ministra' . Bit će novi ministar sve dok se ne pojavi novi 'novi ministar' . Svaki je novi ministar uvjeren da će on biti novi ministar koji će trajati duže od ostalih novih ministara.

RAZLIČITOST POLITIČKIH STRANAKA
Poput strune u fizici: teorijski postoji, ali nitko je nije vidio ili dokazao da postoji.

ROLL–UP

Igra za izgubljene u svemiru: Za svaku kunu koju ćete uložiti za izgradnju naseobine na Neptunu vratit će Vam se dvije kune propalog (istog) projekta na Marsu.