3.10.20

BRATOUBILAŠTVO BALKANSKOG NARODA

 

Slušam vijesti, razgovaram s prijateljima, osluškujem rečenice braće iz drugih zemalja, ljudi drugih nacionalnosti. Pokušavam prepoznati znakove vremena i razumjeti prirodu bratoubilaštva balkanskih naroda. Sve sam sigurniji da smo sve sličniji ljubomornoj braći koja razliku dokazuju idući u krajnost – ubijajući braću. Brat 'žrtvuje' Bogu brata da bi svojoj ideji boga bio bliži.

Razmišljam o tome što nam poručuje biblijski mit prema kojemu je prvorođeni sin Adama i Eve (Adema i Have), Kajin (Kabil) - bio prvi bratoubojica. Prva biblijska priča o braći priča je o bratoubilaštvu. Sudbonosan nagovještaj ili rano detektiranje 'kvarnog proizvoda'? Općepoznato je da je bio dovoljan jedan nezadovoljan ili možda podsmješljiv božji pogled na žrtvu zemljoradnika (u odnosu na žrtvu stočara Abela (Habila) da se osjećaj nepravde (doživljaj koji je mogao biti krivo interpretiran) pretvori u potrebu za izravnavanjem računa ubojstvom. Prvi potomak prvih ljudi - prvi bratoubojica.

Je li Abel bio kriv što Bog nije ni pogledao Kajinovu žrtvu? Ili je Bog samo opravdanje za krivi odabir načina proizvodnje, životnoga stila, (ne)uspješnosti?

Ljudi koji bi se zakleli da vjeruju u Boga ubijali su u Bosni za vrijeme rata ljude koji vjeruju u Boga (Allaha). Vratili smo se u mitološka doba kad su bogovi sjedili nad poljanama na kojima su se vodile bitke. Koji će bog biti jači? Koji će se bog više angažirati?

Pravoslavni vjernici nisu proslavili svog Boga. U njegovo su ime pokušali istrijebiti ljude koji vjeruju u boga drugog imena. Pozivali su se na osvetu. Ubijali su i silovali u ime svoje interpretacije boga. U ime svog opravdanja, slavljenja 'prave vjere'. Izvršili su genocid a da njihovi svećenici nisu digli glas. Silovali su i ubijali, zatvarali u logore, mučili, zatrpavali žive ljude u jame i radili neshvatljive grozote, s bogom na usnama i s krstom oko vrata.

Puno je manje zločina ostalo iza katoličkih vjernika. U ratu u kojemu je svatko ratovao sa svakim i svatko trgovao sa svakim ostat će bolne uspomene na neke logore i zločine ljudi s krunicom. Katolički bog je pomagao, ali očigledno i svojim zabludjelim ovcama bio izgovor za strašna zlodjela.

I ime Allaha je sramoćeno. I ovdje je dug popis Kajina koji su žrtvovali svoju braću koja su vjerovala u drugo ime Boga, drugi vjerski ritual, način oblačenja, riječi molitve...

Tek kada Bosna shvati da ima jednoga boga kojega naziva različitim imenom, braća će shvatiti da su isti narod istih sudbina, a različitih vjerskih rituala. Različite su riječi kojima se obraćamo Svevišnjem, ali svi su jezici njegovi i On razumije sve jezike. Različiti su oblici kojima se molimo, ali postoji samo jedna razlika među njima – jesu li ili nisu iskrene. Tko to ne razumije on ne razumije prirodu onoga što smo sebi kao ljudi postavili kao uzor i ideal-

Mitologija može prestati tek kada ono Univerzalno ne gledamo kroz partikularne leće. No sve dok Boga uzimamo kao izgovor za podjelu među braćom, za bratoubojstvo, za 'otimanje zemlje i stoke' subraći- sramotit ćemo Boga i bivati označenima. Nema boga u kojemu nema i mog subrata bio on patnik ili zločinac. Zločine nisu učinili neki drugi – to smo bili mi, ljudi. Nema izgovora za religijske hijerarhije koje su blagosiljale oružje kojim će se ubijati. One i danas nastavljaju svoje ratove koristeći ljude kao marionete. Raj i iskupljenje obećanja su religijskih hijerarhija koje ne vjeruju u Boga nego u svoju piramidu moći.

Narodi Bosne, ne vjerujte svećenicima koji blagosiljaju oružje, niti onima koji prelaze u politiku. Ne vjerujte političarima koji se prave svecima jer je njihova sveta tajna tajni račun na koji se slijeva vaš znoj. Ne vjerujte nikome tko svog Boga ne nosi u sebi i tko ga ne poštuje. Bogomolje su prepune licemjera kojima je jednostavnije pokazivati se 'svojima' na religijskom obredu nego biti moralnim. Zlatni lanci, domoljublje i krunice nerijetko su maske iza kojih se skrivaju drumski razbojnici u odijelima, šibicari u bankarskim uredima, ambiciozne ništarije umišljene da moraju biti predsjednici ovoga ili onoga.

Doba naivnosti je prošlo.

26.9.20

'SLOBODNA' DO BAHATOSTI

 

Sve se zna. Hrvatska je slobodna država. Ona je plijen 'struktura' koje su se izborile za odrednicu osloboditelja. Nije važno jesu li članovi 'struktura' sudjelovali u oslobađanju. Ako nisu u ratu zasigurno su se intenzivno uključili u poratno 'oslobađanje' društvenog, nekada dakle zajedničkog vlasništva, pretvaranjem tog vlasništva u državno a onda najrazličitijim makinacijama u privatno vlasništvo. Hrvatska je vrlo slobodna država.

Politička samostalnost oslobađa veliku količinu energije. Ona ima snagu rijeke koja nosi sve pred sobom. Za upravljanje tom energijom potrebni su ljudi posebnog kova. To nisu najbolji, najpametniji, najmudriju, najkorektniji, najzaslužniji, najpošteniji ili najsposobniji. To moraju biti igrači od povjerenja. Moraju biti poslušnici jer se hijerarhija umreženih temelji na plemensko-mafijaškoj časti kao čvrstom temelju organiziranog kriminala na najvišim razinama.  

Deklarativna, politička, papirnata sloboda još bi i značila nešto kad bi bila inspiracijom za slobodu svakoga od nas. Za oslobađanje u nama pojedincima onog što je u nama najbolje. Sloboda nas građana mogla je stvoriti društvo empatije, razumijevanja, suradnje, ali i prosperiteta. No umjesto zajedničkog bogatstva utemeljenog na pretpostavkama političke slobode, mi danas živimo u svijetu materijalnog bogatstva političara i njihovih hijerarhija, te siromaštva (materijalnog i duhovnog) građana pretvorenih u navijače i lažne vjernike.

'Sloboda' se danas zrcali u bazenima napravljenim od novca opljačkanog poreznim obveznicima. Prepoznaje se u kućama, vilama, zemljištima, nekretninama i pokretninama koje političari nisu mogli zaraditi u vrijeme nekoliko svojih mandata. Ogleda se u njihovim lažnim osmjesima kad izlaze pred kamere odgovoriti javnosti na pitanja o načinu na koji su stekli svoje bogatstvo. Prepoznaje se u osjećaju nadmoći nad tim 'potrčkalima' koja jurcaju okolo za istinom a dobro znaju da su sva vrata zaključana jer su zidovi umreženih visoko podignuti.

'Sloboda' se ogleda u pravu političkih hijerarhija da bez kontrole ili kazne troše novac za svoje privatne interese. Kampanja svakog političara koji raspolaže novcem poreznih obveznika traje četiri godine. Sve to vrijeme novac koji pripada svima treba mudro ulagati u ljude koji mogu ostvariti ciljeve političara. Provjera manje više nema, a ako nešto ispliva na površinu pretvori se u 'politički obračun s opozicijom' čime se gubi ozbiljnost svakog razgovora.

Politički obračun je tako postao rješenjem za nevjerojatne laži i makinacije na svim razinama. Ukradete milijune i znate da ćete onoga tko to otkrije nazvati simpatizerom ili članom opozicione političke partije. Stvar se odjednom iz područja kriminala seli u područje 'političke' borbe. Politika tako postaje kulisa laži za neviđenu krađu na svim razinama upravljanja državom.

Jedino pravilo koje vrijedi u tom 'slobodnom' svijetu pravilo je lojalnosti umreženih. Oni koji ne shvate da svako neko vrijeme dolazi do preraspodjele uloga, bivaju razotkriveni kao kriminalci. Za opomenu ostalim umreženima. Cinkanje je zabranjeno. Zato svi uhvaćeni uglavnom šute, zaboravljaju, mijenjaju svoje iskaze. Viđeno u filmovima o mafijaškim zastrašivanjima svjedoka i/ili njihovih najbližih.

S očeva se 'sloboda' prenosi na sinove. Ako su pametni sinovi će biti 'slobodni'. Mogu vrijeđati, tući, organizirati vlastite ulične ili gradske bande. Iz pelena  uskaču u džipove. Oni ne znaju što su to prometne kazne, a najčešći refren koji izgovaraju u svojim poetski nadahnutim nastupima glasi: 'Znaš li to tko sam ja'.

Ratne putanje očeva sinovi nastavljaju govorom mržnje na društvenim mrežama. Mržnja postaje najsnažnijim oblikom iskazivanja domoljublja. Njome se međutim više ne stvara strah prema izvanjskom neprijatelju nego prema zdravom razumu u vlastitom narodu koji bi se jednog dana mogao drznuti i probuditi.

'Sloboda' je uzela diskurs bahatosti: umišljeni političari jake izmjenične struje misle da mogu krasti, otimati, silovati, sve što im padne na pamet. A zašto i ne bi. Nisu školama učili razliku između slobode i samovolje. A s druge strane njihovo je pravosuđe: njihovi su ravnatelji bolnica i liječnici koji će im davati ispričnice za sudske procese. Svoje su delegirali na najviša mjesta najtajnijih službi. Njihovi sjede u saborskim klupama. Tko im što može? Ako i budu uhvaćeni njihovi će odvjetnici poručiti javnosti da njihovi štićenici nisu za zatvor jer bi se tamo osjećali loše.

Osim toga članovi nomenklature/hijerarhije, u slobodno vrijeme 'oslobađali' su novinare, redakcije, portale za svoje ciljeve, pa znaju da će njihova priča o krađama, govoru mržnje, mobingu, financijskim i drugim malverzacijama, trajati tek nekoliko dana.  Nakon tih nekoliko dana sve pada u zaborav, a ako se neki sudac i drzne poslati ih tamo gdje spadaju, to se pretvori u turistički izlet (s dobrim izgledima za odmor u nekim toplicama).

Slobodno mogu paliti smeće po gradovima jer je to najelegantniji oblik nestajanja problema za rješenje kojega su pokupili veliki novac. Mogu skrivati svoje galerije slika pod krevetima ili u vikendicama. Mogu imati po nekoliko stanova na svoja i imena svojih bližih. Mogu računati na ljude koje nazivaju  svojim kumom (s velikim K).

Sloboda je danas sloboda nelegalnog poslovanja odabranih. Ona se poput zastave vijori na vjetru kojeg proizvode oni koji su zaraženi nacionalizmom.  Nad tvrđavama, uz ulice gradova, na crvene dane u kalendaru. Sloboda je završila  u mržnji nazvanoj slobodom govora. Sloboda je postala mržnja. To je doseg današnje slobode.

Nema slobodnih medija. Neprofitne medije jednim je svojim potpisom uništila karikatura koju su socrealističke tajne službe predstavile kao egzorcista neprihvatljivih razmišljanja. Uništavaju se ljudi koji pokušavaju bilo što reći. U startu treba onemogućiti bilo kakvu pomisao da oni koji razmišljaju dođu u mogućnost utjecati na potrošače medija. Treba biti oprezan. Razboritost  ih može vratiti u poziciju građana a to hijerarhijama ne odgovara. 'Neprijatelj nikad ne spava'

Prešutni nacionalizam tipografskog uma ubrizgan je kao zaraza   u sve nas koji smo 'oslobođeni' a nakon političkog oslobađanja oslobađaju nas bivši šoferi, vodoinstalateri, vozači bagera, skladištari, konobari i drugi slični visokostručni poznavatelji onoga što nam je najpotrebnije – osjećaja da smo slobodni.

 

13.9.20

VEĆINE I MANJINE - NAGOVOR NA POKRETANJE MANJINSKOG DRUŠTVA PISACA

Političko osamostaljenje u svim je državicama ex Yu iznijelo na površinu odnos nacionalne većine i nacionalnih i/ili konfesionalnih manjina. Biti dijelom većine uvijek donosi nezabilježene, neizgovorene, pravno nepostojeće - privilegije. Borbe za osamostaljenja velikim dijelom i proizlaze iz nepravedne 'raspodjele jednakosti' u multinacionalnim državama.

Biti dijelom neke, bilo koje manjine, znači biti dijelom zajednice na način koji podrazumijeva pravnu jednakost i prešutnu nejednakost. Riječ je o nejednakosti koja se u kolektivnoj svijesti podrazumijeva, a koja je u pravilu refleks  nekih vremena u kojima je sada 'nova većina' bila neravnopravnom u odnosu na staru 'većinu' ranije multinacionalne konfiguracije.

Premda je teže, za osobe koje su novu situaciju prihvatile kao izazov, biti dijelom manjine zapravo je blagoslov. Za razliku od u sebe zatvorene i samozadovoljne većine (sretne ponekad čak i kad su i lopovi i ubojice 'njihovi'), čovjek manjine višestruko  mora ulagati da bi opstao, radio, objavljivao, izlagao svoja znanja – da bi bio.

O tome mi je dugo svjedočio onaj djelić tišine koji bi nastao kad bih nekom nepoznatom kod predstavljanja izgovorio svoje ime. Taj djelić tišine indikator je koji osjetiti mogu samo (pre)osjetljive duše nacionalne, konfesionalne ili neke druge manjine.

Oslobađanja su donijela 'novu ravnopravnost', a ona je pokazala nove pukotine u odnosima većine i manjina. Primjer Crne Gore zorno svjedoči o nerazriješnim odnosima na razini nacionalnog bića, ali i na važnost korektnog (pravno i životno) odnosa prema manjinama. Sandžak je danas 'ni na nebu ni na zemlji', otprilike kao i hrvatska manjina u Vojvodini. Sejdić i Finci su dokazali apsurd bosanskohercegovačke političke (ne)jednakosti, kao što će trajnom sramotom ostati činjenice o 'izbrisanima' iz Slovenije ili onima kojima je u Hrvatskoj bespravno oduzeta imovina nakon osamostaljenja. Kosovo je najsnažniji primjer postojanja granice nakon koje se nerazumijevanje pretvara u pokret za osamostaljenje.

Postoji i drugi put. On je puno teži ali je jedini koji donosi životnu stabilnost svakoj zajednici. Riječ je o snaženju ideje da je Drugi moje bogatstvo i da biti dijelom većine ne smije biti opravdanjem za mobing na poslu, gubljenje natječaja, odbacivanje projekata i sve druge (više ili manje suptilne) oblike davanja do znanja da ste građanin drugoga reda.

Poseban oblik mobinga prema ljudima nacionalnih manjina je očekivanje servilnosti, odobravanja svega što hijerarhija (na poslu, u političkoj ili kulturnoj zajednici) provodi. Možete dakle biti dijelom zajednice ali samo ako prihvatite ulogu servilnog podupiratelja, poslušnika, političkog egzekutora, dvorskog pjesnika i sl.

Biti dijelom manjine danas znači biti obilježenim. Čovjek manjine za većinu ljudi većine, nažalost, trebao bi prestati biti političko biće i baviti se folklorom manjine. Život kao folklor dokaz je odnosa prema manjini. Otvorena su naravno i vrata političkog djelovanja, ali samo za one koji pristanu na diskurs većine.

Umjesto da o položaju nacionalnih manjina i njenim aktivnostima pišu i govore urednici i novinari koji su predstavnici nacionalnih manjina, sufinanciraju se projekti educiranja novinara 'većine' za senzibiliziranje za manjinske teme. Umjesto da se nacionalnim manjinama da radijska frekvencija na nacionalnoj razini, svi programi javnog servisa uz posebne radijske i televizijske postaje i projekte naglašavaju većinsku vjersku opredijeljenost većine. Umjesto da se osjeća sigurnim kao svoj na svome, pojedinac većine i dalje ima potrebu dokazivati svoju poziciju, što se često zna pretvoriti u govor mržnje, odnosno pokušaj dokazivanja nekakve nadmoći koja naprosto proizlazi  iz činjenice da je riječ o nekome tko je dio većine.

Bit hijerarhijskih struktura je zatvorenost i pogodovanje 'svojima'. Bit pristupa koji bi morala zagovarati 'manjina' potpuno je suprotna –otvorenost prema zajednici ravnopravnih ljudi. Većina manjinu doživljava kao golubove na trgu koje treba hraniti, bez obzira na društveni doprinos liječnika, znanstvenika, umjetnika - radnika u bilo kojem području. Dosta bi izbjeglica sa istoka ili juga moglo biti uključeno u zajednice rada Hrvatske, BiH, Srbije, Crne gore, Makedonije, Kosova, Slovenije, kao uostalom i zemalja zapadne Europe. No strah od Drugoga i drugačijega, godinama njegovan u 'manjinama koje su postale većine' sprečava razuman odnos prema nesretnima. Njih ne ubrajamo u ljude, jednako onako kako zapadnoeuropski kolonizatori svoje robove nisu ubrajali u ljude. To je sprečavalo njihovoj savjesti da se upita za uvjete ropskog 'života'.

Snaga zajednice je u nevidljivosti većine, zato što je to znak da razlikovanja i isticanja nema. U pojedinim historijskim razdobljima to je od 'većina' teško očekivati, ali to ne znači da na tome ne treba raditi. Najzahvalniji je pas kojeg pokupite s ulice, ali za to je potrebno biti čovjek.

Ljudi naravno ima u svakoj naciji. Mi na Balkanu braća smo bez obzira na sve zločine, mržnje, na sva silovanja, logore, govore mržnje. Braća u ljubavi i mržnji, zločinu i kazni. Braća po historijskom usudu i (ne)ispravnom tumačenju povijesti. To ne znači da se novi i stari zločini mogu relativizirati. Suprotno. Svaki zločinac 'ima pravo biti kažnjenim' To mu pravo treba omogućiti. Nakon toga međutim, ne treba ga slaviti, nego dopustiti mu da se u miru svoje usamljenosti sučeli sa vlastitim djelima, s vlastitom savješću, s Bogom oslobođenim politike i navijanja.

Zadatak je 'manjina' boriti se za pozitivnu diskriminaciju sve dok ne profunkcioniraju sve čakre krvotoka 'većine'. Jedna od njih je institucija koju predlažem - Manjinska udruga pisaca.

3.9.20

"SELITE SE TURCI" (Uz izbore u Crnoj Gori)

 

TKO NE ZNA ČITATI RAZBIJANJA PROZORA...

Politika je umijeće mogućeg manipuliranja ljudima za dobivanje glasova pomoću kojih se dobivaju nacionalni kanali uvjeravanja za daljnje, još uspješnije manipuliranje ljudima. Ima istina ljudi koje su na fakultetima naučili samo prvi dio ove rečenice (Politika je umijeće mogućeg) no riječ je o fakultetima na kojima se ne proučavaju dovoljno suvremeni masmedijski oblici 'proizvodnje pristanka' kod ljudi, buđenja navijačkih strasti, oslobađanja mitskih stereotipa njihovim iznošenjima na ulicu, itd.

Izvrstan, pa i talentiran student politologije, može biti zaljubljen u prvi dio rečenice. Može misliti kako je rođeni umjetnik realiziranja mogućeg. Može misliti kako će se sve posložiti prema mislima u njegovoj glavi. Može se osjećati kao Hegel koji je, kad su mi prigovorili da se stvarnost ne ravna po njegovim mislima odgovorio 'Tim gore po stvarnost'.

Ove mi misli padaju na pamet slušajući i čitajući riječi Dritana Abazovića, mladog čovjeka koji se našao u škarama istočnih i zapadnih laži, nacionalnih i građanskih potemkinovih kulisa, osobe koja mora donijeti teške odluke, one o kojima će ovisiti hoćemo li ponovno proživljavati ono što nam se već događalo.

Naime, danas nam za vraćanje u devedesete ne treba TV kalendar jer sve vidimo u reportažama iz Crne Gore. Iiste pjesme, slični traktori, identični kostimi, razuzdanost i osjećaj gomile da je uhvatila Boga za bradu. Dobro, ne baš sve. Još je rano za balvane, ali nisam siguran da neke šume nisu već stradale. Prozor je pao, ali ne onaj iz drugog svjetskog rata nego jedan obični koji mogućim čini novi lokalni rat.  Ne mogu se naime nikako oteti dojmu da je četveroglavi zmaj ponovno pušten iz boce (otrcana metafora za otrcane politike).

Zastave jedne države lepršaju se ovih dana u drugoj državi (ništa neobično za ovo podneblje, ali indikativno i gotovo uobičajeno). 'Slavnu' političku pobjedu prosrpskoj opciji u Crnoj Gori donosi rezervni internacionalac albanskog podrijetla, dakle predstavnik naroda s kojim Srbija nikako da izađe na kraj (Bilo bi idealno da nema konteksta i da se on iz sata u sat ne pogoršava). Je li na djelu uistinu principijelnost ili ograničenost, čvrsta volja ili velika naivnost?

Prvi dani nakon izbora u Crnoj Gori sugeriraju psihološki stereotip koji može a i ne mora biti točan ali koji kaže: Dritan Abazović živi u svojoj glavi. Što bi to moglo značiti?

Možda bi se stvar mogla predočiti psihološkim stereotipom koruptivnih političara protiv kojih se Abazović, kako kaže, bori. Oni se u čudu nađu kad, nakon godina 'rada', prevara, krađa, manipuliranja, izigravanja zakona i sličnih marifetuka, pribave sebi i vile i bazene, a preko egzekutora i tvornice i banke i tko zna što sve još ne, dakle sve stave na svoje mjesto – i onda dođe optužnica. A oni su sve tako dobro posložili u svojoj glavi...

Na jedan drugi način Abazović kao vjerojatno častan čovjek (prekratko je u politici) ima osjećaj da će se odnosi oko njega posložiti onako kako to izgleda u njegovor glavi. Jer tamo je sve uredno posloženo. Gotovo štreberski. Abazoviću je sve jasno... osim možda da se realitet zna i te kako opirati idejama koje ne padaju na plodno tlo.

Možda mu je zato teško shvatiti ono što se događalo u Pljevljima a za što je uspio reći samo strašno oskudnu riječ - „strašno“. Od te oskudnosti strašnije je bilo samo opravdavanje orgijanja po crnogorskim gradovima stavom o potrebi da se proslavi pobjeda. Ako Abazović ostane u svojoj glavi povijest će ga pamtiti kao osobu koja je vrlo dosljedno omogućila najstrašniji govor mržnje kao uvod u ono još strašnije.


Prijetnje Bošnjacima  / Muslimanima svjedoče o mitskim dubinama u kojima spava dobar dio i crnogorskog naroda. Pobjeda jedne političke opcije u jednoj državi slavi se u drugoj i entitetu treće države, a euforični slavljenici već snuju svoj novi bermudski trokut. Poruka upozorava strašnije od napisanih riječi: Možda će im politička pobjeda dati mitsku snagu da ponovno siluju, protjeruju, ubijaju, lažu, varaju, falsificiraju, pa se pokušavaju miriti, ali se lako može dogoditi i da je riječ o trokutu u kojemu će ta mitska priča biti definitivno okončana.

Ideologija koja je bila osnovom za rat i strašne zločine ponovno je pronašla uski tjesnac kroz koji se želi progurati. Božji posrednici s bradama mudrosti ponovno zavode narod koji se još nije suočio niti s istinom zločina prošloga rata. Od istine se bježi u novu laž, u novu verziju sapunice o protjerivanju 'Turaka'

Dritan Abazović ima lijepe i prihvatljive želje. Njegova pozicija podsjeća na poziciju Isusa koji Crkvi više nije potreban. Ako ostane u svojoj glavi i Abazović će biti dosljedno iskorišten i još dosljednije odbačen. Ne vidi politolog lukavstvo hijerarhije. On bi transparentno protiv Amfilohija koji je donedavno Muslimane nazivao neljudima da bi danas osuđivao napade na Muslimane. Dosljedno slijediti nedosljednost znači biti nedosljednim...

Ne sluša Abazović ni mudre niti dobronamjerne savjete. Ne sluša iskustva ljudi koji su proživjeli svašta. Ne osjeti strah Bošnjaka/Muslimana koji su već naučili kako i kojim redom slijede činovi političke a onda i ratne tragedije.

Ne vidi Abazović da žrtvuje miran život jedne nacionalne manjine poradi neostvarivih ideala. Ili možda dopušta da ta nacionalna manjina bude kažnjena zbog suradnje s njemu mrskim političkim protivnikom?

Sve je moguće u igri u kojoj nema naivnih, a koja bi se mogla pretvoriti u ruski rulet građanske Crne Gore.



Dopustite još jednu metaforu. Hijerarhija crkve u čije se vlasništvo netko usudio dirnuti, probudila je sve svete u živima. Političko je nadomješteno vjerskim. Interes hijerarhije stavljen je ispred interesa pokušaja (istina nezrelog ali ipak pokušaja) građanske Crne Gore. Kolaterarna žrtva nepovlačenja Đukanovića na vrijeme s političke scene (trideset godina uvođenja demokracije stvarno je previše) bit će ljudi koji su po Mladićevom receptu već prozvani Turcima (što je valjda znak da im se može i smije raditi sve ono što se radilo i u Bosni). 'Turcima' se obećava Srebrenica, kao da je Sandžak nije već imao. 

Razbijena stakla na vratima zapravo su srušeni minareti – za one koji znaju gledati. Već viđeno. Nikad preboljeno. Zna li razbijene prozore čitati mladi politolog koji je doktorirao u Sarajevu, pokazat će trusni dani koji su pred nama. Svi sveti najavljuju mrtve... U danima koji dolaze očekuju se sve češći napadi na one koji će se pokušati braniti, i one koji neće pobjeći.

Kod političara mi je uvijek najmanje simpatično bilo njihovo slijepo vjerovanje u sliku vlastite važnosti, nepogrešivosti i principijelnosti. Uspjeh zna oslijepiti. Ponekad je uspjeh poput aplauza u kazalištu – teško je nakon ovacija publike, publiku koja se nakon predstave popela na traktore, zaustaviti i reći da još nije gotovo. Ali stvarno  nije. Prosrpskim strankama pobjedu donosi koalicija koja je postavila svoja načela. U danima koji slijede pokazat će se da se ta načela ne mogu realizirati. Pobjedu je dakle donijela – ahilova peta.

Veliko je licemjerje u crkvenih velikodostojnika (svih vjera). Oni bi trebali biti prvi koji brane bogomolje vjernika druge vjere. Svojim tijelima ako treba oni bi trebali zaustavljati pomahnitale 'slavljenike'. Ako to ne naprave onda je na djelu poziv da se ponovno siluje, ubija, kolje i baca u jame sve ono što nije prave vjere. A koja je vjera prava? Možda ona koju zastupa prava hijerarhija?

I nije rješenje da vjerske objekte čuvaju 'specijalne postrojbe'. I previše podsjeća na pozive na mir i suradnju Mladića i njegovih izvršitelja. Nakon slika slavlja i 'ideološkog orgijanja' izgubljeno je svako povjerenje.

Jer, kako pobješnjelim slavljenicima na traktorima objasniti da su ljudi koje oni mrze ljudi koji vjeruju u istoga Boga, da se razlikuju samo hijerarhije koje različito interpretiraju tog istoga Boga i da je bogohulan svaki čin kojim se vrijeđa vjera druge osobe. Ja mislim da je to trenutno nemoguće. Jedina mogućnost koja može spriječiti velike nesreće u tome je da mladi i talentirani politolog izađe iz svoje glave, osvrne se oko sebe i razmisli o stvarima koje su veće i od njega i njegovih principa, a i pogrdnog naziva (uvrede) kojom ga je Đukanović svojevremeno nepotrebno 'počastio'.

 

 

18.8.20

SVE DOK PROIZVODIMO OČEVE NACIJA BIT ĆEMO DJECA KOJA UBIJAJU...

 

Najjednostavnije bi možda bilo reći: Prestanite (svi) trgovati sa žrtvama ovog ili onog rata. Uozbiljite se. Prije nego idete prebrajati kosti uputite riječi isprike u ime svog naroda jer u pravilu nije riječ u tome tko je više ljudi ubio nego tko je proizvodio strašniju atmosferu, društveni kontekst u kojemu je ubijanje drugog i drugačijeg nešto normalno.

Nije dakle i ne smije biti prioritet u brojanju, izjednačavanju, razlikovanju brojeva. Riječ je o pogubnom zaboravljanju da je ključ u stvaranju atmosfere u kojoj je moguće ubiti drugoga odnosno druge i za to ne odgovarati (odnosno biti nagrađen njegovim stanom, trgovinom ili slično). Ako se gleda iz te perspektive onda ni današnje inzistiranje na broju žrtava ovog ili onog zločina ovog ili onog naroda, nije zapravo ništa drugo nego nastavak proizvodnje uvjeta da se novi zločini dogode. To je sljepilo za zločin, a ono samo od zločina nije daleko ako smo razumni ljudi, ako možemo razumjeti a ne djelujemo u skladu s ispravnim razumijevanjem fenomena.

Nama je potrebna psihoanaliza naroda. Ili nacija ako vam je draže. Potrebno nam je sučeljavanje s kolektivno nesvjesnim, oslobađanje od kolektivnih neuroza, pasivno-agresivnih manifestacija, te suprotstavljanje autoritetu očeva nacije. Sve dok smo podložni autoritarnom karakteru uloge oca (nacije) mi same sebe proizvodimo u djecu koja samu sebe oslobađaju za počinjene zločine činjenicom da su ih počinila djeca. (Sjetite se 'nepodnošljive lakoće' ubijanja ili pozivanja na lažne i od nekuda prepisane činjenice historije)  

Patrijarhalna je struktura svake političke obljetnice. Patetičan je, dakle jadan, patos patologije sadržane u pokušaju kojim se djeca pokušavaju predstaviti kao ozbiljni ljudi. Muška djeca kao 'muški ljudi'.

Svaki je protokol smiješan i razotkriva prazninu. Najveće riječi kao što su domovina, neovisnost, pobjeda i slične, krinka su iza koje se kriju sitni ili krupni džeparoši domaće proizvodnje francuskog šarma, njemačke kvalitete ili američke sveprisutnosti.

Kada je riječ o zločinima, grobnicama, osuđenim i neosuđenim počiniteljima zločina -  nerijetko će se upotrijebiti sintagma 'podgrijavanje sjećanja'. Dijelom je to zbog politike manipuliranih medija, onih u funkciji političkih elita, koje žele samostalno i neovisno 'trgovati žrtvama' nacija, te koje žele stvoriti privid da svako spominjanje žrtava vodi novim nesrećama i nekoj novoj dimenziji mržnje.

Ne mora i ne smije biti tako. Nezrela je rečenica koja kaže „Nitko se u moje ime ne smije ispričavati četnicima“ (umjesto četnika možete staviti i neki drugi okidač za proizvodnju mržnje). Prava bi rečenica bila ona koja kaže: Ja, koji ne zastupam nikoga i nemam pravo govoriti u ime svoje nacije, ispričavam se svim drugim nacijama kojima su barbarski članovi moje zajednice učinili i najmanje zlo. A oni koji su ubijali u ime moje nacije oni su od nacije napravili kulisu za igranje svoje krvave predstave u kojoj su nažalost uživali. Zločin nema naciju. Masovne grobnice rezultat su primitivnih scenarista i patologija koje nisu stigle do ozbiljnog psihijatra.

Naravno, kada se kaže da ne trebamo podgrijavati sjećanja na zločine, dijelom je to i zbog želje većine ljudi da uistinu oslobode svoj život za življenje bez trauma, grobnica, prešućivanja, licitiranja brojevima mrtvih u ovom ili onom zločinu. Lijepo bi bilo kad svojim normalnim ljudskim željama ne bi zapravo podupirali želje političkih nomenklatura da one jedine raspravljaju o žrtvama i jedine imaju licencu za trgovanje žrtvama.

Situacija pomalo podsjeća na relativno jednostavno zamislivu situaciju u kojoj bi se cijela jedna nacija našla na kauču kod psihoanalitičara. I sad, umjesto da dopusti pojedinačnim podsvijestima i kolektivnoj svijesti da dođu do izražaja, politički podoban psihoanalitičar vjerojatno bi izjavio da nema smisla podgrijavati sjećanja.

Takvog bi stručnjaka trebalo poleći na njegov vlastiti kauč i objasniti mu da se trauma, pojedinačnih ili kolektivnih, ne oslobađa guranjem nesreće i istine pod tepih, nego suočavanjem s onim što se dogodilo i oslobađanjem podsvijesti od različitih simptoma koji polako ali sigurno uništavaju živote pojedinaca i čitavih nacija.

Svi na kauč!

Rijetko smo upućeni na cjelinu. Želeći dobro možda možemo misliti kako stvari treba jednostavno zaboraviti. Ali tijela pamte, podsvijesti pamte. Omaške i neuroze (da ne idemo dalje) stalno će nas podsjećati na nepravdu koju činimo sebi a i društvu u kojemu živimo.

Sjećanja zapravo i ne treba podgrijavati. Ona su uvijek tu. Ako nisu na razini svijesti ona se skupljaju u nesvjesnim dijelovima pojedinaca i kolektiva. Kada će ta eksplozivna smjesa ponovno buknuti pitanje je za proroke, ali uopće nije u pitanju hoće li do eksplozije doći. Slika kojom se to može ilustrirati nedavna je nesreća u Bejrutu. Vlada koja skriva skladištenje opasnog materijala na jednom mjestu, ušutkuje novinare i kritičare, omogućuje nesretnom slučaju ili upućenim službama da – povuku okidač. Mrtvi su posljedica šutnje i nepodgrijavanja sjećanja na neriješeni problem.

No dodatni je problem što bi naše nacije kada se pridignu s kauča trebale govoriti jednim sasvim drugim jezikom, diskursom ljudi oslobođenih od prisilnih neuroza. Trebali bi se probuditi u svijetu u kojemu će buditi druge da budu obični građani koji će o svemu razgovarati bez ostrašćenosti, loše glume, političke/ideološke dramaturgije i vlastite psihičke opterećenosti medijima podignute na razinu bolesti čitave nacije, odnosno čitavih nacija.

Terapeuti naših nacija trebaju nas među ostalim učiti i dijalogu.

16.8.20

BLEF, TAJNE SLUŽBE, NOGOMET...

POLITIČKA STRANKA
Instrument pretvaranja afera u političke razlike. Sredstvo podjele naroda u navijače. Najbolji poznati oblik onemogućavanja proklamiranoga. Hijerarhija čiji je cilj demokratiziranje drugih. Piramidalno ustrojen organizam nametnika. Široka grupa uskogrudnih ljudi.

DEMOKRATIČNOST STRANKE
Pravo stranke da vjeruje u samo jednog kandidata na izborima

BLEF
Zastarjeli naziv za broj 76

TAJNE SLUŽBE
Službe čiji je osnovni zadatak čuvati tajne onih kojima su odgovorne.

PREDSJEDNICA DRŽAVE
Osoba od krvi i mesa koja voli, pati, navija, izlazi ususret, želi pomoći, izbjegava tračeve, smiješi se, putuje, puca…

MUŽ PREDSJEDNICE DRŽAVE
Osoba koja zna biti diskretna kada se to od njega traži, a to je uglavnom u situacijama kada predsjednica voli, pati, navija, izlazi ususret, želi pomoći, izbjegava tračeve, smiješi se, putuje, puca….

NOGOMETNI ROBOVLASNIK
Osoba koja je prodala toliko ljudi da može kupiti sve političare koji odlučuju o pravilima prodaje ljudi.

NOGOMET
Majka svih oblačenja materijalnih interesa u nacionalno ruho.

KOKAIN
Sredstvo za proizvodnju orjunaša u vlastitoj glavi

INTIMNA VEČERA
Večer razmjene intimnih podataka o orjunašima.

NOGOMETNA LOŽA
Ups…

NOGOMETNI SAVEZ
Savez stručnjaka za nogomet u kojemu je dopušteno da svi misle različito…

ZAKON
Instrument provođenja volje Nogometnog saveza u kojemu je svima dopušteno misliti različito

ORJUNAŠI
Riječ nježnosti koja je isplivala u javnoj raspravi o metodama rata protiv institucije u kojoj svi imaju pravo misliti što hoće.

HRVATSKA
Riječ koju su baklje ubacile na nogometni teren.




15.8.20

ONI KOJI SU UBIJALI 'TUĐE' VEĆ SU TADA UBIJALI I 'SVOJE'

Društveni su fenomeni poput malih kockica trodimenzionalnog tijela. Odabrati samo jednu kockicu znači vidjeti 'vrh lule' ali ne i ostatak koji je potreban da bi se shvatio fenomen u cjelini. Govoriti o jednom segmentu društva nerijetko znači višedimenzinalna zbivanja svoditi na plošnu dvodimenzionalnost. A sinkronicitet prije ili kasnije dobije svoju potrebnu dimenziju.

Lako je etiketirati, napadati, osuđivati, dokazivati zločine, suosjećati sa žrtvama, komemorirati... sve to može biti odraz osobne boli, borbe za istinu, osjećaja pijeteta, ali naravno može biti i iskorišteno u politikantske - dvodimenzionalne svrhe.

Fenomen šutnje o zločinima nacije kojoj pripadamo fenomen je koji baca ogromno svjetlo na svijest i savjest suvremenog građanina pretvorenog u nacionalnog navijača, kupljenog nekom sitnom sinekurom, odnosno zastrašenog policijom, vojskom, sudovima, ovrhama, itd.

Pitanja koje se zdaravorazumski nameću glase: Kako oni koji znaju gdje su zakapane žrtve zločina mogu izaći na kraj sa svojom savješću?; Kako objasniti činjenicu da je spirala šutnje toliko jaka da brodovi ubojica i danas plove bez straha da će neka slaba karika probuđene savjesti progovoriti, napraviti rupu na brodu i dovesti u opasnost zakopane istine?. Zašto je tako malo intelektualaca koji osuđuju zločine 'svojih', a toliko intelektualnih karijera izgrađenih na šutnji?.

Strah za fizičku egzistenciju zasigurno je prisutan jer oni koji su ubijali 'tuđe' već tada su zapravo ubijali i 'svoje' i ne bi im bilo teško nastaviti.

Sudionici mnogih zločina danas su visokopozicionirani moćnici čiji osnovni zadatak nije briga za narod koji zastupaju nego briga da se narod prestane plašiti i da savjest probuši rupu na brodu luđaka.

Mediji su danas navijački bilteni nacionalnih hijerarhija i neće pokazati interes za priče koje narušavaju njihovo bildanje nacionalnih strasti.

Povremena samoubojstva vjerojatno nisu samo razočarenje u rezultate rata. Za  vjerovati je da pojedinci u sustavima šutnje ne pronalaze mogućnost izmirenja vlastite savjesti i učinjenog zločina odnosno zločina s kojim su upoznati.

Rat nas je pretvorio u navijače koji mašu zastavama čak i danas kada na terenu više nema igrača. Ostale su samo zastave koje svjedoče o kombinacijama boja koje izazivaju sreću i kombinacijama boja koje izazivaju mržnju.

I umjesto da neopterećeno kažemo da je svaki zločin nekog 'mog' za svaku osudi i da se mora procesuirati, nerijetko šutimo 'nadilazeći intelektualno' vremena mržnje.

Nije dobro.

Mislim da tako samo pomažemo spirali šutnje da se razvije do neslućenih dimenzija, a da će nas brod zločinaca i dalje sve skupa voditi u propast. I zato.

Reci prijatelju/prijateljice, reci jednom za sva vremena: Osuđujem svaki zločin koji je učinio bilo koji pripadnik nacije kojoj pripadam. Osuđujem šutnju pojedinaca koji znaju za zločine ili mjesta gdje su žrtve zemljom skrivene; osuđujem i šutnju medija koji ne objavljuju ono što je poznato. Osuđujem svaku vlast koja ne radi na oslobađanju vlastitog naroda od stigme zločinstva, svakog predsjednika koji se neće pokloniti žrtvama drugih naroda.

Reci prijatelj/prijateljice da se povijest ne gradi na lažima i da će laži kad-tad doći na naplatu. Reci da ti je teško jer gubiš prijatelje među kvalitetnim i lijepim dušama drugog naroda samo zato što misliš da moraš šutjeti. Drugi je tvoje bogatstvo a ne prokletstvo.

Zločinac ne pripada nijednoj naciji. Njegovo je pravo, kako bi rekao Hegel, da bude kažnjen. Omogućimo mu da realizira svoje pravo. Budimo građani i izgovorimo ono što nas izjeda iznutra. Oslobodimo se šutnje, skrivanja, laži, izbjegavanja razgovora... Prestanimo se praviti prepametnim za te teme.

Potražimo kanale komuniciranja istine izvan cenzuriranih nacionalističkih navijačkih kanala takozvanih javnih servisa.

Ako to ne napravimo onda ćemo i novim generacijama u amanet ostaviti samo mržnju, a to znači nove ratove, nove logore, nova mučenja, nova silovanja, nove masovne grobnice...

Reci prijatelju/prijateljice...