3.6.16

HASANBEGOVIĆEVO OSVAJANJE NAŠE PROŠLOSTI


Nisam povjesničar i ne govorim iz te struke, ali jasno mi je kako govor o historijskim činjenicama često može biti krojenje povijesti po aršinu vladajuće politike. Zlatan Hasanbegović sebe smatra drugačijim i to je već bio dovoljan razlog za čitanje njegovih knjiga. Drugi razlog druženja s knjigama ovog autora bili su upiti prijatelja, poznanika, pa i studenata o novom ministru koji je manje-više bio nepoznat široj kulturnoj javnosti. Trebalo je dakle zasukati rukave.

Čitao sam knjigu koja je nastala na temelju magistarskog rada Zlatana Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945. i knjigu nastalu na temelju doktorskog rada istog autora Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. Pokušao sam pronaći ono najbolje u njima i prihvatiti argumente povjesničara koji (kako se da čitati iz njegovih izjava) ne želi ideologizirati i koji o povijesti (konačno) želi govoriti/pisati objektivno.  

No naišao sam uglavnom na prepričavanje tekstova i dokumenata, uglavnom već objavljenih u knjigama drugih autora. Umjesto kritičke refleksije, analiza, propitivanja, sučeljavanja, odmjeravanja i drugih načina filtriranja različitih izvora podataka – nailazio sam uglavnom na svojevrsnu povijest toka svijesti. Historijske su se činjenice naprosto slagale s unaprijed postavljenim okvirom. Redala su se prepričavanja događaja, a do interpretacije se moralo probijati razmišljanjem o odabiru činjenica ili njihovu izostavljanju. Takva povijest bila mi je bliža pri-povijesti, dakle pripovijedanju - priči.

I stvarno. Priča ovog autora pripovijedanje je koje umjesto kritičkog valoriziranja i refleksije donosi ideološku prizmu koja činjenice želi što više približiti autorovu političkom stavu. U tom smislu svi pokušaji Hasanbegovića  da govori o povijesti na način različit od ideološkog pisanja u vrijeme 'totalitarizma' promašeni su jer se iz jedne ideologije pobjeglo u drugu.
Nesumnjivu potrebu da povjesničar bez strasti i navijanja govori o svim političkim idejama, ideologijama, svjetonazorima, pokretima, zločinima i žrtvama – Hasanbegović je razumio kao mogućnost da svoj politički stav ugradi u historijska zbivanja o kojima piše, te tako hineći objektivnost, pokrene lavinu osvajanja prošlosti. Tako je postao simpatičan svima koji bi mijenjanjem prošlosti postavili temelje za radikalno ideologiziranje sadašnjosti.

To osvajanje prošlosti dobilo je snažan vjetar u leđa ustoličenjem ovog pripovjedača u fotelju jednog, za ovu vladu nažalost nevažnog ministarstva. Pripovjedač je postao relevantan medijski sugovornik, a njegov pokušaj osvajanja povijesti dio strategije nove vlasti. Čovjek koji ne razumije značenje razvoja neprofitnih medija u društvu u kojemu o istini odlučuju medijske korporacije (koje se zapravo bave biznisom); čovjek kojemu za vratom dišu potpisi peticije nekoliko tisuća  kulturnjaka (koje izbjegava sresti); osoba koja dokaze o vlastitoj nekompetentnosti nepodnošljivo lako svodi na politički sukob i razliku političkih stavova; spisatelj koji je svojim mladenačkim aktivizmom pokazao u kojem će smjeru ići njegova rečenica…taj čovjek (koji se kleo u borbu protiv političkih komesara) - danas je politički komesar kulture 

No vratimo se usporedbi dva rada gospodina Hasanbegovića. To mi se čini važnim je je u zemlji prepisivača i falsifikatora znanstvenih radova i diploma uistinu rijetkost sresti znanstvenika koji godinama vrijedno i u tišini istražuje i piše svoja znanstvena djela. Javno mnijenje će vjerojatno dopustiti Hasanbegoviću i poneku političku nepodopštinu imajući na umu znanstveni dignitet vrijednog povjesničara. No da li je riječ o ozbiljnom znanstvenom pristupu osobe koja je od strasnog navijača postala znanstvenik ili je ipak riječ o navijaču koji je svoje navijačke metode unio u znanost pokazat će analize koje će biti i ozbiljnije i duže od ove. Sada samo dva dijela od dva poglavlja iz dvije knjige.
Želio bih dakle o fenomenu navijača/znanstvenika progovoriti na temelju usporedbe dva poglavlja različitih autorovih knjiga, od kojih je jedna nastala na temelju magistarskog rada a druga na temelju doktorskoga rada. Veća i dublja analiza zahtijevala bi više vremena. Na temelju nekoliko stranica želim ilustrirati kako prepričavanje historijskih činjenica lako završi u autoplagiranju.  

(Praktičnosti radi  knjigu koja je nastala na temelju magistarskog rada Zlatana Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878. – 1945. U daljnjem tekstu imenovat ćemo Knjigom 1, a knjigu nastalu na temelju doktorskog rada istog autora Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941 nazvat ćemo Knjigom 2.)
        
Na 170-toj stranici Knjige 1 Hasanbegović piše: „Pavelić je već u prvom proglasu od 5. Travnja 1941., emitiranom preko radiopostaje Glavnog ustaškog stana u Italiji, na ustanak pozvao „Hrvate, vojnike, (u jugoslavenskoj vojsci, op. Z. H.) katolike i muslimane, a njegov opunomoćenik pukovnik Slavko Kvaternik 10. Travnja 1941., odmah poslije proklamacije o uspostavi NDH, uz proglase „hrvatskom seljaštvu“ i „dalmatinskim Hrvatima“, uputio je i proglas „hrvatskim muslimanima“. U njemu je stajalo da   „junačka Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države“, a muslimani su pozvani da „džamije i domove…“


Na 727 stranici Knjige 2 Hasanbegović piše: „Pavelić je već u prvom proglasu od 5. Travnja 1941., emitiranom preko radiopostaje  u Italiji, pozvao na ustanak „Hrvate, vojnike, (u jugoslavenskoj vojsci), katolike i muslimane“.  Pavelićev opunomoćenik u Zagrebu  Slavko Kvaternik, 10. Travnja 1941., odmah poslije odmah nakon proglašenja hrvatske države,  uputio je i poseban proglas „hrvatskim muslimanima“ u kojem stoji da „junačka Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države“, a muslimani se pozivaju da „džamije i domove…“ (slijedi identičan ostatak citata)



Interesantnije od pozivanja na dokumente i pričanja o tome što je u njima sadržano, svakako je autorova metoda doktorskog prepričavanja magistarske rečenice. Usporedbom ova dva mala dijela dva teksta iz dvije knjige, s dva različita naslova u poglavljima koja se drugačije nazivaju, pažljiv će se čitatelj s pravom pitati kako je moguće da autor pišući dvije knjige u različitim vremenima ima zapravo istu konstrukciju rečenice, iste sintagme, a da su razlike samo kozmetičke naravi.
Slučajno?
        
U Knjizi 1, na str 171, Hasanbegović piše: „Muslimanski vojnici u jugoslavenskoj vojsci pozvani su da okrenu oružje protiv Srba te „preuzmu vlast“ jer su „od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji“

U Knjizi 2, na str. 727, Hasanbegović piše:  „Muslimanski vojnici u jugoslavenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i „preuzmu vlast“, jer su „od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji“.



Konstrukcija rečenice je ista, a dolazi nakon prethodne gotovo identične cjeline u obje knjige. Doktorski kandidat Hasanbegović oslonio se očigledno na magistra Hasanbegovića. To se povjerenje u vlastite tekstove (ukoliko nije naznačeno mjesto njihova prvog objavljivanja) u akademskom svijetu naziva autoplagiranjem.
No možda je sve slučaj. Možda je gospodin Hasanbegović, kao pripovjedač naprosto sposoban određene dijelove tekstova zapamtiti i reproducirati ih. (Tako je primjerice Avdo Međedović pamtio više od 10000 stihova. Ali on je imao gusle).
Nastavimo čitati ne bi li se naše sumnje u autoplagiranje raspršile.
        
Na istoj stranici 171, Knjige 1,  Hasanbegović piše: „Zagrebački muftija Ismet Muftić isti dan je pohitao Kvaterniku u Banske dvore, a potom prihvatio preporuku Mile Budaka i na zagrebačkoj radiopostaji pročitao poruku za muslimane:
            „Volja je Svevišnjega Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu…“


Na stranici 728, Knjige 2, Hasanbegović piše: „Zagrebački muftija Ismet Muftić (…) isti je dan  pohitao Kvaterniku u Banske dvore, a zatim pred njim  i kasnije na zagrebačkoj radiopostaji pročitao poruku za muslimane u Bosni i Hercegovini:
            „Volja je Svevišnjega Allaha htjela, da uz pomoć ustaša u zemlji i inozemstvu…“ (u nastavku slijedi identičan citat)


Slične se stvari događaju kada magistar Hasanbegović pruža doktorandu Hasanbegoviću informaciju o ulasku Muftića u „Hrvatsko državno-vodstvo“ ili u dijelu kada se Pavelić vraća iz Italije: doktorand Hasanbegović pripovijeda što pripovijeda magistar Hasanbegović, ne pozivajući se na raniji tekst. Slične ili identične konstrukcije pokazuju kako znanost povijesti svedena na priču može postati puko recikliranje vlastitih rečenica.

U PRIPOMENAMA I ZAHVALAMA objavljenim u knjizi nastaloj na temelju magistarskog rada, autor Hasanbegović, među ostalim piše: „Ovo je također knjiga o jučerašnjem svijetu, staroj i prvoj muslimanskoj zajednici u Zagrebu, najmlađem izdanku zagrebačkog građanskog društva potopljenog 1945. u valu komunističkoga revolucionarnog nasilja i odmazde“.
Žal za vremenima dominiranja ustaške ideologije i priklanjanja dijela muslimana/Bošnjaka tom pokretu iskazana je najavom priče o „jučerašnjem svijetu“, priče koja će muslimane pokušati intrumentalizirati koristeći ih kao dokaz o humanosti ustaškog režima. Pripovjedni karakter je očigledan. Na hrvatsku povijest treba staviti ustašku kapu.
Snobovsku dimenziju Hasanbegovićevog psihološkog ishodišta najbolje oslikava njegov  govor o 'potrebi stanovitog razlikovanja', između muslimana (i njihovih nasljednika) koji su u Zagreb došli prije ulaska komunista i onih koji su došli s komunistima (i kasnije) te njegovo mitsko pjevanje o 'određenom broju obitelji iz stare zajednice'
Zapravo, ono što radi Hasanbegović to je pokušaj ideološko-snobovske podjele muslimana koji su u Zagreb došli prije Drugog svjetskog rata i muslimana koji su došli po završetku Drugog svjetskog rata. Oni prvi su „građani“, ovi drugi su nova suvremena muslimanska migracija „čiji se identitet oblikovao poslije prevrata 1945. u bitno drugačijim ideološkim, društvenim, kulturnim i političko-nacionalnim okolnostima“. (Knjiga 1 str. 13)
Ulogu povjesničara zamijenio je zapisničar izgubljene generacije muslimana koja nije vidjela ili nije htjela vidjeti što se uistinu zbiva. Zato autorovo pozivanje na „prvo oblikotvorno razdoblje muslimanske nazočnosti u Zagrebu“, zapravo je lakiranje izdaje generacije koja je bila opravdanjem za pretenzije prema Bosni koje žive i danas.