KOMUNIKACIJSKI STAMPEDO (dio teksta iz knjige Masmedijski fundamentalizam)
Razumijevanje medija
podrazumijeva i uvid u marketinške tehnike promoviranja proizvoda ili usluga.
Jedna od takvih tehnika, izrasla na mogućnostima interneta zove se viralni
marketing. Riječ je o tehnici koja želi omogućiti da se informacija o
onome što se promovira zakotrlja poput grude snijega niz staze naših
komunikacijskih povezanosti. Služeći se dobro poznatim stranama usmene predaje
i nadajući se geometrijskoj progresiji distribuiranja informacije, ova tehnika
uistinu podsjeća na grudu snijega koja kotrljajući se niz strminu postaje sve
veća i sve snažnija.
Ključ je naravno u
inicijalnom uratku koji mora biti tako zanimljiv, atraktivan, lijep ili
provokativan da ga neki ili mnogi požele drugima proslijediti. Nakon određenog
vremena inicijalni uradak ima svoj vlastiti život.
Inače u knjizi Beyond
Viral[1]
(autori: Kevin Nalty i David Meerman Scot)
autori objašnjavaju biologijsko podrijetlo termina viralni, njegovo
kasnije preuzimanje u informatičku terminologiju (gdje je biološka stanica
zamijenjena računalnom), te 90-tih godina preuzimanje termina u marketingu gdje
je označavao uglavnom prijenos od usta do usta. Pojavom lako djeljivog i
umnoživog videa pojavljuje se viralni video
Mnogo prije viralnog
marketinga na energiju stampeda računao je Charles A. Ponzi, Talijan (koji je izgleda pažljivo čitao
Charlesa Dickensa) - koji je u vrijeme svjetske ekonomske krize po
završetku I svjetskog rata na razlici vrijednosti dolara i europskih valuta, te
kupnji poštanskih kupona u Europi i njihove prodaje u USA zaradio bogatstvo.
Cijela ideja (koja je zaživjela i nakon sloma socijalizma u istočnim državama)
sastojala se u proizvodnji pomame kod potencijalnih investitora za ulaganje u
fiktivni posao koji je mogao opstati samo dok se stampedo uvećavao. Za
povjerenje su se uvijek brinuli novinari, odnosno marketinški stručnjaci.
Medijska umnažanja povjerenja u problematične financijske operacije rezultirale
su pohlepom građana koji su, na krilima povjerenja u medije, ulagali sve i
ostajali bez ičega.
Kritičari današnjih mirovinskih sustava u svijetu upozoravaju da ti
mirovinski sustavi uvelike podsjećaju na Ponzi sheme. U budućnosti se osnovica
za mirovinski sustav mora povećavati. Ako do toga ne dođe cijeli će sustav
krahirati. No o tome mediji ne govore, što je isto indikativno.
Svako neko vrijeme pojavi se informacija o novom bankarskom slučaju
(poput onog Stanford Financial Group, odnosno njegova vlasnika
R. Allena Stanforda koji je kamate starim ulagačima isplaćivao od uplata novih
klijenata. Visoka kamata odnosno obećavajuća dobit, proizvodile su pohlepu kod
novih investitora koji su svojim novim uplatama praktički održavali cijelu
strukturu. Najveći stampedo investicija uspio je prikupiti jedan drugi 'financijski
stručnjak' Bernard Madoff iza kojega je, nakon njegova odlaska u zatvor
na odsluženje 150 godišnje kazne ostalo oko 65 milijardi dolara duga.
Interesantno je da se Madoff branio
činjenicom da je naprosto bio zasut milijardama koje nije imao više gdje
investirati.
U proizvodnji ovakvog stampeda ključnu ulogu imaju usmena predaja,
psihološki učinak isplata visokih kamata u početku, život na visokoj nozi,
česte donacije i sudjelovanja u humanitarnim akcijama gdje se cijela stvar
medijski bitno osnažuje.
Suvremeni medijski kauboji, takozvani spin doktori, majstori su skretanja pozornosti mase s neke
problematične činjenice na sporedne teme. Takozvana javnost (Derrida bi rekao
riječ je o „tehničko-ekonomskoj moći koja omogućava mnijenju da se stvori i prepozna
kao javno mnijenje“[2] – dakle ta javnost, koju
oblikuju korporacijski opinion makeri, politički i korporacijski PR stručnjaci
i propagandisti najrazličitijih službenih funkcija – spremna je u svakom
trenutku odustati od razumnih pitanja u zamjenu za temu koju ponudi spin. Gledatelj,
čitatelj, slušatelj – pretvoren u pasivnog recipijenta – uvjeren da živi u
sustavu u kojemu ništa nije moguće popraviti, postaje sudionikom krda kojega
inženjeri ljudskih duša tjeraju u već predviđene i ograđene prostore.[3]
Suvremeni lokalni
ratovi globalnih namjera pokazatelji su istog obrasca: rat se inicira
posredstvom medija; priprema rata obavlja se uz pomoć medija; ratuje se u
nazočnosti medija.
Uloga svjetskog
gledatelja je da bude na vrijeme informiran i da nema svoj stav[4].
Medijsko tjeranje gledatelja u obore dovelo je do nepoštovanja zakona svjetske
zajednice, odnosno do bahatog ponašanja sile koja ima pametne bombe, visoko
postavljene satelite i nisku razinu poštovanja potpisanih ugovora.
Rat na prostorima bivše
Jugoslavije omogućen je (uz veliki upliv interesa velikih sila) i proizvodnjom
mržnje na malim ekranima i kroz druge medije. Svaka je država imala svoje
stručnjake za podizanje razine mržnje prema onima s druge strane granice.
Mediji su bili oružje kojim su stvorene pretpostavke za klanja, logore,
protjerivanja, pljačku, silovanja, spaljivanja, etc. Medijski su maheri
mađioničarskim trikovima važnim proglašavali mržnju da slučajno ne bi došlo do
mirnog razlaza. U tom slučaju pljačka koja je provedena uz dimne bombe rata, ne
bi bila uspješno realizirana.
Stampedo medijske
mržnje učinio je da je najveći broj predstavnika svih nacija u regiji siromašan ali i dalje
intenzivno mrzi one preko granice, dok oni koji su pod okriljem rata i
proizvedene mržnje i u skladu sa za to pripremljenim posebnim zakonima
opljačkali svoje državljane – surađuju razvijajući biznis preko svih granica.
O tom stampedu medijske
mržnje (ne koristeći istina tu sintagmu) piše i Aidan White u knjizi To tell you the Truth (izdanje
međunarodnog udruženja novinara) posebno naglašavajući koliko je teško 'izbjeći
stereotipe propagande' odnosno suprotstaviti se crno-bijelim slikama koje
sugeriraju vlade zaraćenih strana[5]
Rat se nastavlja i u
miru: Nema pokušaja razumijevanja Drugoga. Na djelu je medijsko snajpersko
pogađanje svake problematične rečenice, svake dvosmislene izjave ili
zagovaranja vlastite pozicije. Svakodnevno se izvlače kosti iz povijesti, kosti
grobnica, kosti mrtvih koje služe kao
povod mržnji živih. Umjesto komunikacije na djelu su komunikacijska medijska
stampeda koja su, nažalost, toliko snažna da pregaze svakog pojedinca koji im
stane na put.
Do dana kada je odustao
od premijerskog mjesta teško je u hrvatskom novinarstvu bilo naći kritički
intonirane tekstove o Ivi Sanaderu. Uskoro nakon njegova odlaska teško je bilo
naći tekst koji ga ne sotonizira. Neovisno o tome koliko je kriv, koje je
medije mogao kupiti a na koje utjecati i kakva će biti sudska presuda – cijeli
slučaj svjedoči o nekritičkom svrstavanju (gotovo) svih novinara u jedan smjer,
odnosno istovremenu promjenu smjera (gotovo) svih novinara u novonastaloj
situaciji. Gdje je bilo istraživačko novinarstvo? Gdje je bilo novinarstvo?
Gdje su bile institucije koje su morale reagirati?
Odgovor je jednostavan.
Svi su bili u medijskom komunikacijskom stampedu.
Da danas piše Umjetničko djelo u doba tehničke
reproduktibilnosti, Benjamin bi morao zaključiti kako je auru umjetničkog
djela u dobu množine umreženosti i posvemašnje distributibilnosti zamijenila
svjetovna odrednica brenda. Bogate
korporacije angažiraju čitave umjetničke timove na stvaranju suvremenih
svjetovnih aura proizvoda koji se
obožavaju poput umjetničkih djela. Pred kinima, pred trgovinama informatičke
tehnologije, pa i pred knjižarama danima će logorovati stampeda onih
koji prvi moraju imati, onih koji će se pojaviti u vijestima kao
oni koji će prvi imati, oni koji će se prema ostatku svijeta moći
odnositi kao oni koji su bili prvi.
Svijest o mogućnosti
medijskog upravljanja ljudskim stampedom rodila je novu vrstu biznisa.
Izrastaju sve veće korporacije koje organizirano usmjeravaju veliki broj kupaca
u smjeru jeftinijih proizvoda ili usluga. To upravljanje stampedom potrošača
indikativno je za razumijevanje snage medija, oblika korištenja medija, te
utjecaja koje mediji imaju na suvremene građane.
Facebook je svjedokom
različitih oblika stampedo psihologije: mnogi su dobili mogućnost dokazati da i dalje žive, da
ljetuju, jedu, da se opuštaju, imaju kuću, stan, prijatelje, da uživaju s
prijateljima u trenucima dokolice, da imaju djecu, da su ta djeca (i prema
kritičkom sudu fB prijatelja) predivna, najljepša, etc
Facebook je svojevrsno
trkalište na kojemu se umjesto ljudi utrkuju duhovi skriveni u slikama, video
materijalima, rečenicama...
Poseban prostor
zauzimaju specijalisti za facebook stampedo. Oni ustaju
dovoljno rano da bi prvi prenijeli ključne članke novinskih izdanja, portala,
televizijskih kuća, blogova, radijskih razgovora... Oni se ne osvrću na
komentare koji će im se i suprotstaviti (Riječ je ipak o višesmjernoj
komunikaciji). U silnoj želji da povećaju svoju medijsku vidljivost oni će
nerijetko do iznemoglosti oplemenjivati društvenu mrežu člancima koje svaki
vlasnik interneta ionako ima na portalima s kojih se to skida. U tim
slučajevima indikativna je uvjerenost tih psihologija da je moguće agresivnim
atacima na društvenim mrežama održati i ili razvijati vlastitu medijsku bistu.
Nogometnim stampedima u
pravilu je sve manje više oprošteno. Veliki će nogometni spektakli pregaziti
kritičku svijest zemlje domaćina, nevidljivim će učiniti borce za slobodu ili
ljudska prava. U prvi plan će isplivati mase jednako obučenih ljudi dresiranih
da svoje životne želje usmjere prema timu za kojega navijaju. Spektakl se dakle
uzdigao na viši nivo. On je danas sposoban odraditi desetine hodočašća
istovremeno, ostavljajući trajne tragove sustava vrijednosti spektakla u
glavama sljedbenika stampeda.
Ovisnost likovnih,
filmskih, dramskih umjetnika, književnika, znanstvenika, neprofitnih i
nevladinih organizacija, nakladnika... o sustavu sufinanciranja od strane
ministarstava neke države ili Brusselesa, stvorio je novu vrstu stampeda
intelektualaca, kao i novu vrstu prilagodbe kreativne svijesti. Treba znati što
može proći; treba surađivati; treba biti upućen u okvire u koje institucije
upućuju svojim papirima i sl.
Ne treba zaboraviti
niti stampedo tisuća i tisuća instant fotografa iz susjedstva koji će za male
novce i svoje ime u medijima biti detektivom,
paparazom, reporterom, novinarom. Korporacijsko novinarstvo u traganju za
većim profitom posegnulo je za najjeftinijom radnom snagom, svojim potrošačima.
Na djelu je dokidanje ostataka tradicionalnog novinarstva suradnjom s
osiromašenim čitateljstvom spremnim za suradnju s novinama bez novinara.
Svaki od ovih oblika
stampeda počiva na promjenama koje je u život čovjeka unijelo umrežavanje,
brzina komunikacije, jednostavnost rada s multimedijom, uključenost velikog
broja ljudi u komuniciranje društvenim mrežama, te mobilni mediji i raznorazne
aplikacije na tim uređajima.
Fenomen stampeda upozorava
na prirodu masmedija, razotkriva samu bit pa i shemu manipuliranja, nudi nam
pojavnu stranu nečega što je toliko blizu da se ne prepoznaje.
Novi ateizam traži
oslobađanje od hipnoze masmedija koji su zauzeli mjesto Boga, kako to slikovito
Tony Schwartz piše u knjizi Media, The Second God.[6]
3.
Pitanje o umnažanju
(umjetničkoga) djela[7]
nije se zaustavilo na propitivanju originalnosti odnosno na pitanjima aure.
Umnažanje istoga otvorilo je pitanje nove osnovice među svim platformama na
kojima se grade piramide proizvodnje (viška) vrijednosti.
Suvremena gibanja
nastala nakon pokušaja uvođenja PIPA-e i ACTA-e svjedoče o otporu
pauperiziranih i u potrošače proizvedenih potencijalnih realizatora slobodne
ljudske volje. Europa je ustala na noge, ne zato što bi mislila da autor nekog
djela ne bi trebao biti nagrađen ili zato što misli kako bi svijet trebao biti
napravljen tako da jedan njegov dio ulaže sredstva i energiju u proizvodnju
umjetničkih, zabavnih i drugih autorskih djela, a da drugi dio ima pravo bespravnog
korištenja.
Nešto je drugo u
pitanju.
Kontekst otkrivanja tog
Drugoga odvija nam se pred očima već nekoliko godina. Raste bunt mladih,
nezaposlenih, zaposlenih sa smanjenim pravima, bunt protiv posustalog sustava
proizvodnje, izrabljivanja, odnosno bunt protiv dubokih i nepravednih podjela i
razlika među ljudima. Kad se pravo na inicijativu investiranje i dobit okruži
zakonima, medijima, policijskim i vojnim snagama – to se pravo pretvara u
sistem koji je zaboravio otkuda je krenuo.
Mehanizam proizvodnje
ratova poradi trgovine oružjem, naftom, demokracijom i drugim 'razmjenskim
resursima' polako ali sigurno pokazuje svoje ružno imperijalističko lice. Ideja
demokracije spuštena je na razinu staklene perle koja se nudi 'urođenicima', a
svaka neuobičajena slika neke kulture (naizgled nespojiva sa zapadnom kulturom)
ulazi u uži izbor za proizvodnju mržnje prema Drugome.
Bajka o jednakim
pogućnostima kapitalističkog uređenja razbila se u komadiće pod udarom filmova
Michaela Moora, u obliku upozorenja da bajka više ne stanuje u USA ili barem da
je tamo ima ali da je rezervirana za djecu ekonomske, političke ili estradne
piramide.
Nakon napada na
'blizance' u vrlo kratkom vremenu američke su ulice ispunili ljudi-bombe:
studenti, intelektualci, nezaposleni, osiromašeni, osviješteni ljudi. Njima se
nije mogla pripisati ideologija terorizma. Nepravda koju istok osjeća sustiže
polako USA u obliku vlastitih energija spremnih okupirati mjesta proizvodnje
nepravednog sustava.
Studenti i ostali
građani koji su okupirali Wall Street nisu nikada surađivali ni s Bushom nit s
Bin Ladenom (kao što ova dvojica jesu);
nisu s Bušom ili Ladenom imali zajedničke tvrtke posredstvom trećih
osoba (kao što ova dvojica jesu): konačno, nisu sudjelovali u financijskim
transakcijama između istoka i zapada zamjenom demokracije za naftu (što ova
dvojica jesu).
Američke su medijske
kuće pokušale cenzurirati sva izviješća akcije Ocupy Wall street. Na stranu što
takve aktivnosti pripadaju uglavnom zemljama u koje Amerika izvozi demokraciju
– gubljenje kredibiliteta za izvoz demokracije manje je važno od evidentiranog
straha kojega je Amerika pokazala i koji je očigledan.
Strah se razotkriva u
poznatosti mehanizama proizvodnje kaosa objavljivanjem kadrova masa na ulicama
u koje se želi izvoziti demokracija. Svaki mag huškanja zna da masa privlači
masu. Zatvaranje tog kruga proizvodnje mase proizvodnjom slika o masi prvi je
korak do rušenja hijerarhije.
Tehnologija korištena
za prepariranja despotskih država istoka za uvođenje demokracije – vratila se
tako samoj Americi. Smanjio se dovoz zlatnih poluga iz provincija u Rim.
Porasla je potreba oduzimanja od vlastitog (rimskog) naroda.
Medijski stampedo
globalnog medijskog manipuliranja okrenuo se prema kaubojima. Jedini je problem
što su kauboji - ljudi koji imaju oružje.
Vrijeme će ipak
pokazati da će medijsko oružje kojim je pokoren svijet jednom biti dovoljan i
za njegovo oslobađanje.
[1] Kevin Nalty i David Meerman Scot, Beyond Viral, How
to Attract Customers, Promote Your Brand, and Make Money with Online Video (New
Rules Social Media Series), Wiley, 2010, str. 17.
[2]
Jacques Derrida, Drugi smjer, IDIS, Institut iVo Pilar, Zagreb 1999. str. 103
[3] U
knjizi A Century of Spin, Hou Public Relations Became the Cutting Edge of Corporate
Power, William Dinan i David Miller
pojašnjavaju kako se spin općenito smatra sredstvom manipuliranja odnosno
obmanjivanja, ali da se korporacije danas češće koriste uspostavljenim već
(javnim) agendama
[4]
Pasivno biće gledatelja idealan je prenositelj medijskih poruka. Istovremeno on
je rak rana mogućeg ljudskoga društva. Enzensberger je svojevremeno dobro
predvidio: „Čovjek uključuje aparat da bi sebe isklkjučioHans Magnus
Enzensberger, Ogledi, Svetovi, Novi Sad, 1994. str. 85
[5] Aidan
White: To tell you the Truth, International Federation of Journalists,
International Press Centre, Brussels, 2008, str. 81-85
[6] Tony
Schwartz: Media, The Second God, Anchor Books, New York, 1983.
[7] A tu
ne treba zaboraviti niti stav Jose Ortega y Gasseta koji se retorički pita: Zar
nije nimalo čudno što je umjetnost 19 stoljeća bila onoliko popularna; ona je
bila načinjena za mase, jer i nije umjetnost nego ekstrakt života.“ Jose Ortega y Gasset: Dehumanizacija umjetnosti, Litteris, Zagreb,
2007. str. 21
Nema komentara:
Objavi komentar