ČOVJEK KOJI JE NAPISAO REČENICU

ČOVJEK KOJI JE NAPISAO REČENICU

Nakon četrdeset godina pokušaja  Abraham Muhamed Ali Ishak bio je zadovoljan rečenicom koju je napisao. Gledao ju je, a srce mu se širilo do granica izdrživosti. Gledao je u to nebo sa zvijezdama složenim u red slova, konačno zadovoljan, konačno miran. Zagrlio je rečenicu i potrčao prema u susjednu sobu, svojoj ženi.

Ugledao je staricu duboko usječenih bora, tužnih očiju i podrugljiva pogleda. Kad je čula o čemu je riječ samo je kratko rekla:

-          Tvoja je žena mrtva, samo sam ja ostala!

Abraham Muhamed Ali Ishak pojurio je u sobu u kojoj se volio igrati sa svojom djecom. Volio ih je više od sebe. Uvijek im je kupovao skromne darove učeći ih kako ih mogu usrećiti i male stvari. Sitnice. A sada im je nosio dar kojega je filigranski dorađivao četiri desetljeća. Dar koji je ispunio njegov san. Nosio im je rečenicu za koju je bio siguran da će odjeknuti i u njihovim srcima.

Soba je bila prazna. Bila je uredna i hladna kakve su sve sobe u kojima dugo nitko ne živi.

-          Djeca su ti odavno otišla – čuo je iz druge sobe

Istrčao je na ulicu. Ugodna ljetna večer djelovala je pouzdano. Sunca sigurno neće biti do jutra. Ljudi su opušteno šetali, premda su, barem je tako izgledalo -  bili stranci. Abraham Muhameda Ali Ishak jurio je između njih tražeći poznata lica. Rukama je grlio svoju rečenicu, onako kako roditelj grli dijete za koje ne zna hoće li ostati živo. Osjećao se uzbuđenim što će je uskoro moći pokazati svojim prijateljima s kojima je zajedno sanjao, s kojima je tragao, s kojima ga je vezala nepisana obveza traganja do zadnjega daha.  

Pred jutro je shvatio da će i sunce izaći a da on nikoga poznatoga neće naći.

Vratio se kući. Kuća mu je izgledala manja. Onako kako to inače biva sa stvarima koje se ne vide puno godina. Zamijetio je da u vrtu nema cvijeća. U hodniku nije pronašao posude za svoje kućne ljubimce.

Srušio se u fotelju za koju je mislio da je gotovo nova, no ona zaškripa opasno se nagnuvši na jednu stranu.

-          Što ću s rečenicom – upita ženu za koju mu se u trenu učini da ima iste crte lica kakve je imala njegova mlada supruga.

-          Ukleši je u mramor – reče ona i nekako zlosutno zadignu jednu stranu usana oblikujući nešto što bi netko u nekoj drugoj situaciji nazvao osmjehom.