9.9.13

DJELJIVOST TIŠINE

DJELJIVOST TIŠINE

Osjećaj traži prostor. Tijelo bi se protegnulo uz tijelo. Dodir vjetra i sunca svjedoče o postojanju. Povremeno, kakav miris sleti na nosnice i iznenadi zaspale neurone. U oku svjetlost, skupljana desetljećima. Isijava energiju koja se veže uz podrhtavanja tla pod ljudima, koji znaju lebdjeti iznad njega.
Upijam svježinu poslije kiše izraslu ispred vrata. Umišljam da je moja i da će potrajati. Kapi, zastale, zakašnjele, na vrijeme stižu na moju ruku. Suze radosnice.
Udahnem zrak, duboko i snažno. Povjerujem u dubinu i snagu udisaja, u kolanje svježega zraka dugo neprovjetravanim zakutcima tijela. Srce kuca.
Povremeno zaustavljanje njegova bila uz sljepočnicu tumačim kao pripremu za skok, kao propinjanje konja prije početka nove utrke, kao stanku u ritmu glazbe koja umiruje i liječi.
Čujem bore i osmjehe, osjetim ljutnju dalekih meridijana, predosjećam udarce preciznošću četveronošca.
Osjećam dosadu koja će zahvatiti mase nesigurne u vlastito postojanje. Čujem stampedo ljudi koji bježe od slika i glasova.

Otkrivam beskrajnu djeljivost tišine i u njoj beskrajnu ljepotu smisla.