Povremeno izvedem Lunu u šetnju. Gledam kako označava
teritorij. Daje do znanja da je ona tu i da se na nju mora računati.
Najsretnija je kada u šetnji zalutamo u neko neoznačeno područje. Radosna je
jer se i njeno područje širi.
I svemir se širi, i galaktike i sustavi zvijezda, i
kontinenti, i gradovi, i kvartovi, i kvartovske bande koje znaju izrasti u
prave mafijaške grupe.
Cilj svake mafije u svemiru koji se širi je da pokriva što
veći teritorij. U tome je mafija slična
mojoj Luni. S tim da Luna zapiša pokoje drvo a mafija se iza takvog drveća
skriva i puca. Luna označava teritorij da bi se snašla. Mafija označava
teritorij jer se snašla.
Pokrivati neki teritorij znači dati drugima do znanja tko je
Glavni na tom prostoru. Tko je šerif, gazda, boss, tko je 'pokupovao' sve
kvartove, sve gradove, sve bivše tvornice, sve bivše voćnjake, sve bivše ljude…
O glavnome se ne priča jer je on neupitan. On je postao tabu temom, temom koja
je primitivnim plemenima zabranjena.
Tajna je ono što nas drži zajedno. Zajedničko nam je to što
šutimo o tajni.
Kad jedna grupa ljudi monopolistički posloži svoje toteme
diljem države, onda su stvorene pretpostavke da se stvore tabui – teme o kojima
se ne smije pisati. Monopol je tajna nastala na tajanstven način. O tajni se
šuti da ne bismo bili označeni kao šaptači.
Živimo li u primitivnom društvu ili ne. Pitanje je retoričke
naravi. Ono nas samo podsjeća da je svako drvo u državi odavno označeno i da se
dugo već znalo tko smije a tko ne smije sudjelovati u podjeli plijena. Znalo se
i da to mora ostati tajnom.
No država se počela plašiti da će javna tajna jednom prestati biti tabu temom.
Car će jednom morati shvatiti da je gol (ako nam u
međuvremenu ne serviraju neko novo sredstvo za zaboravljanje tranzicijskih oblika
bogaćenja)
Kad jedna osoba ima iza sebe toliko 'totema' tvrtki u kojima
je zaposleno toliko ljudi koliko je zaposleno, onda vlasnik postaje tabu tema.
Njega se poput velikog dužnika mora držati na životu da bi eventualno kad-tad
vratio dugove.
Onako kako je svijet shvatio da je dobit duhanske industrije nesrazmjerno mala u
odnosu na ulaganja u liječenje oboljelih od nikotina – zajednica koja ne želi
biti primitivnom mora razumjeti da niti dobit od uvoza svega i svačega nije
prihvatljiva za zajednicu koja zbog takve politike uvoza svakodnevno povećava
broj nezaposlenih.
Kada netko podigne glas onda vračevi Čovjeka koji stoji
ispred puno totema priprijete otpuštanjem radnika, na što reagira neki uplašeni
političar – i sve se vraća u 'normalu'.
Kad bubnjevi medija počnu bubnjati na temu novog vala
otpuštanja, onda je to znak da se vlasniku totema tresu gaće. Makar to tako ne
izgleda.
Nema komentara:
Objavi komentar