POKUŠAJ AEM-a DA SE PRIOPĆENJEM NE ODGOVORI JAVNOSTI NA PITANJA IVANE LEKŠIĆ
Kad od nekoga saznate da vas potkradaju bit ćete vjerojatno
zahvalni jer ćete biti u prilici onemogućiti daljnje potkradanje. Ako to
saznate i preko treće osobe, svejedno će vam dobro doći jer možete krenuti u
akciju sprečavanja neprihvatljive rabote. Na sličan način bi čovjek očekivao da
će reagirati Agencija za elektroničke medije kada je saznala da se fingiraju
emisije na temelju kojih se (bez njihova objavljivanja) dobivaju sredstva Fonda
za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. No već prvom
rečenicom svog priopćenja Agencija za elektroničke medije (umjesto zahvale)
postavlja ograde oko svog poslovanja: Vijeće
za elektroničke medije odlučno odbacuje tvrdnje radijske novinarke Ivane Lekšić
da je znalo za lažiranje radijskih emisija financiranih sredstvima Fonda za
poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija i da nije pokazalo
nikakav interes da tu praksu istraži.
Živimo u državi u kojoj je važno izaći s priopćenjem. Slikom
na sliku; medijem na medij; izjavom na izjavu i nakon nekoliko dana stvar više
medijima nije interesantna. Sasvim suprotno uobičajenoj praksi, mislim da je
jako važno analizirati diskurs priopćenja, rukopis moći, odnosno mehanizme
obrane koji se koriste u pojedinim situacijama. Oni zajedno otkrivaju više od
onoga što je napisano.
Na iskustvo osobe koja je natjerana raditi lažne emisije na
temelju kojih su dobivena sredstva iz navedenog fonda reagiralo se birokratskim
rječnikom bez pokušaja davanja odgovora. Naime, na prigovor da se lažiraju
emisije i da se na temelju tih lažiranih emisija odlijevaju sredstva u medije
koji na njih ne bi trebali imati prava – priopćenje nudi sljedeće 'odgovore':
-
Vijeće svake godine raspisuje natječaj…
-
Postoje kriteriji, pravilnici, web stranica…
-
Djelatnici mjesecima preslušavaju i pregledavaju
materijale…
-
Odluka o dodjeli sredstava objavljuje se na web
stranici
Sve su to naravno činjenice koje niti ne dodiruju područje
mogućeg odgovora. Odgovoru se približava sljedeća tvrdnja: „Drugi način je redovni
nadzor kroz koji se obavezno provjerava i proizvodnja emisija financiranih iz
Fonda“. I doista ukoliko bi to bila provjera proizvodnje na licu mjesta, možda
bi to i imalo neke rezultate. No kvaka i jeste u tome da se emisije proizvode
na kraju sezone i ne emitiraju a 80 posto sredstava se dobiva na početku sezone: “ Po objavi odluke nakladnici potpisuju
Ugovor o korištenju sredstava Fonda i isplaćuje im se 80% dodijeljenih
sredstava. Preostalih 20% dobivaju tek nakon što opravdaju, odnosno dokažu da
su prijavljene emisije uistinu i proizveli te koliko su sredstava za to utrošili
(bilo vlastitih ili dodijeljenih iz Fonda)“ . Nije dakle riječ o provjeri
na terenu nego sustavu koji manje-više pretpostavlja uredsko pregledanje
materijala za koje se ne može znati je li emitiran ili ne.
Možda sljedeća točka donosi pravi odgovor. U njoj se kaže: „Treći je odlazak u neposredni nadzor
nakladnika…“ I, površni će čitatelj
i biti zadovoljan ovakvom rečenicom koja želi sugerirati kako trebamo biti
mirni jer postoji i nadzor na terenu. Pritom se međutim nije specificiralo o
kojoj vrsti nadzora je riječ, kojim oblicima praćenja i kontroliranja
realiziranja ugovora, niti je rečeno da je uopće riječ o kontroli ovih
sredstava. Prešućeno je ono što je glavno, ono što je bilo pitanje, a odgovorom
u kojemu se ne specificira područje nadzora želi se dati do znanja da je sve
'pod kontrolom'. Dakle stotine i stotine emisija pod nadzorom su osoba koje u svom
uredu pregledaju te emisije, a rečenica priopćenja sugerira kako postoji (vjerojatno
sustavan) nadzor onoga što se emitira na terenu.
Posebno je interesantan četvrti način „na
koji Vijeće odnosno Agencija provjeravaju korištenje sredstava Fonda“. To
su reagiranja na „pritužbe, bilo anonimne
ili potpisane“. Interesantan je upravo zbog diskursa samog priopćenja. Od
kuda god došla informacija o lažiranim emisijama ona bi trebala biti dočekana
kao glas koji dolazi s terena i koji svjedoči o nečemu neprihvatljivome što
treba istražiti. U tom smislu bilo bi logično zahvaliti se osobi koja je smogla
građansku hrabrost i sa svojim imenom i prezimenom u javnost iznijela
informacije koje su bitne za cijelu društvenu zajednicu. Reakcija Agencije je
otprilike takva da bi se novinarka koja je otkrila nečasne rabote i koja je zbog
odbijanja izvršavanja takvih poslova dobila i otkaz – trebala sramiti što je
takvo što pronašla i posebno što je s tim izašla u javnost.
Posebno su ružne riječi, inače ljubaznoga i susretljivog gospodina
Ljevaka, bile kada je na kraju intervjua u trećem dnevniku dao naslutiti da će
i Vijeće imati svoje zaključke o nekome tko je sudjelovao u takvim poslovima.
To je ipak previše.
Umjesto zahvale i rada na dorađivanju sistema koji bi
onemogućio uvijek istim ljudima da kupuju postaje i emitiraju iste ili slične
programe bez programa; umjesto da se uspostavi građanski nadzor nad emitiranjem
programa u Hrvatskoj (što nije nikakav problem uz današnja sredstva
komuniciranja, umreženost i financije s kojima agencija raspolaže) – na otkrivanje
istine ide se s nečim što miriše na prijetnju onome tko je otkrio nepoštenje.
Time se uz ostalo šalje snažna poruka novinarima da i dalje
poslušnički potkradaju sredstva naše pretplate lažirajući emitiranja emisija
koje bi naše društvo trebale učiniti civilnim. Umjesto toga Agencija za
uvođenje reda podržava one koji se takvim poslovima bave.
Nažalost, čak i da nije istina ono što kolegica Lekšić
govori (a to je uistinu malo vjerojatno) i tada bi Vijeće trebalo nastupiti
drugačije: ohrabriti građansku inicijativu praćenja medija, ohrabriti novinare
da pomognu u čišćenju medijske močvare, te uistinu poraditi na poticanju
pluralizma i raznolikosti.
TEKST PRIOPĆENJA VIJEĆA ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
Zagreb, Jagićeva 31
Telefon: 01-488-2610
Fax: 01-488-2614
Priopćenje Vijeća za elektroničke medije obzirom na medijske
natpise a vezano uz pravdanje sredstva
Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih
medija
Vijeće za elektroničke medije odlučno odbacuje tvrdnje
radijske novinarke Ivane Lekšić da je znalo za
lažiranje radijskih emisija financiranih sredstvima Fonda za
poticanje pluralizma i raznovrsnosti
elektroničkih medija i da nije pokazalo nikakav interes da
tu praksu istraži.
Vijeće svaku godinu raspisuje javni natječaj za dodjelu
sredstava Fonda – kriteriji za dodjelu propisani
su Zakonom o elektroničkim medijima i pripadajućim
pravilnicima i u svakom su trenutku provjerljivi
na web stranicama Agencije za elektroničke medije.
Radi se o višemjesečnom poslu preslušavanja i pregledavanja
radijskih i televizijskih emisija. Primjera
radi prošle su godine na 2 natječaja bile prijavljene 2253
radijske i 370 televizijskih emisija.
Odluku o raspodjeli sredstava Fonda Vijeće također
objavljuje na svojim stranicama i pri tome navodi
ime nakladnika, naziv emisije, broj dodijeljenih bodova,
iznos koji je nakladnik tražio i koji je dobio od
Vijeća.
Po objavi odluke nakladnici potpisuju Ugovor o korištenju
sredstava Fonda i isplaćuje im se 80%
dodijeljenih sredstava. Preostalih 20% dobivaju tek nakon
što opravdaju, odnosno dokažu da su
prijavljene emisije uistinu i proizveli te koliko su
sredstava za to utrošili (bilo vlastitih ili dodijeljenih iz
Fonda). Nakladnici moraju uz ostalo navesti i imena osoba
koje su „proizvodile“ pojedinu emisiju,
broj tih emisija, datum njihova emitiranja te snimke samih
emisija (po svakoj emisiji tri u 2011. godini
i dvije u 2012. godini).
Pravdanje je samo jedan od načina na koji Vijeće odnosno
Agencija provjeravaju korištenje sredstava
Fonda. Drugi način je redovni nadzor kroz koji se obavezno
provjerava i proizvodnja emisija
financiranih iz Fonda. Treći je odlazak u neposredni nadzor
nakladnika, a četvrti je reagiranje na
pritužbe, bilo anonimne ili potpisane.
Vijeće ovom prilikom ističe da se u posljednje 3 – 4 godine
nitko, pa ni gospođa Ivana Lekšić nije žalio
na lažiranje emisija, bilo radijskih bilo televizijskih. U
suprotnom Vijeće bi reagiralo i obavilo
izvanredni nadzor.
Vijeće je svjesno da ne postoji sustav nadzora koji bi u
potpunosti uklonio sve moguće zlouporabe, no
iz godine u godinu radi na rješenjima koja bi takve
zlouporabe svela na najmanju mjeru. Primjera radi za ovogodišnji Fond Vijeće je
nakladnicima uvelo obvezu čuvanju snimki svih fondovskih emisija cijelu
godinu, ne samo 90 dana kako to propisuje Zakon o
elektroničkim medijima.
Netočna je tvrdnja gospođe Lekšić da je na sastanku s članovima
Vijeća ove jeseni jasno i glasno
upozorila na lažiranje radijskih emisija za Fond. Vijeće
potvrđuje da je gospođa Lekšić s troje kolega
bila u Vijeću zanimajući se za koncesiju na području
sjeverozapadne Hrvatske, a da je o radijskim
emisijama govorila u kontekstu višegodišnjeg iskustva koje
ona i njeni kolege imaju u njihovoj
proizvodnji. Požalila se na veliki utjecaj marketinga na
konačni izgled emisija, ničim ne dajući do
znanja da se radi o lažiranju kakvog je spomenula u
razgovoru za jedan portal (Vijeće vodi bilješke o
svim sastancima, pa i o sastanku na kojem je bila gospođa
Lekšić).
Vijeće izražava žaljenje što mu gospođa Lekšić ili netko
drugi nije poimenično naveo nakladnike koji
kako tvrdi lažiraju emisije te ju poziva da to čim prije
učini kako bi moglo obaviti izvanredni nadzor i
poduzeti odgovarajuće mjere.
Nema komentara:
Objavi komentar