PARADOKSI
Paradoksi su orijentiri za razumijevanje suvremene hrvatske
zbilje.
Istraživačka novinarka Jasna Babić, završila je u zatvoru,
jer joj se nije mogao uručiti poziv za sudjelovanje u procesu
(koji je koliko besmislen toliko isto -za novinara slobodnjaka - unaprijed
izgubljen). Da ne bi izbjegla sudski
proces Jasna je privremeno zatvorena, a
onda i puštena – valjda kako bi sa slobode mogla doći na sudski proces, koji
joj je prijetio zatvorom.
Novo pravilo odvjetničke ovrhe
slobode dakle glasi: Sigurna je samo ona dostava sudskog poziva koja se
tuženome može dostaviti – u zatvor!
Pritom javna tajna o tužitelju ostaje javnom tajnom; javnost
i dalje o njemu misli ono što je i ranije mislila. Institucije koje trebaju
obavljati svoj posao možda i tragaju za 'knjigama' koje bi u nekoj mogućoj igri
šaha tužiočeve odvjetnike mogle dovesti u situaciju bez izgleda. Ali do tada odnos
snaga na šahovskoj ploči je takav da s njim mogu biti zadovoljni i oni koji
glume poslovne ljude i oni koji glume političare i oni koji glume prema
odvjetničkoj tarifi.
HND nije pripremljen za ovakve situacije pa su samosvjesni i
'svojeglavi' novinari slobodnjaci (poput Jasne Babić)– nezaštićeni i izloženi
odvjetnicima koji, kad se ne bogate ovrhama, iz sporta mogu organizirati lov na preživjele slobodoumne
novinare, za klijente koji su na svoje procese već i zaboravili. (Iznimkama čast)
Nataša Škaričić kao novinarka koja je u najmanju ruku barem pomogla
da se počnu čistiti odnosi u poslovima države s farmaceutskim kućama – doživjela
je ovih dana da joj Vrhovni sud vraća na početak već dobiven sudski spor. Nije
joj rečeno da nije smjela dirati u osinje gnijezdo, niti su joj rekli da je
farmaceutski lobi toliko jak da može navesti i Vrhunaravni sud da proglasi
nešto višim i većim od radnog spora da bi uopće mogao reagirati.
Proces izgleda mora trajati sve dok sudionici procesa ne
shvate da je riječ o procesu iz kojega nema izlaza bez sreće i zadovoljstva
onih koji na proces imaju najviše utjecaja.
Javna tajna o stupnjevanom zaobilaženju zakona kod
pretvaranja spomenika nulte kategorije u sramotni spomenik korupcije smije se
svakodnevno zagrepčanima s brijega iznad grada koji je nakon 'brijanja' postao
brežuljak sa čeličnim oklopom i lokotom U njegovim ljepotama i djevičanstvu mogu
uživati samo srednjovjekovni vlasnici ključa (manipulacije). Ono što slijedi
vjerojatno je – seljačka buna!
Paradoks javnih medija ključno je mjesto svih paradoksa:
političari određuju osobe koje će pratiti i brinuti se da mediji budu neovisni.
Takvi neovisni mediji podržavaju neovisno sudstvo, koje je potpuno neovisno od
utjecaja politike i krupnoga kapitala. Ako neovisni novinari ne budu pratili u
skladu s očekivanjima politike (dakle ako ne budu 'neovisni') za njih će se već
naći nešto što će ih vratiti na pravi put odnosno izbaciti iz putanje.
Nevladine udruge, skloništa za apstinirajuće od politike,
postale su (iznimkama čast) odavno sinekurama za osobe koje bi prve trebale
ustati protiv doba paradoksa. Ali koje paze da oprezno i dovoljno tiho
izgovaraju riječi protivljenja, da slučajno ne zatraže nešto što bi bitno
promijenilo odnose snaga i situaciju u kojoj je preživljavanje osigurano. Takve
udruge nisu nevladine nego vladina potemkinova sela alternativnih pristupa demokraciji,
građanskom društvu, medijima…
Velike političke stranke umjesto veće odgovornosti (sukladne
važnosti i brojnosti stranke) otkrivaju iz dana u dan sve veće opsege
korupcije, nepotizma i drugih zala svojih članova. Istovremeno naravno
podržavaju sustav izbora koji im omogućuje ostati na vrhu u svim uvjetima. Sjaši
Murta da uzjaše kurta. Hajde Kurta na redu je Murta…
Paradoks pozivanja političara ateista na Bibliju i politički
obojenih propovijedanja u hramovima vjere pokazatelji su nepostojanja dijaloga
i pokušaja razumijevanja, te procesa podjele društva na stereotipne
orijentacije lijevo-desno, građansko-nacionalno, svjetovno vjersko,
moderno-tradicionalno…
Sve nam je teže a šutnja je sve glasnija. Paradoks je to
koji bode uši. Očigledno je da osim političkih stranaka koje imaju na
raspolaganju sve što im je potrebno za glumljenje demokracije u vremenima pred
izbore – nitko se još nije pojavio s organizacijskim, medijskim i financijskim
pretpostavkama kanaliziranja bunta.
Izgovorena riječ u Hrvatskoj vrlo brzo biva zaboravljenom.
Novinari su ili prelijeni pregledavati arhive ili im se onemogućuje
objavljivanje analiza nekada olako izgovaranih rečenica od strane političara. Odvjetnika,
novopečenih bogataša, tranzicijskog smeća…
Paradoks je da ljudi koji mogu nešto učiniti pred kamerom
izgovaraju ono što gledatelji 'žele čuti i vidjeti', a što nikoga ne obvezuje
ni na što.
Obrazovni sustav treba odgojiti nove generacije u skladu s
moralnim načelima, poštenjem, istinom… u zemlji u kojoj su nemoralni ljudi
menadžerskim kreditima, tranzicijskim smicalicama, kupnjama i prodajama
poduzeća – zgrnuli milijarde; u kojoj su ne oni moralni nego oni bahati na
krilima podignutoga ratnog mulja uspostavili sustav sile, bahatosti, krađe,
nepotizma, rodijačkih i rođačkih veza i sl; u zemlji u kojoj je važnije nego
prije biti član (bilo koje) partije.
Obrazovni paradoks se sastoji u tome što učenici osnovne i
srednje škole i studenti vrše pritisak na svijest i savjest ostatka iskrenih
prosvjetnih radnika da odustanu od svog sustava vrijednosti i prihvate krađu,
silu, galamu, prijetnju, iznudu i slične oblike uvjeravanja i rada kao nešto
samo po sebi razumljivo, svakodnevno prisutno, u medijima podgrijavano, od
politike nekritizirano, od vjerskih hijerarhija unaprijed oprošteno (ako su u
pitanju 'naši)
Nema komentara:
Objavi komentar