13.2.13

PARADOKSI


PARADOKSI

Paradoksi su orijentiri za razumijevanje suvremene hrvatske zbilje.
Istraživačka novinarka Jasna Babić, završila je u zatvoru, jer joj se nije mogao uručiti poziv za sudjelovanje u   procesu (koji je koliko besmislen toliko isto -za novinara slobodnjaka - unaprijed izgubljen).  Da ne bi izbjegla sudski proces Jasna je privremeno  zatvorena, a onda i puštena – valjda kako bi sa slobode mogla doći na sudski proces, koji joj je prijetio zatvorom.
Novo pravilo odvjetničke ovrhe slobode dakle glasi: Sigurna je samo ona dostava sudskog poziva koja se tuženome može dostaviti – u zatvor!
Pritom javna tajna o tužitelju ostaje javnom tajnom; javnost i dalje o njemu misli ono što je i ranije mislila. Institucije koje trebaju obavljati svoj posao možda i tragaju za 'knjigama' koje bi u nekoj mogućoj igri šaha tužiočeve odvjetnike mogle dovesti  u situaciju bez izgleda. Ali do tada odnos snaga na šahovskoj ploči je takav da s njim mogu biti zadovoljni i oni koji glume poslovne ljude i oni koji glume političare i oni koji glume prema odvjetničkoj tarifi.
HND nije pripremljen za ovakve situacije pa su samosvjesni i 'svojeglavi' novinari slobodnjaci (poput Jasne Babić)– nezaštićeni i izloženi odvjetnicima koji, kad se ne bogate ovrhama, iz sporta mogu organizirati lov na preživjele slobodoumne novinare, za klijente koji su na svoje procese već  i zaboravili. (Iznimkama čast)
Nataša Škaričić kao novinarka koja je u najmanju ruku barem pomogla da se počnu čistiti odnosi u poslovima države s farmaceutskim kućama – doživjela je ovih dana da joj Vrhovni sud vraća na početak već dobiven sudski spor. Nije joj rečeno da nije smjela dirati u osinje gnijezdo, niti su joj rekli da je farmaceutski lobi toliko jak da može navesti i Vrhunaravni sud da proglasi nešto višim i većim od radnog spora da bi uopće mogao reagirati.
Proces izgleda mora trajati sve dok sudionici procesa ne shvate da je riječ o procesu iz kojega nema izlaza bez sreće i zadovoljstva onih koji na proces imaju najviše utjecaja.
Javna tajna o stupnjevanom zaobilaženju zakona kod pretvaranja spomenika nulte kategorije u sramotni spomenik korupcije smije se svakodnevno zagrepčanima s brijega iznad grada koji je nakon 'brijanja' postao brežuljak sa čeličnim oklopom i lokotom U njegovim ljepotama i djevičanstvu mogu uživati samo srednjovjekovni vlasnici ključa (manipulacije). Ono što slijedi vjerojatno je – seljačka buna!
Paradoks javnih medija ključno je mjesto svih paradoksa: političari određuju osobe koje će pratiti i brinuti se da mediji budu neovisni. Takvi neovisni mediji podržavaju neovisno sudstvo, koje je potpuno neovisno od utjecaja politike i krupnoga kapitala. Ako neovisni novinari ne budu pratili u skladu s očekivanjima politike (dakle ako ne budu 'neovisni') za njih će se već naći nešto što će ih vratiti na pravi put odnosno izbaciti iz putanje.
Nevladine udruge, skloništa za apstinirajuće od politike, postale su (iznimkama čast) odavno sinekurama za osobe koje bi prve trebale ustati protiv doba paradoksa. Ali koje paze da oprezno i dovoljno tiho izgovaraju riječi protivljenja, da slučajno ne zatraže nešto što bi bitno promijenilo odnose snaga i situaciju u kojoj je preživljavanje osigurano. Takve udruge nisu nevladine nego vladina potemkinova sela alternativnih pristupa demokraciji, građanskom društvu, medijima…
Velike političke stranke umjesto veće odgovornosti (sukladne važnosti i brojnosti stranke) otkrivaju iz dana u dan sve veće opsege korupcije, nepotizma i drugih zala svojih članova. Istovremeno naravno podržavaju sustav izbora koji im omogućuje ostati na vrhu u svim uvjetima. Sjaši Murta da uzjaše kurta. Hajde Kurta na redu je Murta…
Paradoks pozivanja političara ateista na Bibliju i politički obojenih propovijedanja u hramovima vjere pokazatelji su nepostojanja dijaloga i pokušaja razumijevanja, te procesa podjele društva na stereotipne orijentacije lijevo-desno, građansko-nacionalno, svjetovno vjersko, moderno-tradicionalno…
Sve nam je teže a šutnja je sve glasnija. Paradoks je to koji bode uši. Očigledno je da osim političkih stranaka koje imaju na raspolaganju sve što im je potrebno za glumljenje demokracije u vremenima pred izbore – nitko se još nije pojavio s organizacijskim, medijskim i financijskim pretpostavkama kanaliziranja bunta.
Izgovorena riječ u Hrvatskoj vrlo brzo biva zaboravljenom. Novinari su ili prelijeni pregledavati arhive ili im se onemogućuje objavljivanje analiza nekada olako izgovaranih rečenica od strane političara. Odvjetnika, novopečenih bogataša, tranzicijskog smeća…
Paradoks je da ljudi koji mogu nešto učiniti pred kamerom izgovaraju ono što gledatelji 'žele čuti i vidjeti', a što nikoga ne obvezuje ni na što.
Obrazovni sustav treba odgojiti nove generacije u skladu s moralnim načelima, poštenjem, istinom… u zemlji u kojoj su nemoralni ljudi menadžerskim kreditima, tranzicijskim smicalicama, kupnjama i prodajama poduzeća – zgrnuli milijarde; u kojoj su ne oni moralni nego oni bahati na krilima podignutoga ratnog mulja uspostavili sustav sile, bahatosti, krađe, nepotizma, rodijačkih i rođačkih veza i sl; u zemlji u kojoj je važnije nego prije biti član (bilo koje) partije.
Obrazovni paradoks se sastoji u tome što učenici osnovne i srednje škole i studenti vrše pritisak na svijest i savjest ostatka iskrenih prosvjetnih radnika da odustanu od svog sustava vrijednosti i prihvate krađu, silu, galamu, prijetnju, iznudu i slične oblike uvjeravanja i rada kao nešto samo po sebi razumljivo, svakodnevno prisutno, u medijima podgrijavano, od politike nekritizirano, od vjerskih hijerarhija unaprijed oprošteno (ako su u pitanju 'naši)