MEDIJI SU VEĆI PROBLEM OD MILIJARDI DOLARA DUGA!

(NE)KULTURA RAZGOVORA

Društva koja ne mare za medije koji posreduju u njihovoj komunikaciji prestaju razvijati kulturu dijaloga koja je prostore za svoj život uspostavljala stoljećima. Privid dijaloga kojega nam posreduju mediji sve više se pretvara u sustav navijački orijentiranih monologa ogrezlih u svojoj isključivosti, dosljednih u zagovaranju netolerancije, nerazumijevanja drugoga, neslušanja drugoga…

Malo je danas u Hrvatskoj, pa i u svijetu, osoba koje će pokušati razumjeti drugoga, razviti zajedno s njim njegove stavove, pa tek onda suprotstaviti se tako razrađenom konceptu. Tko bi to mogao i htjeti pokušati kad bi odmah, još dok pokušaj razgovora traje – vjerojatno bio 'obješen' na nekoj od društvenih mreža koje sve više postaju mjesto podjele građana na navijače neke od dominirajućih ideologija?

Diskursi određuju granice naših razgovora a u njih su se uvukli krv kruha i igara, dramaturgija Big Brothera, koljačka jednostranost navijačkih strasti.

Diskurs politike i političara danas poziva na podjele koje upravo njima idu u prilog: Podijeljeni na lijeve i desne riječi ljudi vide samo lijevo i desno.

Medijski posrednici trude se u inače već kontaminiranu situaciju ugraditi dodatnu količinu nesporazuma: Poput turbo-folka oni u građanima bude nove pretince pornografske strasti, a to se posebno 'prima' kod ljudi koji bi trebali zagovarati opće dobro.

Kolumna je postala redizajnirani trač.

Crkva kao da je zaboravila nositi križ na svojim leđima: Riječi i rečenice pojedinih crkvenih otaca prije bi odgovarale svjetini koja je pratila Isusa na njegovu nošenju križa nego njegovim sljedbenicima koji bi trebali mudro, odmjereno i sabrano izricati domišljene stavove.

Ljubav prema vlastitom liku mnoge je televizijske voditelje pretvorila u vampire sposobne izvući krv iz bilo kojeg tijela koje uđe u njihov mračni studio prepun rasvjetnih tijela.

Na svoju sliku i priliku urednici kroje mračnu, krvavu i narcisoidnu sliku.

Nema više razgovora u kojemu će sugovornici razumjeti jedan drugoga. Jedino poznato dramaturško sredstvo je suprotstavljanje crnog i bijelog.

Televizijski voditelji ('stručnjaci' za sva pitanja društvene zajednice,) univerzalni koliko i plošni, ponavljaju svoja uvijek ista pitanja – dok ih zajedno s njihovim pitanjima ne maknu zbog nekog skandala (koji nema nikakve veze s njihovim površnim pitanjima).

Diskurs je postao rovom iz kojega se hrabro pljucka, pljuje, viče ili puca na protivnike ukopane u suparničkom diskursu. To što se iz rovova vidi tek smjer u kojemu se nalazi protivnički rov – to nikoga ne smeta.

Nažalost, ustrajna podijeljenost, nedostatak dijaloga, nerazumijevanje, odbijanje i nipodaštavanje drugoga, put je koji vodi prema krajnjoj rezignaciji naroda i opasnoj šutnji. Ona će, prije ili kasnije, prvo simbolično, pa i komično, a onda sve ozbiljnije – biti prekidana vrlo glasnim eksplozijama, rječitijima od svake svađalačke riječi, svakog diskursa mržnje.

Društva koja ne mare za medije ne shvaćaju da su njihovi mediji veći problem o milijardi dolara duga, nezaposlenosti, slabe produktivnosti i ostalih nesreća koje prate sve više država. Bez promjene medijske slike, načina razgovora, bez nove otvorenosti, bez istinske slobode u medijima, bez medija koji nisu usmjereni profitu - nema izlaska iz začaranog kruga korupcije, nepotizma, krađe...