Politika je umijeće mogućeg manipuliranja ljudima za dobivanje glasova pomoću kojih se dobivaju nacionalni kanali uvjeravanja za daljnje, još uspješnije manipuliranje ljudima. Ima istina ljudi koje su na fakultetima naučili samo prvi dio ove rečenice (Politika je umijeće mogućeg) no riječ je o fakultetima na kojima se ne proučavaju dovoljno suvremeni masmedijski oblici 'proizvodnje pristanka' kod ljudi, buđenja navijačkih strasti, oslobađanja mitskih stereotipa njihovim iznošenjima na ulicu, itd.
Izvrstan, pa i talentiran student politologije, može biti zaljubljen u prvi dio rečenice. Može misliti kako je rođeni umjetnik realiziranja mogućeg. Može misliti kako će se sve posložiti prema mislima u njegovoj glavi. Može se osjećati kao Hegel koji je, kad su mi prigovorili da se stvarnost ne ravna po njegovim mislima odgovorio 'Tim gore po stvarnost'.
Ove mi misli padaju na pamet slušajući i čitajući riječi
Dritana Abazovića, mladog čovjeka koji se našao u škarama istočnih i zapadnih
laži, nacionalnih i građanskih potemkinovih kulisa, osobe koja mora donijeti
teške odluke, one o kojima će ovisiti hoćemo li ponovno proživljavati ono što
nam se već događalo.
Naime, danas nam za vraćanje u devedesete ne treba TV kalendar jer sve vidimo u reportažama
iz Crne Gore. Iiste pjesme, slični traktori, identični kostimi, razuzdanost i
osjećaj gomile da je uhvatila Boga za bradu. Dobro, ne baš sve. Još je rano za
balvane, ali nisam siguran da neke šume nisu već stradale. Prozor je pao, ali
ne onaj iz drugog svjetskog rata nego jedan obični koji mogućim čini novi
lokalni rat. Ne mogu se naime nikako oteti
dojmu da je četveroglavi zmaj ponovno pušten iz boce (otrcana metafora za
otrcane politike).
Zastave jedne države lepršaju se ovih dana u drugoj državi (ništa
neobično za ovo podneblje, ali indikativno i gotovo uobičajeno). 'Slavnu'
političku pobjedu prosrpskoj opciji u Crnoj Gori donosi rezervni
internacionalac albanskog podrijetla, dakle predstavnik naroda s kojim Srbija
nikako da izađe na kraj (Bilo bi idealno da nema konteksta i da se on iz sata u
sat ne pogoršava). Je li na djelu uistinu principijelnost ili ograničenost,
čvrsta volja ili velika naivnost?
Prvi dani nakon izbora u Crnoj Gori sugeriraju psihološki
stereotip koji može a i ne mora biti točan ali koji kaže: Dritan Abazović živi
u svojoj glavi. Što bi to moglo značiti?
Možda bi se stvar mogla predočiti psihološkim stereotipom
koruptivnih političara protiv kojih se Abazović, kako kaže, bori. Oni se u čudu
nađu kad, nakon godina 'rada', prevara, krađa, manipuliranja, izigravanja
zakona i sličnih marifetuka, pribave sebi i vile i bazene, a preko egzekutora i
tvornice i banke i tko zna što sve još ne, dakle sve stave na svoje mjesto – i onda
dođe optužnica. A oni su sve tako dobro posložili u svojoj glavi...
Na jedan drugi način Abazović kao vjerojatno častan čovjek
(prekratko je u politici) ima osjećaj da će se odnosi oko njega posložiti onako
kako to izgleda u njegovor glavi. Jer tamo je sve uredno posloženo. Gotovo
štreberski. Abazoviću je sve jasno... osim možda da se realitet zna i te kako
opirati idejama koje ne padaju na plodno tlo.
Možda mu je zato teško shvatiti ono što se događalo u Pljevljima a za što je uspio reći samo strašno oskudnu riječ - „strašno“. Od te oskudnosti strašnije je bilo samo opravdavanje orgijanja po crnogorskim gradovima stavom o potrebi da se proslavi pobjeda. Ako Abazović ostane u svojoj glavi povijest će ga pamtiti kao osobu koja je vrlo dosljedno omogućila najstrašniji govor mržnje kao uvod u ono još strašnije.
Prijetnje Bošnjacima / Muslimanima svjedoče o mitskim dubinama u kojima spava dobar dio i crnogorskog naroda. Pobjeda jedne političke opcije u jednoj državi slavi se u drugoj i entitetu treće države, a euforični slavljenici već snuju svoj novi bermudski trokut. Poruka upozorava strašnije od napisanih riječi: Možda će im politička pobjeda dati mitsku snagu da ponovno siluju, protjeruju, ubijaju, lažu, varaju, falsificiraju, pa se pokušavaju miriti, ali se lako može dogoditi i da je riječ o trokutu u kojemu će ta mitska priča biti definitivno okončana.
Ideologija koja je bila osnovom za rat i strašne zločine
ponovno je pronašla uski tjesnac kroz koji se želi progurati. Božji posrednici
s bradama mudrosti ponovno zavode narod koji se još nije suočio niti s istinom
zločina prošloga rata. Od istine se bježi u novu laž, u novu verziju sapunice o
protjerivanju 'Turaka'
Dritan Abazović ima lijepe i prihvatljive želje. Njegova
pozicija podsjeća na poziciju Isusa koji Crkvi više nije potreban. Ako ostane u
svojoj glavi i Abazović će biti dosljedno iskorišten i još dosljednije odbačen.
Ne vidi politolog lukavstvo hijerarhije. On bi transparentno protiv Amfilohija
koji je donedavno Muslimane nazivao neljudima da bi danas osuđivao napade na Muslimane.
Dosljedno slijediti nedosljednost znači biti nedosljednim...
Ne sluša Abazović ni mudre niti dobronamjerne savjete. Ne
sluša iskustva ljudi koji su proživjeli svašta. Ne osjeti strah
Bošnjaka/Muslimana koji su već naučili kako i kojim redom slijede činovi
političke a onda i ratne tragedije.
Ne vidi Abazović da žrtvuje miran život jedne nacionalne
manjine poradi neostvarivih ideala. Ili možda dopušta da ta nacionalna manjina
bude kažnjena zbog suradnje s njemu mrskim političkim protivnikom?
Sve je moguće u igri u kojoj nema naivnih, a koja bi se
mogla pretvoriti u ruski rulet građanske Crne Gore.
Dopustite još jednu metaforu. Hijerarhija crkve u čije se vlasništvo netko usudio dirnuti, probudila je sve svete u živima. Političko je nadomješteno vjerskim. Interes hijerarhije stavljen je ispred interesa pokušaja (istina nezrelog ali ipak pokušaja) građanske Crne Gore. Kolaterarna žrtva nepovlačenja Đukanovića na vrijeme s političke scene (trideset godina uvođenja demokracije stvarno je previše) bit će ljudi koji su po Mladićevom receptu već prozvani Turcima (što je valjda znak da im se može i smije raditi sve ono što se radilo i u Bosni). 'Turcima' se obećava Srebrenica, kao da je Sandžak nije već imao.
Razbijena stakla na vratima zapravo su srušeni minareti – za one koji znaju gledati. Već viđeno. Nikad preboljeno. Zna li razbijene prozore čitati mladi politolog koji je doktorirao u Sarajevu, pokazat će trusni dani koji su pred nama. Svi sveti najavljuju mrtve... U danima koji dolaze očekuju se sve češći napadi na one koji će se pokušati braniti, i one koji neće pobjeći.
Kod političara mi je uvijek najmanje simpatično bilo njihovo
slijepo vjerovanje u sliku vlastite važnosti, nepogrešivosti i
principijelnosti. Uspjeh zna oslijepiti. Ponekad je uspjeh poput aplauza u
kazalištu – teško je nakon ovacija publike, publiku koja se nakon predstave
popela na traktore, zaustaviti i reći da još nije gotovo. Ali stvarno nije. Prosrpskim strankama pobjedu donosi
koalicija koja je postavila svoja načela. U danima koji slijede pokazat će se
da se ta načela ne mogu realizirati. Pobjedu je dakle donijela – ahilova peta.
Veliko je licemjerje u crkvenih velikodostojnika (svih
vjera). Oni bi trebali biti prvi koji brane bogomolje vjernika druge vjere. Svojim
tijelima ako treba oni bi trebali zaustavljati pomahnitale 'slavljenike'. Ako
to ne naprave onda je na djelu poziv da se ponovno siluje, ubija, kolje i baca
u jame sve ono što nije prave vjere. A koja je vjera prava? Možda ona koju
zastupa prava hijerarhija?
I nije rješenje da vjerske objekte čuvaju 'specijalne
postrojbe'. I previše podsjeća na pozive na mir i suradnju Mladića i njegovih
izvršitelja. Nakon slika slavlja i 'ideološkog orgijanja' izgubljeno je svako
povjerenje.
Jer, kako pobješnjelim slavljenicima na traktorima objasniti
da su ljudi koje oni mrze ljudi koji vjeruju u istoga Boga, da se razlikuju
samo hijerarhije koje različito interpretiraju tog istoga Boga i da je
bogohulan svaki čin kojim se vrijeđa vjera druge osobe. Ja mislim da je to
trenutno nemoguće. Jedina mogućnost koja može spriječiti velike nesreće u tome
je da mladi i talentirani politolog izađe iz svoje glave, osvrne se oko sebe i
razmisli o stvarima koje su veće i od njega i njegovih principa, a i pogrdnog
naziva (uvrede) kojom ga je Đukanović svojevremeno nepotrebno 'počastio'.
Nema komentara:
Objavi komentar