1.
Osnovna teza
ovog teksta je da Europa nije kršćanska, da to ne bi smjela biti i da bismo u
našim razgovorima o Europi trebali biti obzirniji prema jednom od religijskih
utjecaja (nerijetko zaboravljanom), utjecaju islama na europskog čovjeka kroz
povijest, na europsku kulturu i civilizaciju. Ako se naime kaže: „Mediteran je kolijevka zapadno-europske filozofije i znanosti koja, zajedno s također mediteranskim naslijeđem hebrejsko-kršćanske
religijske tradicije udara temelje zapadno-europske kulture i civilizacije.“[1] onda to
jednim dijelom i jest točno međutim onim dijelom o kojemu se ne govori,
sugerira se da se nešto, zbog nečega ili radi nečega treba prešutjeti.[2]
„Drugi
vatikanski sabor – piše Hans Kung – objavio je deklaraciju o muslimanima i
možemo biti sigurni, ondje gdje se u dijalogu nađu katolički kršćani i
muslimani, da se ova deklaracija citira već u svečanom pozdravnom govoru. No
time se još nije uklonila 'plebeia opinio'; klišei sjede
duboko u nesvjesnom i često nailaze na jednodušno odobravanje, primjerice u
novinskim karikaturama.“[3]
Zadatak
intelektualaca danas nije u tome da se zgražaju kada se pojave slučajevi poput
pohoda monstruoznog ubojice u Norveškoj ili onog nedavnog u Francuskoj, kada se
oni drugi, različiti - zlostavljaju, šikaniraju,
ignoriraju, ubijaju, spaljuju, istjeruju, psihički maltretiraju, deportiraju
ili naprosto zaobilaze. Na odgovornoj je misli pronaći izlaz iz labirinta
nesporazuma, iz vrtloga uzroka i posljedica, iz medijskog manipuliranja kao
nužne posljedice medijskog kolonijalizma.
Oslobađanje
tla od marketinških žigosanja bilo koje (religijske) strane korak je
razgraničenja: pristajanje na žigosanje tla, brendiranje religijom – otvaranje
je prostora nerazumijevanju, odbijanju ignoriranju i tlačenju Drugoga.
Ekologija
medija, neideologijska misao, kao i misao kojoj odredbeni razlog neće biti
nikakav pragmatičan interes bilo koje hijerarhije – zagovarat će oslobađanje
zemlje od plašteva religijskih hijerarhija koje se danas sjajno koriste
medijskim agresijama globalizacijskog koloniziranja da bi nam podastrijeli
nužnost brendiranja tla kao izlaz.
To nije
izlaz. To je ulaz u vječni rat mirnim sredstvima, u doba pravnih jednakosti i
realnih nejednakosti, u doba generiranja državnih terorizama u doba terorizama
grupa i pojedinaca koji (u nedostatku vizije mogućeg izlaska iz svijeta
nepravde i nesporazuma ili naprosto zbog izmanipuliranosti) daju svoj život u
zamjenu za živote onih koje će zajedno sa sobom ponijeti u smrt. Gdje je onda
početak?
Početak je u
onom pojavnom koje sugerira bitne razlike. Nešto je moje ili tvoje, naše ili
vaše. Poštujemo se ili ne poštujemo ukoliko respektiramo ili ismijavamo svoje i
tuđe simbole. Jesmo li slobodni i
demokratični ukoliko imamo ili ukoliko nemamo pravo koristiti simbole vjere u
svjetovne, komercijalne, umjetničke svrhe ili naprosto kao sredstva
provociranja onog Drugoga?
Živimo u
vremenu brendiranja, utiskivanja žigova na proizvode, u genetski modificiranu
hranu, u umjetnička djela koja su sve manje umjetnička a sve više autorska.
Brend su tradicijski proizvodi, kulturni artefakti, a u posljednje vrijeme
počele su završne akcije brendiranja tla. Brend je utiskivanje žiga na ono što
se prodaje (o čemu je riječ); brend je utiskivanje žiga u svijest širokog kruga
potrošača (odnosno onih na koje se odnosi ono o čemu je riječ)
Europsko tlo
tako želi biti kršćanskim, kao što afričko ili tlo bliskog istoka želi biti
islamskim.
Promišljati
fenomen brendiranja tla samo u uskim okvirima jednog pokušaja u pravilu znači
nekritički prihvaćati argumente dominirajuće religijske hijerarhije. Tek pogled
na cjelokupnu situaciju na zemlji pokazuje prave dimenzije promašaja takvih
pokušaja.
U 'globalnom
selu' zemlje je premalo da bi bila žigosanom.
2.
Onako kako
plemenska svijest biva sačuvana (premda nadvladana) u nacionalnom, tako isto i
nacionalna svijest biva sačuvana u nadnacionalnim političkim integracijama
ujedinjenih država odnosno unija: građani zemalja Europske unije ne
zaboravljaju isticati razlike tradicija i kultura; bivše pokrajine SSSR-a
krenule su samostalnim putanjama; razlike između američkih država sve više
dolaze do izražaja.
Instrumentalizatori
ideje nacionalnoga zaboravljaju istaknuti suvremenost tog pojma koji je
neprihvatljiv i neprimjeren za analize povijesnih gibanja tisućama godina
ljudske povijesti (prije aktualiziranja u vrijeme uspona buržoaskih
poravnavanja feudalnih privilegija). Ako za gledanje u retrovizor ne podesimo pojmovnu dioptriju u rezultatu ćemo
imati prenošenje današnjih odnosa u historijske kontekste u kojima oni nisu
igrali nikakvu ulogu.
Za
razumijevanje tih procesa važno je razumjeti oblike medijskog zrcaljenja tih
društava; oblike samoprepoznavanja onog zajedničkog, samopronalaženja
tendencija koje će se pokazati presudnima. Bez posredovanja medija ideje bi
plutale u našim glavama, a naivno bi tlo ostalo bez iskre.
Tisak koji
je ustoličio nacionalne cjeline pomogao je istovremeno i odumirućim plemenskim
zajednicama. Na sličan način danas svjetske televizije i Internet mreža (premda
po svojoj prirodi dokidaju ideju nacionalnoga) još uvijek mogu poslužiti kao
sredstvo širenja i snaženja te ideje.
Tako
dolazimo do paradoksa da je odumiruća ideja najsnažnija u svom odumiranju, jer
se naslanja na snagu one tehnologije koja će nju samu dokinuti.
Vatra, voda,
zemlja i zrak imaju svoje kemijske sastojke, čije mijene određuju oblik,
čvrstoću/mekoću, agregatno stanje, podobnost ili nepodobnost za ljudski život.
No zemlja zaokružena željeznim žicama koje označavaju teritorij na kojemu
vrijedi određeno pismo, tipografija, jezik, vidljivi govor, kao i konvencije na
tom jeziku uspostavljene – odvajkada biva uvlačena u igru vlasništva od strane
religijskih hijerarhija i još više od strane ambicioznih političkih moćnika
spremnih upotrijebiti religijske podjele u ime osvajanja – igru označavanja
zemlje religijskim odrednicama.
Voda zemlja
i zrak tako postaju islamski, židovski ili kršćanski (samo je izgleda vatra
koja obično plane na rubovima tako označenih područja univerzalna.
Podijeljeno
nebo pokušava se tako preslikati na kontinente i mora. Zemlja koja se sastoji
od čestica (molekula, atoma, neutrona, protona, etc dobiva religijske boje,
auru svetosti zemlje kao tla, tla kao žicom ograđenog vidljivog govora.
Kisik i
vodik u određenom omjeru čine vodu. Istovremeno, paradoksalno ali sveprisutno,
čine i prostor kojim dominira određena ideja (uglavnom religijska). Riječ je o
svojevrsnoj religijskoj geografiji koja utiskuje svoje žigove na molekule vode
zraka i zemlje, religijskom označavanju kojim se zemlja, poluotok ili kontinent
'rezerviraju'.
To je
rezerviranje (slično inače današnjoj kupnji parcela na Mjesecu) prihvatljivo
sve dok ono samo ne poželi biti nešto više od statistike ili činjenice u
turističkim vodičima. Onog trena kada se molekulama zemlje počne manipulirati
pridajući im naljepnice ovog ili onog religijskog obilježja – zemlja se
pretvara u vatru koju zrak može samo još više raspiriti, a koju voda ne može
ugasiti.
Egipatski
pijesak nikada neće i ne može biti islamski. Zrak pored piramida takav je da se
njime jednako može pronositi i ezan s minareta i zvuk crkvenih zvona. Vode
mediterana koje zapljuskuju egipatske obale imaju gotovo identičan sastav onima
u kojima se kupa talijanski poluotok ili Španjolska obala (prije ili poslije
Islama).
Egipatski
Kopti moraju imati sva prava, pa i veća od onih koji imaju sljedbenici Islama,
jer su u manjini, jer mogu biti izloženi agresivnosti nekritičke mase,
umnoženog nerazumijevanja, copy-paste mržnje, pomaknute i/ili preslikane
reakcije zbog neke nepravde učinjene negdje u svijetu nekom sljedbeniku Islama.
Slika Kopta
koji čuvaju islamske prosvjednike dok se mole obišla je svijet kao jedna od
najljepših poruka međureligijskog razumijevanja ljudi vjere. No snaga podjela
uskoro nam jer ponudila i one druge, očekivane, slike nerazumijevanja, razdora,
sukoba, ubojstava i potpunog razdvajanja ljudi koji su se na trenutak razumjeli
na onaj način na koji vjera i dolazi do izražaja – nalaženjem istog u
različitome.
3.
Tko želi
upravljati ljudima mora proizvoditi stereotipe. To su zajednički nazivnici koji
omogućuju stvaranje kritične mase za vršenje političkih pritisaka u cilju
provođenja političkih promjena.
Najuspješniji
su oni stereotipi koji se mogu potkrijepiti kakvom očevidnom činjenicom. Ako
sunce svako jutro izlazi na jednom kraju zemlje i uvijek se 'na očigled' vrti
oko zemlje – razumno bi bilo tvrditi da je zemlja u središtu svemira i da se
sve (pa i veliko sunce) vrti oko nje.
Ako je
većina država danas u Europi kršćanska, onda bi ta činjenica trebala biti
sadržana i u interpretiranju europske povijesti: vjerojatno je kršćanska europa
nastala obranivši se od Islama sa istoka; vjerojatno se zapadna civilizacija
uspjela uspostaviti upravo zato što u stvaranju Europe nije sudjelovao Islam;
vjerojatno postoje i iznimke/izuzeci u povijesti Europe, ali na njih treba
gledati kao na nečistoću koja mora biti odstranjena iz korpusa
europocentričnosti.
Istina je
naravno izvan stereotipa i otvara se samo onima koji ne žele upravljati drugima
ili se ulagivati hijerahiji iz interesa.
Većina
ratova koje je Europa vodila uglavnom su bili ratovi koje su kršćanske države
vodile protiv kršćanskih država. Recimo to riječima Sloterdijka: „…pod njegovim
djelovanjem (pluralizma imperijalizama europskih nacionalizama op S.A.) Europa
se morala raspasti na nacije kao sekte moderne političke teologije, češće
nazvane kulturama. No budući da je Europa premala da bi mogla trajno udomiti
nekoliko ofenzivnih imperija, ležalo je u naravi stvari da su
nacionalno-imperijalna natjecanja europskih glavnih nacija degenerirala u
takozvane svjetske ratove.“[4]
Svoja
medicinska, kemijska, optička, znanja fizike i drugih znanosti te umijeća u
različitim umjetnostima te znanja filozofije sljedbenici Islama u Europu
ugrađuju već 1300 godina, a to je više od nazočnosti kršćanstva u nizu
europskih država.
Friedrich
Nietzsche u Antikristu među ostalim bilježi: „Kršćanstvo nam je oduzelo žetvu
antičke kulture, a poslije i žetvu islamske kulture. Čudesni maurski svijet
kulture u španjolskoj, nama zapravo srodniji, po ukusu i sklonosti bliži od
Rima i Grčke, bio je pregažen – ne kažem kakvim nogama – zašto? Zato što je
nastao zahvaljujući plemenitim, muškim instinktima, zato što je rekao Da životu
i još k tome svijetu s rijetkim i rafiniranim dragocjenostima maurskoga
života…Križari su poslije ratovali protiv nečega, premda bi im bolje pristajalo
da su pred tim puzali – protiv kulture pred kojom bi se i samo naše
devetnaestoi stoljeće doimalo vrlo siromašnim, vrlo 'kasnim'. – Oni su, dakako,
htjeli pljačkati: Istok je bio bogat…Pustimo predrasude! Križarski ratovi –
više gusarstvo, ništa drugo“[5]
Da je to
gusarstvo ostavilo trajne tragove svjedoči knjiga autora koji je upravo na
zapadu, u Francusjkoj nagrađen nagradom 'Knjiga i prava čovjeka' Riječ je o
vrlo tolerantnom autori koji uvijek pokušava naći pravu mjeru, no koji
povremeno mora zapisati i riječi poput ovih:
„Naši su u
Maari odrasle pogane kuhali u kotlovima, a djecu pekli na ražnju i proždirali.
To svjedočanstvo franačkog kroničara Raoula de Caena žitelji susjednih mjesta
nisu pročitali, ali su se zato do smrti sjećali svega što su čuli i vidjeli.
Sjećanja na ta zvjerstva, a koja su sačuvali mjesni pjesnici i usmena predaja,
uglavila je ljudima u duše sliku Franđa koju je bilo teško izbrisati.“ Nešto
kasnije dodaje se: „Turci neće nikad zaboraviti to ljudožderstvo zapadnjaka.
Čitava njihova epska književnost Franđe sustavno opisuje kao ljudoždere.“[6]
Sunce koje
izlazi nad Europom nije dakle kršćansko kao što ne može biti niti islamsko ono
koje izlazi nad Bliskim istokom.
4.
Navijanje je
oblik prakticiranja vjere, vjere u 11 apostola na terenu, sveznajućeg ali
zamjenjivog trenera, vjere u sportske relikvije, u navijačka hodočašća, vjere da
se u sebi mora razvijati isključivost prema onom drugome, različitome.
Kao
praktična religija koja vjeruje u stvarno postojeće svece – nogometna religija
paradigma je suvremenog pretvaranja građanina u
navijača/gledatelja/zombija/proletera novog oblika.
No navijanje
ne zaobilazi niti sferu realiziranja političkih prava. Demokratski procesi
imaju čudnu sklonost pretvorbe u navijačke: mnoge stvari koje se inače mogu
brzo i transparentno riješiti, ostavljaju se za navijačke histerije na
izborima. U činjenici da još uvijek imamo pravo glasa leži opravdanje da se
mnoge stvari ne rješavaju nego da se ostavljaju pobjednicima finalnog meča
izborne noći - da to oni riješe u skladu sa svojom vlastitom voljom a ne prema
potrebama građanstva.
Političko
biće čovjeka prisiljeno je na taj način odustajati od političke akcije i
priklanjati se laži političkog spektakla. Onako kako je u nogometu sve manje
važan kakav majstorski potez, a sve važniji rezultat, tako isto u politici
pitanje korektnosti prema protivničkoj opciji postalo je neprimjereno,
neumjesno, promašeno. Stega priznaje samo navijanje za vlastiti program. Svaka
kritička misao je poput protivničkog dresa u vlastitom taboru navijača.
Koliko je
filozofija imuna od navijačkih strasti? Čuje li ona ono Drugo i pokušava li
razumjeti argumente Drugoga. Ima li u filozofiji sklonosti stereotipima ili je
filozofija upravo po tome filozofija što se uspijeva uzdići iznad stereotipa,
odnosno uspijeva nadrasti poziciju navijačkog tabora?
Kolijevka
ideje demokracije svjedokom je da su razne škole nerijetko bile neprihvatljive
jedna drugoj. Odnos filozofa prema pjesnicima i retoričarima bio je
ignorantski, bez obzira na činjenicu što je i filozofsko djelo (posebno u
svojim počecima) bilo nošeno i poetskim i retoričkim darom filozofske duše.
Svako vrijeme ima svoje idole i oni vrebaju iza svakog ugla.
Suvremena
filozofijska misao izrasta u vremenu globalnih sučeljavanja što jasnih što
zamaskiranih tendencija. Od one kojoj je sudbina biti kritikom i neideologijom,
kojoj u korijenima treba biti ljubav prema mudrosti, autonomnosti,
beskompromisnosti…najmanje se od svega očekuje priklanjanje navijačkim
skupinama.
Utoliko
filozofija ne bi smjela nasjedati na geopolitičke mitove (uostalom kao niti na
bilo koje druge). Filozofija ima dovoljno prostora u svom određenju da može
nadvladati politike vremena, globalne pritiske, medijske manipulacije, vlastitu
samoskrivljenu nezrelost, pa i naivnost.
5.
Utisnuti
žig. Staviti svoj znak. Prisajediniti posredstvom prepoznatljivog znaka utisnutoga
na ono što se želi imati. Obnarodovati znak, pečat, žig, simbol, zastavu,
grb…Označiti neoznačeno. Osvojiti i označiti neosvojeno i neoznačeno -
prepoznatljivim simbolima. Kretati se u šumi poznatih znakova koji svjedoče o
pokoravanju zbilje snazi pojedinačne ljudske egzistencije uzdignute do razine
feudalca, vladara, vojskovođe, vlasnika korporacije, vjerskog vođe, političkog
lidera. Obilježiti roba, sljedbenika, učenika, vjernika, člana stranke,
korporacijskog službenika, proizvod…
Jedan od pokazatelja
odnosa 'kršćanskog zapada i islama ogleda se tako u aktualnim i nerijetko
nepomirljivim razlikama u pristupu tim vjerskim simbolima. S jedne strane imamo
stav sljedbenika Muhameda, sljedbenika islama koji ne dopuštaju nikakvo
nevjersko igranje odnosno nipodaštavanje svojih simbola (što se na zapadu
smatra nedemokratskim), dok s druge strane zapad nerijetko u svojoj slobodi
prijeđe u područje proizvoljnog, pa i
uvredljivog (sa stanovišta islama).
Sloboda (u
filozofijskoj tradiciji zapada) nikada nije bila isto što i proizvoljnost.
Granica slobode uvijek je bio drugi čovjek.
Istovremeno,
svaka zabrana kritičkog mišljenja usmjerenoga oslobađanju čovjeka kao
stvaralačkoga bića može biti sredstvo održavanja religijske hijerarhije (koja
se poziva na vjeru, no čiji interesi mogu biti i nevjerskog karaktera)
Aktualne
(medijske) igre s religijskim simbolima postavljaju ozbiljna pitanja na koja se
mora odgovoriti i to ne navijački i ne stereotipnim odgovorima. Rasprava o igri
s religijskim simbolima ne smije se prepustiti onima koji su zainteresirani za
prodaju svojih tiskovina, televizijskih emisija ili knjiga. Filozofija mora
dati kontekst donošenja sudova o igri simbolima religija.
Nisu naravno
u pitanju samo simboli islama.
O nekim
primjerima takve igre, među ostalim, pišu Tierry Baffoy i Regis Burnet u tekstu
Bogovi i iskorištavanje bogova. Javna
reklamna ponuda za napad na svetost.
Zen
budistički simboli se tako, zamjećuju autori' koriste, među ostalim, za
reklamiranje automobila, novina, kozmetike, nove tehnologije ili financijskog
poslovanja. Pritom se prešućuje da je zen-budizam nešto što se u potpunosti
kosi s porukama tih reklama.
Hindusi
također Šivu mogu vidjeti kao tajnicu, boga Ramu na kutijama za cipele, a
Ganeša na pivskoj boci.
Autori
pojašnjavaju kako je na djelu preuzimanje religijskih simbola ali u
stereotipima. Ruglu se izvrgavaju oni drugi i različiti, oni simboli čijih se
religija preuzimaju. Kroz te reklama, zamjećuju autori, uvijek prolaze neki
crnci i 'divljaci' u odnosu prema kojima proizvod koji se reklamira ispada –
bogomdan[7]
Na koji
način sučeliti pravo čovjeka vjere da živi u svojim simbolima, prakticira svoju
vjeru, pa i brani, te s druge strane pravo građana sekularnog pogleda na svijet
(pa i sekularnih država) da razvijaju slobodu kao temeljno načelo suvremenog
građanina. Jedan od odgovora ponudio je danas neprijeporni autoritet zapadnoga mišljenja Jurgen Habermas. On kaže:
„Svjetonazorska neutralnost državne vlasti koja svakom građaninu jamči jednake
etičke slobode nespojiva je s političkim poopćavanjem sekularnog pogleda na svijet.
Sekularizirani građani, ukoliko nastupaju u svojoj ulozi građana države, ne
smiju načelno ni religijskim slikama svijeta osporiti potencijal istine, niti
sugrađanima vjernicima oduzeti pravo da religijskim jezikom daju svoj doprinos
javnim raspravama. Liberalna politička kultura može čak od sekulariziranih
građana očekivati da sudjeluju u naporima prevođenja relevantnih priloga iz
religioznoga u javno dostupan jezik.“[8]
Mišljenju
nikada nije bilo teže. Umjesto polaganog 'destiliranja' javnosti razmjenom
mišljenja, pa i tekstova i knjiga, danas živimo u vremenu 'zgotovljenih'
javnosti koje nam se posredstvom medija svakodnevno plasiraju. Snazi medija
koji posreduju treba se suprotstaviti krhka, interna, ograničena, lokalna,
medijski neinteresantna misao.
I premda je
tomu tako, ne treba zaboraviti da će upravo ta i takva misao poroditi onu iskru
koja može pokrenuti tektonske promjene.
[1] Iz
poziva za simpozij: Mediteranski korijeni filozofije. (Nakana ovog navođenja ni u kom slučaju nije kritika
orijentacije Mediteranskih korijena filozofije, jer je taj simpozij dokazao svoju
humanističku i multikulturalnu orijentaciju. Želja nam je sugerirati (s nadom
da će biti shvaćena dobra namjera skretanja pozornosti na jedan detalj) da i
tamo gdje su u igri dobre namjere može doći do formulacija koje se mogu
shvatiti i razvijati u neželjenom smjeru.
[2]
Auerbach je svojevremeno govorio o 'teoriji reflektora' Bit ove (misaone)
tehnike sastoji se u tome da se jako osvijetle samo neki dijelovi
interpretiranoga. Način je to na koji samo jedan dio cjeline dolazi do
izražaja. Šutnja o onom drugom dijelu govori o želji interpretatora da gradi
sliku samo na odabranim detaljima koji odgovaraju zamišljenoj slici.
[3] Hans
Kung, Kršćanstvo i svjetske religije, Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i
budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994. str. 13.
[4]
Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik,br. 3 Zagreb, 1998,
str. 39
[5]
Friedrich Nietzsche, Antikrist,
Izvori, Zagreb, 1999, str. 111/112
[6] Amin
Maalouf: Kršćanski barbari u svetoj
zemlji, Izvori, Zagreb, 2002
[7] Tierry Baffoy i Regis Burnet: Bogovi i iskorištavanje bogova. Javna
reklamna ponuda za napad na svetost u Europski glasnik br. 12., str. 110.
[8] Jurgen
Habermas, Glauben und Wissen, Frankfurt/Mein 2001, citirano prema Jurgen
Habermas, Joseph Ratzinger, Dijalektika sekularizacije: O umu i religiji u
Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007,
str. 199.
Nema komentara:
Objavi komentar