Najjednostavnije bi možda bilo reći: Prestanite (svi) trgovati sa žrtvama ovog ili onog rata. Uozbiljite se. Prije nego idete prebrajati kosti uputite riječi isprike u ime svog naroda jer u pravilu nije riječ u tome tko je više ljudi ubio nego tko je proizvodio strašniju atmosferu, društveni kontekst u kojemu je ubijanje drugog i drugačijeg nešto normalno.
Nije dakle i ne smije biti
prioritet u brojanju, izjednačavanju, razlikovanju brojeva. Riječ je o pogubnom
zaboravljanju da je ključ u stvaranju atmosfere u kojoj je moguće ubiti drugoga
odnosno druge i za to ne odgovarati (odnosno biti nagrađen njegovim stanom,
trgovinom ili slično). Ako se gleda iz te perspektive onda ni današnje
inzistiranje na broju žrtava ovog ili onog zločina ovog ili onog naroda, nije
zapravo ništa drugo nego nastavak proizvodnje uvjeta da se novi zločini dogode.
To je sljepilo za zločin, a ono samo od zločina nije daleko ako smo razumni
ljudi, ako možemo razumjeti a ne djelujemo u skladu s ispravnim razumijevanjem
fenomena.
Nama je potrebna psihoanaliza
naroda. Ili nacija ako vam je draže. Potrebno nam je sučeljavanje s kolektivno
nesvjesnim, oslobađanje od kolektivnih neuroza, pasivno-agresivnih
manifestacija, te suprotstavljanje autoritetu očeva nacije. Sve dok smo
podložni autoritarnom karakteru uloge oca (nacije) mi same sebe proizvodimo u
djecu koja samu sebe oslobađaju za počinjene zločine činjenicom da su ih
počinila djeca. (Sjetite se 'nepodnošljive lakoće' ubijanja ili pozivanja na
lažne i od nekuda prepisane činjenice historije)
Patrijarhalna je struktura svake
političke obljetnice. Patetičan je, dakle jadan, patos patologije sadržane u
pokušaju kojim se djeca pokušavaju predstaviti kao ozbiljni ljudi. Muška djeca
kao 'muški ljudi'.
Svaki je protokol smiješan i
razotkriva prazninu. Najveće riječi kao što su domovina, neovisnost, pobjeda i slične, krinka su iza koje se kriju
sitni ili krupni džeparoši domaće proizvodnje francuskog šarma, njemačke
kvalitete ili američke sveprisutnosti.
Kada je riječ o zločinima,
grobnicama, osuđenim i neosuđenim počiniteljima zločina - nerijetko će se upotrijebiti sintagma
'podgrijavanje sjećanja'. Dijelom je to zbog politike manipuliranih medija,
onih u funkciji političkih elita, koje žele samostalno i neovisno 'trgovati
žrtvama' nacija, te koje žele stvoriti privid da svako spominjanje žrtava vodi
novim nesrećama i nekoj novoj dimenziji mržnje.
Ne mora i ne smije biti tako.
Nezrela je rečenica koja kaže „Nitko se u moje ime ne smije ispričavati
četnicima“ (umjesto četnika možete staviti i neki drugi okidač za proizvodnju
mržnje). Prava bi rečenica bila ona koja kaže: Ja, koji ne zastupam nikoga i
nemam pravo govoriti u ime svoje nacije, ispričavam se svim drugim nacijama
kojima su barbarski članovi moje zajednice učinili i najmanje zlo. A oni koji
su ubijali u ime moje nacije oni su od nacije napravili kulisu za igranje svoje
krvave predstave u kojoj su nažalost uživali. Zločin nema naciju. Masovne grobnice
rezultat su primitivnih scenarista i patologija koje nisu stigle do ozbiljnog
psihijatra.
Naravno, kada se kaže da ne trebamo
podgrijavati sjećanja na zločine, dijelom je to i zbog želje većine ljudi da
uistinu oslobode svoj život za življenje bez trauma, grobnica, prešućivanja,
licitiranja brojevima mrtvih u ovom ili onom zločinu. Lijepo bi bilo kad svojim
normalnim ljudskim željama ne bi zapravo podupirali želje političkih
nomenklatura da one jedine raspravljaju o žrtvama i jedine imaju licencu za
trgovanje žrtvama.
Situacija pomalo podsjeća na
relativno jednostavno zamislivu situaciju u kojoj bi se cijela jedna nacija
našla na kauču kod psihoanalitičara. I sad, umjesto da dopusti pojedinačnim
podsvijestima i kolektivnoj svijesti da dođu do izražaja, politički podoban
psihoanalitičar vjerojatno bi izjavio da nema smisla podgrijavati sjećanja.
Takvog bi stručnjaka trebalo poleći
na njegov vlastiti kauč i objasniti mu da se trauma, pojedinačnih ili
kolektivnih, ne oslobađa guranjem nesreće i istine pod tepih, nego suočavanjem
s onim što se dogodilo i oslobađanjem podsvijesti od različitih simptoma koji
polako ali sigurno uništavaju živote pojedinaca i čitavih nacija.
Svi na kauč!
Rijetko smo upućeni na cjelinu.
Želeći dobro možda možemo misliti kako stvari treba jednostavno zaboraviti. Ali
tijela pamte, podsvijesti pamte. Omaške i neuroze (da ne idemo dalje) stalno će
nas podsjećati na nepravdu koju činimo sebi a i društvu u kojemu živimo.
Sjećanja zapravo i ne treba
podgrijavati. Ona su uvijek tu. Ako nisu na razini svijesti ona se skupljaju u
nesvjesnim dijelovima pojedinaca i kolektiva. Kada će ta eksplozivna smjesa
ponovno buknuti pitanje je za proroke, ali uopće nije u pitanju hoće li do
eksplozije doći. Slika kojom se to može ilustrirati nedavna je nesreća u
Bejrutu. Vlada koja skriva skladištenje opasnog materijala na jednom mjestu,
ušutkuje novinare i kritičare, omogućuje nesretnom slučaju ili upućenim
službama da – povuku okidač. Mrtvi su posljedica šutnje i nepodgrijavanja
sjećanja na neriješeni problem.
No dodatni je problem što bi naše
nacije kada se pridignu s kauča trebale govoriti jednim sasvim drugim jezikom,
diskursom ljudi oslobođenih od prisilnih neuroza. Trebali bi se probuditi u
svijetu u kojemu će buditi druge da budu obični građani koji će o svemu
razgovarati bez ostrašćenosti, loše glume, političke/ideološke dramaturgije i
vlastite psihičke opterećenosti medijima podignute na razinu bolesti čitave
nacije, odnosno čitavih nacija.
Terapeuti naših nacija trebaju nas
među ostalim učiti i dijalogu.
Nema komentara:
Objavi komentar