U knjizi razgovora vođenih s Noamom Chomskim nakon rušenja
blizanaca, Chomsky među ostalim kaže i sljedeću rečenicu: „Prilično je sigurno
da su počinitelji članovi terorističke mreže koja potječe iz plaćeničkih vojski
koje su organizirali, obučili i naoružali CIA, Egipat, Pakistan, Francuska
obavještajna služba, uz novčanu pomoć Saudijske Arabije, itd.“[1]
Dakle, SAD i prijateljske joj zemlje i njihove obavještajne institucije oblikovali
su oružje koje se okrenulo protiv njih samih, stvorili su, obučili i dobro
naoružali organizaciju sposobnu učiniti i najteže terorističke zločine i to na
tlu SAD-a gdje se takvo što nije dogodilo još od rata 1812. godine.
Chomsky, kao što je poznato, na više mjesta SAD naziva
'terorističkom državom'. Američko terorističko ponašanje on dokazuje nizom
intervencija po svijetu, nepoštovanjem međunarodnog prava, pa i presudom
Svjetskog suda koji je presudio u korist Nikaragve, „naloživši Sjedinjenim Državama
da obustave daljnje akcije i plate veliku odštetu.“[2] To naravno nije pomoglo, uostalom kao i
obraćanje Generalnoj skupštini UN-a.
Ovakvo ponašanje najveće svjetske sile dovodi nas pred pitanje:
gdje su granice politike koja se uzdigla iznad međunarodnog prava. Svaka osoba
s trunkom zdravog razuma postavit će sebi pitanje o vrijednosti demokracije
koja se želi uvoditi u svijet načinom koji ne poštuje međunarodna prava i
temeljne postavke demokracije same. Ako se na nešto želi navesti cijeli svijet,
a da to nešto ne vrijedi za onoga koji to uvodi – onda je riječ o nedostatku
reciprociteta, a samim tim i o nemoralnim zahtjevima prema zemljama koje ne
pružaju dovoljno znakova da će bespogovorno slijediti put američkog krupnog
kapitala zaogrnutog haljama američke politike.
U tom se kontekstu postavlja, gotovo pa retoričko, pitanje: ima
li ikakve veze čija je ruka bila egzekutor (kada je riječ o rušenju blizanaca).
Drugim riječima, ako su u sve upetljane tajne službe, ako je riječ o ljudima
koji su naučeni i plaćeni (pa i indoktrinirani) od strane SAD-a i njegovih
saveznika – kako to da posljedicu njihove edukacije smatramo samovoljnim činom
te organizacije, a zaboravljamo da su nam do jučer bili najbolji prijatelji i
suradnici u borbi protiv nekog trećega?
Konzekvenca huškanja na rat nikada neće biti mir.
Konzekvenca naoružavanja terorističkih skupina može biti samo terorizam. Oni
kojima je stalo do proizvodnje ubojica koji će ubijati na njihov račun, moraju
računati na mogućnost da se ubojice okrenu protiv njih samih.
Nedostatak reciprociteta, odnosno, prisiljavanje svijeta da
se pridržava načela koja nisu poštovana od onoga tko koristi sredstva prisile,
na duži rok ne funkcioniraju. Prije ili kasnije naoružani vojnik obučen da
ubija i tako ostvari ciljeve svog naručitelja, počinje shvaćati da je zapravo
ubojica. Organizacija koja se oblikuje kako bi ubijala nekog trećega počinje
shvaćati da je izigrana od svog naručitelja i da svoje oružje može okrenuti i
prema njemu. Gladnima Bliskog istoka jedno se vrijeme mogla prodavati igra u
kojoj su gladni dobivali oružje i demokraciju, a SAD i partneri naftu i ostala
bogatstva. Nakon određenog broja godina i stečenog iskustva, nakon
osvješćivanja, događa se obrat. Poput uličnog mafijaša koji počinje shvaćati da
može imati svoj kvart, gladni plaćenici pretvoreni u ubojice počinju zbrajati
dva i dva – pomisle da bi mogli imati i svoju državu.
Od pitanja tko je srušio blizance 11. 9., puno je važniji
kontekst. Ne spominjući taj kontekst dovodimo se u situaciju izmanipuliranog gledatelja
u kojemu se, sasvim normalno, budi mržnja nakon vijesti o takvom terorističkom
činu, odnosno nakon blage ili otvorene sugestije o tome tko su izvršitelji tog
gnjusnog čina.
Nitko nema dokaze o tome tko je to učinio. Ako nema dokaza
tko je to učinio, onda je razumno misliti da je to učinio netko tko je sposoban
prikriti sve dokaze. Ako je to Osama bin Laden, onda imamo previsoko mišljenje
o sposobnostima čovjeka i organizacije koja najviše svoje energije troši na
skrivanje od progonitelja.
No, jedna serija dokaza postoji i o njoj govori Noam
Chomsky. Riječ je o seriji dokaza o terorističkim aktima Sjedinjenih Država, o
neprihvatljivom ponašanju države koja izaziva svjetsku javnost svojim
dvostrukim mjerilima i nepoštovanjem na međunarodnom pravu ustrojenoga svijeta.
A ako netko ne poštuje međunarodno pravo, bavi se
terorističkom djelatnošću, ako prijateljuje sa sutrašnjim ubojicama službenika
u blizancima, ako ima mogućnost stavljanja veta na sve rezolucije koje mu pod
nos stavi svjetska javnost, ako protupravno i bez odobrenja može ulaziti na
područje bilo koje zemlje na svijetu i ubijati koga hoće, ako bez suđenja može
godinama držati u zatvoru ljude na koje samo posumnja, onda se logičnim
postavlja pitanje – kako bi takva država izašla na kraj sa svojim odbjeglim
prijateljima? Ili možda još tješnje: postoji li mogućnost da dio obavještajne
strukture (upravo zbog nepotrebnosti odgovaranja SAD-a bilo kome) jednostavno
pomisli da žrtva od par tisuća ljudi nije ništa u usporedbi s cijelim svijetom
koji će se nakon toga predati kao na dlanu.
Mogućnost da nekome padne na pamet takva ideja nije mala i
ona ima sve više poklonika. Teorija zavjere odgovor je koji se odmah vadi iz
rukava. Čak se i Noam Chomsky koji je izgovorio najkritičkije, najpoštenije i najsnažnije
kritike na račun SAD-a i njegovih satelita, odriče mogućnosti koordiniranja
akcije iznutra. Istina, teza kojom on to čini ne čini se dovoljno uvjerljivom.
On će uveseliti svoje slušateljstvo na predavanjima tezom koja govori o tome
kako o proturječnostima rušenja blizanaca pišu i govore uglavnom ljudi koji
nisu znanstvenici. Njegov poziv da znanstvenici u znanstvenim časopisima objave
te analize samo naizgled drži vodu. Akademsko poštenje nije na visokoj cijeni,
što je i sam Chomski u više navrata evidentirao (da ne spominjemo upravo
njegovu tezu o velikoj podložnosti upravo intelektualaca propagandi).
Upravo su intelektualci (posebno oni s akademskom licencom)
najveći borci za psihologiju stada. Ustoličivši se na svoje feude (trajnije od
političkih), oni paze da slučajno ne proizvedu konflikt koji može rezultirati
nerazumijevanjem i možda svrgavanjem. Zaštićeni sveučilišnom autonomijom upravo
su sveučilišni profesori, u pravilu, konzervativni prepisivači postojećeg i
skeptični kritičari slobodne misli.
Uostalom, nije li zadatak svake osobe koja se bavi
mišljenjem, društvenim, humanističkim, pa i ostalim znanostima – upravo u tome
da se propitaju sve mogućnosti? Pa i one koje u početku mogu izgledati potpuno
nerealne.
Danas, kada je u ime torbarenja (intelektualnog i
korporacijskog) na djelu masovna proizvodnja laži, kada se u ime najviših
vrijednosti najviše ubija, kada se u ime uvođenja demokracije bespravno i
kukavički iz zraka eutanazira – vrijeme je zasjeći u tu proizvodnju laži,
'proizvodnju pristanka', manipuliranje sredstvima proizvodnje mase.
Treba propitati to torbarenje, to prenošenje tekstova i
rukopisa od jednog do drugog mjesta predavanja, to govorenje uvijek istog i
'provjerenog', tu vrstu proizvodnje zaborava pravih vrijednosti i dužnosti koja
je identična s torbarenjem novca kao robnog ekvivalenta koji nas sve skupa
pretvara u mjerljive točkice.
Dio je to propitivanja i suvremenog oblika totalitarizma,
onog totalitarizma koji se ne temelji na staroj formuli povezivanja države firera
i korporacija unutar nacionalnih granica. Dio je to propitivanja totalitarizama
koji se širi našim tijelima, koji igra pred našim očima, koji građane tjera na
poslušnost, a filozofiju na šutnju.
Zaborav se proizvodi torbarenjem koje je staro koliko i
podjela na moje i tvoje. Čini se važnim usporediti neke oblike torbarenja
analizirajući bolna mjesta naše suvremenosti.
Ovim se tekstom želi sugerirati i da je veliki dio krivnje i
na filozofiji i njenoj šutnji, na samoskrivljenoj nezrelosti ljudi koji misle
da misle ako objavljuju radove koji se klasificiraju kao znanstveni, na
medijskoj nezrelosti i nepismenosti onih koji bi trebali biti najpismeniji (i
to u mediju koji je aktualan u vremenu u kojemu žive). Krivi smo jer nismo
prepoznali pomjeranja ideologije iz područja tiskane riječi u elektroničko i
digitalno, što smo uglavnom nasjeli na manipuliranje tih medija, te što smo
braneći nevinost tiskanih medija nekritički omogućili perverzije medija
komuniciranja s masom.
Sve navedeno vodi nas radnoj tezi ovog teksta koja glasi:
Rušenje blizanaca 11. 9. monstruozan je čin državnog
totalitarizma (moguć tek u aktualno nam doba medijskih manipulacija) i kao
takav predstavlja uvod u doba lukavog, sofisticiranog, kamufliranog, obrnutog totalitarizma
kakav do sada nije viđen. Žrtvovanje više od 3 000 zaposlenika Svjetskog
trgovačkog centra poradi izgovora za objavu rata svijetu bio je jedan od
najstrašnijih činova bilo koje vlade do sada (a da ne govorimo o onoj koja želi
uvoditi demokraciju u ostatak svijeta).
Prije svega ostalog to je čin državnog terorizma jer su taj
čin po svemu sudeći izvele dobro organizirane i od strane SAD-a i satelita
uvježbane i naoružane skupine ljudi. Jedna svjetska sila uvela je metodu
ratovanja suvremenim gladijatorima (krvoločnijim od rimskih). Ta metoda na
kratke staze može dati neke rezultate. Dugoročno to vodi tolikoj militarizaciji
svijeta da će se ponovno neki idiot od političara s olakšanjem odlučiti za
'humano' bacanje atomske, hidrogenske ili neke nama još ne poznate bombe (koju
treba testirati).
Rušenje 'blizanaca' za posljedicu ima sotoniziranja islama,
kao treće i najmlađe religije knjige, koji ima tu nesreću da je rasprostranjen
i u područjima koja su bogata naftom. Učiniti islam neprihvatljivom
nedemokratskom religijom (što u vrijeme masmedija nije veliki problem) dio je
proizvodnje opravdanja za vojno-naftne zidove, medijske ratove i stalnu proizvodnju
konflikata u svijetu te za održavanje spartanske kolonije na Bliskom istoku (u
Palestini u kojoj su nekada Židovi i Arapi živjeli složno, a u kojoj danas i
jedni i drugi žive u strahu).
Samo sotoniziranjem islama može se održati vojni režim u
Izraelu koji, nažalost, malo toga zajedničkoga ima s tragedijom židovskog
naroda kroz povijest, ali i s mišljenjem i osjećajima istinskih židovskih
vjernika. Naravno da svaka akcija izaziva reakciju: tijelo se opire i uzvraća.
Narodi bivaju u koncentracijskim logorima, dižu se i bore. No ukoliko se ne
pronađe način na koji će se prekinuti spirala zla koja kroz povijest raste
hraneći se mržnjom, zavođenjem, manipulacijama, nepoznavanjem – uskoro je više
neće imati tko proizvoditi.
Totalitarne metode prepoznatljive su i usporedive. To što
jedna pripada suvremenoj demokraciji, a druga totalitarnom staljinističkom
sistemu, više govori o prirodi suvremene demokracije nego što umanjuje zločine
starih totalitarizama. Konačno, kritika starih totalitarizama je već obavljena,
dok se suvremeni totalitarizam tek polako prepoznaje u svojim globalnim
obrisima.
Kada je Dubček poželio komunizam s ljudskim likom, Brežnjev
je uveo ograničeni suverenitet za zemlje Istočnoga bloka. Polagao je, dakle,
pravo na ispravnost razumijevanja socijalizma, na pravu interpretaciju, na
istinu. Na isti način danas Sjedinjene Američke Države polažu pravo na licencu
odobravanja i širenja demokracije. Ako nije u suglasju s interesima SAD-a,
odluka većine ne može se prihvatiti kao demokratska! Ne treba ni spominjati
ograničavanje suvereniteta napadima bespilotnih letjelica, svrgavanjia vladara,
intervencije bez dopuštenja UN-a i sl.
No, onda kada iskra manipuliranja na žrtvovni odar stavi
suludo velik broj ljudskih tijela negirajući sve osnovne vrijednosti ljudske
civilizacije, dakle, kada se ta igra manipuliranja razotkrije svojim činom kao
pokušaj uvođenja novih oblika ropstva – tada je na djelu povijesni rez,
uvođenje metoda koje svjedoče o neprincipijelnosti, nepoštovanju drugih, o
netransparentnosti, dvojnim vrijednostima, etc.
Riječju, tada je na djelu presedan koji svjedoči o uvođenju
nove paradigme: nema toga što neće biti učinjeno da se realiziraju interesi
onih koji su u ovom trenutku najmoćniji.
U svjetlu masmedijskog sotoniziranja jedne religije u ime
porobljavanja svijeta petrodolarima, naftnom industrijom, bankarskim
smicalicama, holivudskim perlama industrije zabave, postaje sve jasnije da je
takvo što neodrživo. Pa ipak, igra će potrajati sve dok kritička misao ne
ispliva na površinu i dok se ne izbori za prostore komuniciranja.
2.
Povijest napredovanja misaonih konstrukcija o smislu
ljudskog postojanja – konstrukcija je ideje napredovanja prema ideji spasa. Koliko
je teološka, isto je toliko i psihološka, ali i socijalno-filozofijska. Svijest
o ograničenosti tjelesnoga razvijala je u čovjeku strah, traganje za
univerzalnim, odnosno, niše traganja za onim trajnijim od ljudskoga tijela,
čvršćim od ljudskih osjećaja, stabilnijim od doživljaja.
Oblici nadživljavanja prolaznosti tijela u djelima su
čovjeka, besmrtnim umjetničkim ostvarenjima, filozofijsko-gramatičkim
labirintima pojma, u pronalascima matematičko-znanstvenih zakona trajnijih od
samovolje ljudske interpretacije, konačno, u vjeri da je ljudska pojedinačna
svijest toliko značajna da ne bi imalo smisla da se ne održi i nekom obliku i
nakon odumiranja tijela.
(Tijelo je bilo prekratko… Počeli smo stvarati medije koji su
nas određivali više nego što smo uspijevali biti svjesni: pismo smo proglasili
svetim; tiskana slova odredila su granice zajednica u kojima se možemo osjećati
kao doma (u vlastitoj tiskari); elektronički i digitalni mediji toliko su
realistični da nam istina i realitet više nisu potrebni. Tijelo je postalo
nesavršeni višak savršeno odgovarajući za otpad.)
Napredujući kroz povijest, misao je od svevremenskih
univerzalnih istina sveukupnih ljudskih znanja, došla do današnjih
specijalističkih promišljanja koja su koliko precizna toliko i izgubljena u
morima sličnih specijalističkih istraživanja. Put ljudskog mišljenja put je od
pisma gramatike, logike, do znanstvene egzaktnosti. Pitanje smisla ljudske
opstojnosti ono je što je bio sretni višak u takvim promišljanjima, gotovo pa
estetski ili etički pripovijedno obojani dio.
(Smisao je zadobivao konture medija u kojemu je obitavao: tako
je tražen u gramatičkom subjektu, u logičkom procesu zaključivanja, u svetosti
objave pisma, u besmislenosti elektroničko digitalne industrije zabave.)
Svaki pokušaj mišljenja kroz povijest da pronađe ideju,
riječ, pojam, načelo – kojim bi se zahvatila cjelina svega postojećega, pokazao
se prolaznim. Jednostavno, nedostajala je svijest o pojmovnom mišljenju kao
mediju, o simbolici uhvaćenoj u pojam, o nemogućnosti poistovjećivanja
simboličkog i logičkog. Stvarali smo misaone konstrukcije svjesni da ćemo ih
uskoro napustiti.
(Stvarali smo uglavnom za muzeje misli. Ti se muzeji danas
zovu knjižnicama i prepuni su promašaja. Nismo mislili (volterovski rečeno)
onako kako dišemo ili šećemo; nismo osunčali misao (kamijevski), nismo uz pomoć
misli (poput Kafke) pokušali razbiti zamrzlo more u nama.)
S druge strane, postoji realitet u obliku svojevrsne
historije kultiviranja osjetilnosti. (Naravno, ne za sve ljude na svijetu, za
većinu u maloj minimalnoj mjeri, a za manjinu u doslovnoj punini značenja). Oko
je postalo teoretičar; miris je svojevrsno skladište spontanog sjećanja; uho je
naučilo vrištati na zvukove neprikladne razini kultiviranosti sluha, etc.
Na toj razdjelnici povlačimo konzekvence dva različita puta
od kojih jedan može voditi emancipaciji osjetilnosti (i čovjeka), a drugi vodi
pretvaranju tijela u stroj, izložbeni pano, sredstvo unapređenja prodaje,
odnosno, sredstvo razmjene u svijetu u kojemu se i duhovno i tjelesno nerijetko
prostituira.
Zaborav pitanja o emancipaciji čovjeka ide pod ruku s
pitanjem koje je Marx u mladim spisima elaborirao u svojim razmišljanjima o
židovskom problemu, a eskalira u vrijeme masovnih medija u kojima se događa ono
protiv čega se Marx borio. Emancipaciju čovjeka Marx je pokušao promatrati u
kontekstu nedostatnosti bilo koje političke revolucije pa i u kontekstu
emancipacije Živdova u Njemačkoj. Izostanak onoga o čemu je govorio ima
nasagledive posljedice po čovječanstvo općenito i svako ljudsko tijelo.
Razmišljajući o židovskom pitanju u Ranim radovima Marx među
ostalim bilježi: „Židov se emancipirao na židovski način, ne samo tako što je
prisvojio novčanu moć, nego što je pomoću njega i bez njega novac postao
svjetska sila, a praktični židovski duh praktičnim duhom kršćanskih naroda.“[3]
Nešto ranije zabilježeno je i sljedeće: „Promatrajmo
zbiljskog svjetovnog Židova. Koja je svjetovna osnova židovstva? Praktična
potreba, sebičnost. Koji je svjetovni kult Židova? Trgovanje. Tko je njegov svjetovni bog? Novac.“[4] Emancipacija od trgovanja i
novca, dakle, od praktičnog, zbiljskog židovstva, bila bi, za Marxa,
samoemancipacija našega vremena.
Za potrebe umnažanja zlata mnogokoji Reichstag je zapaljen,
mnogi su neboderi srušeni, ubijene su tisuće i tisuće vlastitih ljudi. Kanalima
masovnog komuniciranja proteklo je taman toliko laži koliko je bilo potrebno da
bi iz tijela poteklo jednako toliko krvi.
Polazeći s kraja zaključujemo: ljubav prema mudrosti je
besmislena u svijetu totalitarističkih pretvaranja građana u zombije,
informacija u manipulaciju, istine u spektakl, zdravlja u ovisnost o
lijekovima, sreće u medijski happy end…
Židovstvo je kao načelo pobijedilo, rekao bi Karl Marx. Sve
su političke revolucije samo naglasile razlike. Sve su razlike omogućene
svođenjem svega ljudskoga na mjerljivu česticu rada u kojoj je sadržan nukleus
svemirske prevare.
„Novac je revnosan bog Izraela, pred kojim ne smije
postojati nijedan drugi bog. Novac ponižava sve čovjekove bogove i pretvara ih
u robu. Novac je opća za samu sebe konstituirana vrijednost svih stvari. Stoga
je cijeli svijet, čovjekov svijet kao i prirodu lišio njihove osebujne
vrijednosti. Novac, to je čovjeku otuđeno biće njegova rada i njegova postojanja
i to tuđe biće njime vlada, a on mu se moli.“[5]
Ima li smisla bilo kakva suptilnost kada uvijek sa strane
pripravni čekaju bageri i dizalice korporacija i hijerarhija koje su pobijedile
i nametnule žig zlatnog teleta, pečat novca i vlasništva na sve ljudsko, pa i
tjelesno.
U tom kontekstu, upozoravajuće je mišljenje Karla Marxa,
odnosno njegova slutnja o putanjama kojima bi mogla krenuti ljudska
civilizacija: „Bog Jevreja se posvjetovio, on je postao svjetovni bog. Zbiljski
bog Jevreja jest mjenica. Njegov bog samo je iluzorna mjenica.“[6]
Misao je medij koji pada u vlastitu zamku. Medij se zaogrće
u ideju kako je sam dovoljan. Sebi i drugobivstvu. Mišljeni svijet, svijet je
misaonih odnosa. Život u takvom svijetu podrazumijeva strahopoštovanje prema
velikim mislima, velikim rečenicama, autoritetima mišljenja.
Ljudska umišljenost porodila je davno već misao o redu i
vezi ideja koji su jednaki s redom i vezom univerzuma.
Upravo zato smatramo da je jedini ili najpotpuniji kontekst
govora o ljudskom tijelu govor o manipulacijama svijeta virtualne zbilje koje
mađioničarskim trikovima sofizma slike truju ljudsku zajednicu i grade nove
velike berlinske zidove, veće od ičega do sada poznatog na svijetu.
3.
Ponekad je potrebno krenuti od kraja. Realizirano pokazuje
ostvareni i neostvareni potencijal.
Moje je tijelo uronjeno u društvene odnose koji ga oblikuju,
oblače, uljepšavaju, deformiraju, uništavaju, liječe, ubijaju…
Kraj iz kojega se upućujemo prema početku pripada vlasnicima
vremena, velikim multinacionalnim korporacijama koje proizvode lijekove za moje
tijelo, proizvode u meni osjećaj nesavršenosti (sve dok ne kupim proizvode
kojim taj osjeća mogu pobijediti), korporacijama koje su pobijedile nacionalne
granice, globalistički poravnale teren i sada se naslađuju igrama oružjem
medija.
Slijedi nekoliko slika i neizravnih komentara:
„Godine 1943.” – piše Peter Scowen – „dok američke tvornice
te grupacije opremaju zakoplovstvo Sjedinjenih Država, njezini njemački pogoni
razvijaju, proizvode i sklapaju motore za Messerschmidt 262, prvi mlazni lovac na svijetu. Time su
nacisti dobili veliku tehnološku prednost. Sposoban letjeti brzinom od gotovo
1000 km/sat, taj je zrakoplov znatno brži (za 200 km/sat) od svojega američkog
protivnika Mustanga.“[7]
Moje je tijelo smješteno u maternicu naslonjača i pupkovinom
je vezano uz protok otrovnih tvari koje imaju za cilj trajno vezati moje tijelo
za naslonjač, učiniti ga nepokretnim pronositeljem slike i tona.
Panika koju povremeno osjeti moje tijelo nagonska je reakcija
tijela koje se pokušava oduprijeti. U panici umirem znajući da je i obdukcija
već sačinjena, nekrolog napisan i da sam pokopan.
„Što se tiče američkih vrijednosti” – piše Scowen – „Amerika
je kroz povijest pomagala nasilne i represivne režime i stalno se miješala u
unutrašnje poslove suverenih zemalja, što je bio više odraz tih vrijednosti
negoli puka tvrdnja da je ona branitelj slobode. Ima još takvih primjera
štetnoga licemjerja. Sjedinjene Države hvale se da su zemlja mira, dok su
istodobno najveći proizvođač i izvoznik oružja i streljiva na svijetu, zemlja
koja učestalo opskrbljuje oružjem obje strane u ratu, na primjer Irak i Iran ili
Kinu i Tajvan. Godine 1995. proizvele su 49% prodanog oružja u svijetu,
isporučile su ga u 140 zemalja, a 90% njih nisu demokratske zemlje i prema
Johnsonu imaju upitni odnos prema ljudskim pravima. Vojna oprema čini oko
četvrtinu ukupnog američkog bruto proizvoda, napisao je Johnson.“[8]
Moje je tijelo položeno u svijet novca kao uz božanstvo koje
obesmišljava svaki titraj mojega tijela. Vrata se zatvaraju. Na telefone
odgovaraju automatske sekretarice. Nema prostora ni vremena za postavljanje
pitanja. Neučinkovito je! Svijet odnosa u svijetu zlatnoga teleta svijet je
poniženja i prostitucije, glume i laži, hijerarhija koje su odavno izgubile
svoju supstancu i koje se hrane napredovanjima i propastima samih članova
hijerarhije.
4.
Jesu li milijarde dolara utrošene za rat protiv terorizma
zapravo dobro uložena sredstva u profitabilnu industriju izazivanja ratova i
takozvanog uvođenja demokracije?
Služi li nam domovina kao fotošopirani nedostižni ideal
kojemu se moramo klanjati kao zlatnom teletu?
Je li vrhunac demokracije u osjećaju straha građana raspetih
između napada terorista i straha od prisluškivanja, hapšenja i zatvaranja bez
suđenja i svjedoka?
Kako je od samih unutarnjih lokalnih malih požara nastalo
'kontrolirano' urušavanje 7 nebodera, treće zgrade o kojoj se najmanje govori
kada se oblikuje istina o 11. 9.?
Što ako je za održavanje dolara kao najvažnije svjetske
valute potrebno žrtvovati živote nekoliko tisuća američkih građana, milijun do
dva građana svijeta, te dresirati građane svijeta za sliku istine koja
naglašava fotošopirane dodatke?
Članovi The American
Institute of Architects u svojim su nastupima pojasnili nemogućnost da se
zgrada čelične konstrukcije kakva je bila treća zgrada WTC sruši zbog požara.
To se nije dogodilo nikada ranije, a ni činjenice (kemijske osobine čelika i
visina temperature do koje je moglo doći) ne govore u prilog mogućnosti urušavanja
zgrade zbog spaljenog istopljenog čelika paljenjem uredskog pribora.
Ako se u nekoliko sekundi gotovo brzinom gravitacije (dakle,
bez ikakvog otpora) srušilo četrdeset i nešto katova, onda to znači da se u u
nekoj virtualnoj vatri istopilo 40.000 tona čelika. Reakcija otpora čelika je
izostala što se kosi s osnovnim zakonima fizike. (Igra retoričkog pitanja: kakav
otpor mi građani možemo pružiti, ako čelična konstrukcija ne pruža nikakav
otpor?)
Arhitekti su također upozoravali kako je nemoguće imati nesimetričnu
štetu koja će izazvati potpuno simetrično urušavanje zgrade, identično načinima
na koje se rade kontrolirana rušenja starih zgrada. Tom Sullivan, stručnjak za
eksplozive i kontrolirano rušenje tvrdi da je ono što je on vidio klasična
implozija.
Za 'blizance' se tvrdilo da su se urušili uslijed požara
koji je izbio. No, temperatura od samo 400 stupnjeva nije dovoljna niti da
svine čeličnu konstrukciju tih zgrada, a kamo li da je istopi. Crni dim koji je
izlazio iz zgrada, tvrde stručnjaci, ukazivao je da se zbog nedovoljne količine
kisika čak ni vatra nije mogla razgorjeti do kraja.
No, topljenje čelika ukazuje na korištenje nekog drugog
izvora topline. Zasad se on pronalazi u termitu (Fe2O3 + 2AL) koji se koristi u
američkoj vojsci, a koji u dvije sekunde može stvoriti temperaturu veću od 2400
stupnjeva Celzijusa (bilo je potrebno 1480 stupnjeva za topljenje čelika, a
toliko se nije moglo stvoriti paljenjem uredskog materijala). Ono što ne može
običan požar, obično uspijeva u nazočnosti vojnih tehnologija.
Teza o rušenju donjeg dijela zgrade 1 uslijed padanja gornjih katova neprihvatljiva je iz dva
razloga, odnosno, može se pobiti dvama argumentima. Prvi je vidljivo urušavanje
gornjih katova kod početka urušavanja cjelokupne zgrade. Drugi je spomenuti
fizikalni zakon otpora donjeg dijela zgrade koji je izostao, a mogao je
izostati samo ako su pripremljene eksplozije unutar zgrade koje su mogle
kontrolirano srušiti zgradu, odnosno, omogućiti joj da se uruši za oko 12
sekundi (koliko bi trebalo i bilo kakvom predmetu da padne s te visine, dakle,
bez ikakvog otpora).
Američki je kongres dao zadatak instituciji koja se zove National Institute of Standards and Technology da pruži konačne dokaze o razlozima pada
blizanaca. Potpuno je objašnjenje izostalo, ali je taj izostanak otvorio
prostor za 'finalno rješenje' u nekim drugim područjima.
Beton je nestao. Je li ga vatra pretvorila u prašinu koja je
prekrila cijeli dio grada?
„Gdje je u tom vrtlogu moguća razmjena na moralnoj osnovi? U
tom neprestanom gore-dolje svaki mora tražiti da pogodi najpovoljniji trenutak
za kupnju i prodaju, svaki mora postati špekulant, tj. žeti tamo gdje nije
sijao, bogatiti se gubitkom drugoga, računati s nesrećom drugoga ili se
poslužiti slučajem. Špekulant uvijek računa na nesretne slučajeve, osobito na
nerodicu, on iskorištava sve, kao npr. svojevremeno požar New Yorka, a
kulminacija nemorala jest burzovna špekulacija s vrijednosnim papirima, koja
historiju, a u njoj i čovječanstvo, snižava do sredstva da bi se zadovoljila
lakomost špekulanata koji kalkuliraju ili hazardiraju.“ [9]
Godine 1962., u dokumentu koji je predan Robertu McNamari,
izložen je prijedlog operacije Northwoods.
Operacija je, zapravo, bila zamišljena kao niz insceniranih događanja koji su
trebali uzrokovati/proizvesti pristanak javnosti za napad na Kubu. Dokument je
predviđao širenje glasina pomoću tajne radijske postaje, insceniranje napada
(uz pomoć kubanskih simpatizera), eksplozije skladišta municije, požare,
granatiranje vlastite baze tako da izgleda da je napadnuta od strane kubanskih
snaga, jedno potapanje vlastitog broda, pa čak i sahranu žrtava jednog takvog
scenarija. Vrhunac scenarija bio je obaranje 'putničkog' zrakoplova (vojnog
zrakoplova obojenog i označenog oznakama putničkog zrakoplova). Plan je 1962.
godine odbijen i ostao je u ladicama i u glavama ratnih huškača.
Dokument nazvan Rebuilding
America's Defenses pojavljuje se u rujnu 2000. godine. Među autorima ovog
dokumenta nalazimo Dick Cheneya, Donalda Rumsfelda, Jeba Busha, Paula
Wolfowitza, a u njemu se među ostalim kaže: „Further, the process of
transformation even if it brings revolutionary change, is likely to be a long
one, absent some catastrophic and catalyzing event – like a new Pearl Harbor“.[10]
Americi je, dakle, bio potreban novi Pearl Harbor.
Još 4. srpnja 2001. godine Osama bin Laden, prema nekim
dostupnim informacijama, boravi u američkoj bolnici u Dubaiu. Nakon posjeta
lokalnog operativca CIA-e, Bin Laden dobiva američki specijalni tim. Čini se da
je bio vrlo važan Americi u danima koji dolaze. Ne bi bilo zgodno da se sve
dobro pripremi, a da glavni krivac prije izvršenja terorističkog čina umre od
neke benigne infekcije mokraćnih putova.
Lary Silverstein, vlasnik dijela WTC-a samo šest tjedana
prije napada na centar iznajmljuje prostore na 99 godina za 3,2 milijarde
dolara uz dodatnu policu osiguranja u koju je ukalkuliran i teroristički akt.
'Nekom nesretnom koincidencijom' iz zgrada su neposredno
pred napad povučeni i psi koji su mogli nanjušiti odnosno pronaći eksploziv…
Dani su to u kojima se pojavljuje i slutnja da će se nešto
dogoditi i sa zrakoplovima United Airlines jer se količina prodanih Put-opcija
dionica (četiri dana prije napada povećala 11 puta).
Udar zrakoplova u zgradu Pentagona bio je toliko snažan da
od zrakoplova nije ostalo gotovo ništa. Srećom, ljudska su tijela od otpornijeg
materijala pa je pronađeno i identificirano gotovo svako tijelo putnika aviona
koji je izgorio i naprosto ispario pri udaru u zgradu. U zrakoplovu je
izgorjelo 12 tona čelika na temperaturi koju ne može stvoriti samo gorivo
aviona (titan se topi na 1688 stupnjeva Celzijusa, a kerozin može podići
temperaturu do 1120 stupnjeva i to uz stalno pritjecanje novih količina goriva,
netko je očigledno dolijevao ulje na vatru…)
Omaškom administracije (nitko nije savršen) na licu mjesta
pronađen je motor koji uopće nije sastavni dio aviona koji se obrušio na Pentagon.
Sreća je to u nesreći jer bi netko (zbog premalog otvora nastalog udarom,
nedostatka otvora od udara motora, bočnih krila i repa) mogao pomisliti da
uopće nije bila riječ o avionu. Ovako barem znamo da je netko razmišljao o tome
da se neki ostaci aviona donesu. Pa dobro, ako se oznake ne poklapaju, možda je
riječ o kresanju budžeta. Postoji mogućnost i da je netko podmetnuo motor na
mjesto nesreće. Najvjerojatnije beduini ili trgovci proizvodima s polja maka.
Oni su stručnjaci za takvu vrstu podvala.
Ako je eksplozija udara zrakoplova u Svjetski trgovački
centar u svijetu tako snažno odjeknula, postavlja se pitanje zašto jednako
snažno nisu odjeknule druge, manje eksplozije na pojedinim katovima o kojima su
svjedočili očevidci, a koje su izbrisane iz javne memorije Amerikanaca?
Ako je sprega nafte i dolara određivala poredak i
hijerarhiju u svijetu, nije li Sjedinjenim Američkim Državama bila potrebna
osoba (bliska inače predsjedničkim interesima i krugovima) koja bi odigrala
maestralnu trostruku ulogu kakvu je odigrao Bin Laden?
------
Ovo je skica kritike filozofije koja je previdjela snagu
lažne svijesti masmedija te koja zagovara povratak čovjeku i ljudskom tijelu
kao mediju duhovnoga. Slike Hollywooda i manipulacije masmedija dio je sudbine
svijeta poklonjenog torbarenju. Misliti znači, među ostalim, ulaziti i na
sklisko tlo teorije zavjera. Što, naime, ako je najveća teorija zavjere zapravo
uvođenje i hranjenje same teorije zavjere kao oblika deklasiranja bilo kakvog
pokušaja da se o najkrupnijim prevarama povijesti uopće progovori.
Paljenje Reichstaga od strane nacista, danas bi nacisti
nazvali teorijom zavjere kojom se bave nestručnjaci. Teorija zavjere bi
vjerojatno bio i govor o logorima u kojima su ubijani i mučeni Židovi i ostali
neprihvatljivi narodi. (Agument bi na društvenim mrežama vjerojatno bio kako je
suludo misliti da bi to netko mogao činiti i da je bolesniji onaj koji o tome
piše nego onaj koga se za to osuđuje.)
Zaborav se danas proizvodi poput paste za zube. Njime se
poravnava teren za nove zločine i nova prikrivanja starih zločina. Nakon
uspješnog hiberniranja Marxovih ideja staljinističkim promašajima i još više
prividom uspjeha zapada – na svjetskoj sceni nema teorije koja bi dovoljno
snažno odjeknula utemeljeno zagovarajući jednakost svih ljudi. No, vjerojatno
kada ode generacija koja se srami svojih snova, doći će sinovi obespravljenih i
koloniziranih koje će ideje jednakosti i slobode pogoditi ravno u srce.
[1]
Noam Chomsky, 11. 09., Naklada
Jesenski i Turk, Zagreb 2002., str. 70.
[2]
Ibid.
[3]
Karl Marx; Friedrich Engels, Rani radovi,
Naprijed, Zagreb 1976., str. 84.
[4]
Ibid., str. 83.
[5]
Ibid., str. 86.
[6]
Ibid., str. 86.
[7]
Peter Scowen, Crna knjiga Amerike, str.
10-11.
[8]
Ibid., str. 74.
[9]
Karl Marx; Friederich Engels, Rani radovi,
str. 125.
Nema komentara:
Objavi komentar