ODGOVOR GOSPODINU ILČIĆU

DVA DJEČARCA

Noć je bila duga. Čitao sam neke knjige u kojima se govorilo o tegobama ljudi naših prostora (katolika, muslimana, pravoslavaca) kroz stoljeća. Uistinu, svako je vrijeme donosilo svoje nositelje vlasti a svaki je nositelj donosio svoja pravila života i vjere. Ljudi su, nerijetko tjerani uredbama vlasti, prelazili s vjere na vjeru, noseći ponekad i desetljećima kasnije molitvu svoje stare vjere na usnama. Katolici i pravoslavci u vremenima otomanskog imperija pronalazili su svoje (ekonomske, vjerske, egzistencijalne…) razloge i prihvaćali islam.  Za bogumile se piše da su jednom nogom ionako išli ususret nečemu novom i drugačijem. S druge strane pobjedom austrougarske donesene su uredbe koje su muslimansko stanovništvo stavile pred izbor: ili prelazak na kršćanstvo ili progon.

Kad se o tome hoće bilo što reći onda na površinu ispliva tegoba. Čak i onom mišljenju koje se želi suprotstaviti bilo kakvom navijačkom pristupu nemoguće je bilo što reći a da to ne izgleda kao pristrana interpretacija povijesti. O smislu rečenice uvijek naime odlučuje ono nezabilježeno. Između slova i sintagmi uvijek se uspije provući dim neke ideologije koji je zasadila neka nadobudna vlast.

Vlast ne pita za doživljaj, za osjećaj, pronalaženje, za ono najvažnije vjere same – za iskrenost i istinitost osobe koja se priklanja ovom ili onom načinu prakticiranja vjere u postojanje onostranog. Vlast je operativna. Ona ne želi probleme. Ili, ili…

Pred jutro spustila se kiša. Nije bilo jednostavno ustati. No obećanje prijatelju snažnije je od ljepote jutarnjeg drijemeža uz kišu.

Enes je Kišević već izašao iz stana kad sam stigao pred njegovu zgradu. Uredno izbrijan, dječački zanesen, ušao je u auto, sretan što će uskoro vidjeti čovjeka kojega iznimno poštuje i u čiju je duboku duhovnost uvjeren – fra Bonaventura Dudu, poznatog hrvatskog teologa, bibličara, pjesnika…

Varaždin nas je dočekao kišom i ne previše ljubaznim upitima dežurne osobe na vratima institucije u kojoj fra Bonaventura provodi svoje vrijeme u molitvi i sjećanjima:

„Kako se zovete?“

„Enes“, reče Enes, pa doda pomalo zamišljeno 'pojašnjenje' iz jedne svoje pjesme: „to je moje ime…“

„Kako, kako?“ priupita s mirisom opreznosti ta osoba koja po svemu sudeći imala na leđima teret sigurnosti institucije i vjerojatno još mnogo toga.

„Enes Kišević… imamo dogovor…fra Bonaventura Duda nas očekuje…“ pojasnio je pjesnik.

„Stanite tu kraj prozora i pričekajte!“

Ja sam, po svemu sudeći, još uvijek bio u svojim noćnim čitanjima ljudskih sudbina pa sam mjesto kraj prozora doživio kao tjeranje u kut dječaka koji nisu iskazali dovoljno poslušnosti prema nastavničkoj hijerarhiji neke škole ili nečega sličnoga. To je u meni nakratko probudilo sjećanje na Doboj i njenu gimnaziju koja se barem u moje vrijeme nije uspijevala otvoriti prema onome što nije bilo određeno Programom i Redom.

A onda se pojavio Fra Bonaventura Duda i kao da je sunce obasjalo cijelu prostoriju.   Iskreni osmjesi i oduševljenje unijeli su ljepotu povjerenja i poštovanja:  pjesnik je zagrlio teologa, fratar je zagrlio glumca, pjesnik molitve pjesnika vjere, sretni dječak svog najboljeg prijatelja.

Sjeli su za stol i čitali pjesme jedan drugome.

Samo povremeno čuo bi se pokoji uzdah

„O Bože…“

„Predivno, ovo je stvarno…“

Kiša je i dalje padala, ali se nije osjetila. Povijest je nestala negdje u prošlosti. Prostorija je bila prepuna svjetla a nijedno svjetlo nije bilo upaljeno. Sjedio sam očaran ljepotom duša koje su riječima dodirivale nebo.

„Kako je zapravo sve jednostavno“ pomislio sam

Dva su se sretna dječarca 'umivala iznutra', a ja sam sjedio sa strane sretan što mogu svjedočiti da još uvijek ima dobrih ljudi i da za čovjeka ima nade.