Osjećaj traži prostor. Tijelo bi se
protegnulo uz tijelo. Dodir vjetra i sunca svjedoče o postojanju. Povremeno,
kakav miris sleti na nosnice i iznenadi zaspale neurone. U oku svjetlost,
skupljana desetljećima. Isijava energiju koja se veže uz podrhtavanja tla pod
ljudima, koji znaju lebdjeti iznad njega.
Upijam svježinu poslije kiše
izraslu ispred vrata. Umišljam da je moja i da će potrajati. Kapi, zastale,
zakašnjele, na vrijeme stižu na moju ruku. Suze radosnice.
Udahnem zrak, duboko i snažno.
Povjerujem u dubinu i snagu udisaja, u kolanje svježega zraka dugo
neprovjetravanim zakutcima tijela. Srce kuca.
Povremeno zaustavljanje njegova
bila uz sljepočnicu tumačim kao pripremu za skok, kao propinjanje konja prije
početka nove utrke, kao stanku u ritmu glazbe koja umiruje i liječi.
Čujem bore i osmjehe, osjetim
ljutnju dalekih meridijana, predosjećam udarce preciznošću četveronošca.
Osjećam dosadu koja će zahvatiti
mase nesigurne u vlastito postojanje. Čujem stampedo ljudi koji bježe od slika
i glasova.
Otkrivam beskrajnu djeljivost
tišine i u njoj beskrajnu ljepotu smisla.
Nema komentara:
Objavi komentar