POVRATAK BOLI
„Živio sam ovaj život.“ Ta mu se misao svakodnevno sve
jasnije ocrtavala na neuronskoj karti njegova mozga. „Plutao sam u plićaku
rijeke koja je tekla kroz grad, a ne vidim da sada radim nešto drugo. Živim
metaforu svoga života.“
Jedino što ga je mučilo bila je misao da se to dogodilo u
budućnosti i da se sada samo sjeća onoga što će se dogoditi.
Ustao je i potražio bocu crnoga vina za kojega je znao da je
sačinjeno od grožđa ubranoga na padinama na kojima je bilo dovoljno sunca. „U
onom budućem životu iz kojeg sam došao, imao sam lijepe čaše za vino“ nastavio
je rečenicu i posegnuo za čašom u kojoj je nekad bio pakiran kuhinjski začin.
Osjećao je jednim od krajičaka svoje svijesti da je dohvatio trenutak kada počinje prepoznavati prepoznavanje onoga što je nekada bio i situacija
kroz koje je prolazio: Taj korak je već koračao, taj pokret ruke prema boci već
je prepoznavao. Unaprijed je znao da će protegnuti nogu samo zato da bi
provjerio hoće li u tom trenutku protegnuti nogu i učiniti ono što je nekada u
budućnosti činio. Sve što je činio ostavljalo je trag na nevidljivom platnu s kojega
se moglo čitati u oba smjera.
„Postao sam umjetnik punine vremena“, pohvali se i koraknu
prema najdražem dijelu sobe.
Sjeo je u fotelju s mišlju kako je ipak jedna od privilegiranih jedinki u svijetu: sa
čašom u ruci, sa suncem uhvaćenim u vinu, sa slobodnim popodnevom pred sobom.
Pogled mu, međutim, iznenada pade na fotografiju nasmijane mlade lijepe žene,
fotografiju na kojoj je vrijeme ostavilo svoje tragove.
„S koje strane vremena čitati?“
Nikome tko bi bio tu, u istoj sobi, ne bi bilo teško
shvatiti kako je riječ o osobi koja danas
vjerojatno više nije ni mlada, ni lijepa, a vjerojatno niti nasmijana.
Zaboljelo ga je. Duboko, snažno i neugasivo. „Vratio sam se samo po svoju
količinu boli koja mi je bila namijenjena, a koju nisam potrošio“. Bila je to misao koja je raspršila nadu u
mirno poslijepodne. „Zašto ljepota nije prešla u riječ, u tišinu, u pogled, u
osmjeh, u skromnost, u blagost, u brigu, u nježnost, u neko drugo agregatno stanje…?“ Htio se valjda upitati
zašto starost donosi prozu ili neko slično patetično pitanje kakva sebi
postavljaju ljudi koji odlaze.
„S druge strane, što se može očekivati od plivača?“ Znao je:
Njihovo je održavati se na površini. Ako
će im za plutanje pomoći prazne riječi oni će se za njih uhvatiti. Ako je
potrebno povremeno će koju riječ i
napuhati poput unutarnje gume kamionskog kotača na kakvima je u djetinjstvu
plutao na gradskom kupalištu. Plivaču površina osigurava zrak. „Šteta što smo
kao vrsta odabrali kopno“ - reče i
osjeti kako se sjeća da ga je u tom trenu nešto dodirnulo.
Uz nogu mu se motala umiljata siva mačka dajući mu do znanja
kako je vrijeme da se prebaci na njene frekvencije i ulovi njenu misao o
hrenovkama u hladnjaku.
„Čemu se nadati kada je bol jedino izvjesna“ nastavio je
razmišljati na putu prema jedinome u hladnjaku što je njegova mačka mogla
poželjeti, duguljastim industrijskim proizvodom za kojega nije znao da li više
podsjeća na neprobavljenu hranu koju povremeno ispusti u wc ili na zračnice
bicikla kojeg je vozio u mladosti.
Pomislio je na potrošenost jadikovki, osuđenost na bolnu
šutnju svake boli koja se u čovjeku danas rodi, na prisilu glume, maske s
osmjesima… To je bilo dovoljno da saspe u sebe i sunce, i vjetar, i kišu, i
mirise juga uhvaćene u čaši koja je u trenu ostala prazna. „Dobro je“, reče,
kao da ga je netko imao čuti, kao da ga je netko nešto pitao, kao da je u tom
trenutku to uopće i bilo važno.
Jednu od zračnica koja je najviše podsjećala na hrenovku
izrezao je na sitne komadiće i ponudio velikim hipnotičkim očima koje su
upravljale njegovim pokretima. Mačka se kao i uvijek naslonila prednjim
šapicama na njegovu nogu ostavljajući na njoj nove tragove grčevite želje za
zadržavanjem pozicije hranjenja. Jedan po jedan nestajali su dijelovi hrenovke.
„Da li snaga te boli govori o boli, o meni ili o bićima koji
su je unijeli u moje srce“ pitao se retorički gledajući u praznu čašu; čudeći
se kako je vino brzo ishlapilo. Znao je za ograde koje ljudi sami sebi postavljaju,
za zaborave na koje se sami osuđuju… Ali znao je i to da je za bol potrebna vlastita radinost. Potreban je
povratak iz budućnosti. Bol je čekala da je tijelo poput svemirske letjelice
preuzme i prenese na sigurno.
„Tko sam ja da bih mogao govoriti o svojoj boli. Tko sam ja
da bih mogao osjetiti takvu bol o kojoj bih morao govoriti?“ pitao se i već s
pitanjem odustao od bilo kakvog odgovora. „U pitanju je spas - ponadao se
slijedeći stari obrazac – ako na sebi otkrijem dovoljan broj slojeva za koje ne
mogu tvrditi da sam to sam, možda neću pronaći nikoga na adresi koja se ulovila
u klopku boli.“
Pogledao je kroz prozor. Gradskom ulicom na koju je prozor
gledao prolazile su osobe zakopčane do grla. Vratio se čaši. Bila je puna.
Jače neg' Meša. Mada, kad' prokontam, mozda nema puno razlike izmedju vremena Mesinog i ovoga naseg. Nemoraju cak biti ni isti likovi, neg' je mentalitet tu.
OdgovoriIzbrišiJako dobro.