NADGROBNA ISTINA

NADGROBNA ISTINA

Obožavao je sve vrste pisaljki, posebno flomastere promjera 0,3 do 0,5 cm, koji su mu omogućavali da s lakoćom pribilježi misli koje bi mu povremeno sijevnule neuronima. Jednu od tih misli predodredio je za svoj nadgrobni spomenik. Nije mu baš sasvim bilo jasno zašto je to bila upravo ta misao, ali je nekako u dubini svoje duše osjećao da je njeno mjesto tamo i da će s tom rečenicom na nadgrobnoj ploči moći pronaći mir.

Njegovo obožavanje pisaljki pretvorilo se vremenom u društveno inače prihvatljivu, ali ipak -  vrstu ovisnosti: bez flomastera u džepu, zataknutoga za vrh majice ili u novčaniku više nije mogao nikamo krenuti.

Nisu pomogli podsmjesi ljudi sa strane, upozorenja supruge da izgleda poput generala bez vojske ili liječnika bez diplome. Naprosto, olovka je postala dio tijela i bez nje se nije moglo krenuti van, na put, na plažu, u goste, na svečanu večeru, pogreb…

Zadnji stadij te ovisnosti pokazao se kada naš ovisnik više nije mogao niti spavati bez olovke ili olovaka u džepu gornjeg dijela pidžame. U ljetnim mjesecima jedna ili više olovaka selile bi se na okovratnik majice. Uredno poslagane sličile su instrumentima u džepovima medicinskih sestara ili liječnika. No za razliku od liječničkih ordinacija i situacija u kojima su olovke i instrumenti bili svojevrsni statusni simboli i sredstva uspostavljanja distance – ovdje je bila riječ o patološkom strahu da se ne zapiše ona ključna rečenica života koja bi mogla stići možda baš u trenutku kada olovka nije pri ruci.

I tko zna koliko dugo bi trajalo iščekivanje ključne životne rečenice da se jedne noći jedna od olovaka nije izvukla i oslobodila svog poklopca. Tijelo se u snu naglo trgnulo, glava je naglo krenula prema dolje, a vrh olovke se zabio u grlo.

Već obasjan božanskom svjetlošću, na putu prema drugoj strani, čovjek s olovkom zabodenom u vlastito grlo pomislio je: „Znao sam da je najveća nesreća glazbenika gubitak sluha, da je strašna sudbina velikih govornika kada izgube moć govora, ali da će se meni dogoditi da stradam od vlastite pisaljke – to nisam mogao očekivati“

Za nekoliko dana na njegovoj je nadgrobnoj ploči sporednog groblja u predgrađu, stajala svima nejasna rečenica: „Našu smrt određuje ono što najviše volimo“.