NIJE LAKO POLITIČARIMA - U DOBA NARCIZMA!

SLOW MOTION

Ponekad se zagledam u lica visokorangiranih političara na malom ekranu. Eksperimenta radi snimim ih i puštam sliku usporeno da mi otkrije one sitne detalje koje oko ne može vidjeti ako se slika kreće 'prirodnom' brzinom. Benjamin je govorio o optički nesvjesnom. Slow motion iznosi stvari na površinu.

Slično je sa silaskom u konstrukciju rečenica visokorangiranih donositelja odluka. U tim rečenicama obično se nađe nešto što poput zadignutog krajička usne strši nad pustinjom smisla. Rečenice su to koje bi trebale biti ozbiljni sudovi o procesima i odnosima ili u najmanju ruku respektabilni stavovi. Umjesto toga najčešće se spotaknem o prvo lice jednine autora rečenice ili neki drugi oblik isticanja subjekta u zbilji (shvaćenoj u obliku rečenice).

Ono što u trenu prepoznam na njihovim licima vrlo često spada u područje koje bi trebali istraživati psihijatri ili u najmanju ruku psiholozi. No kako slow motion otkriva ono što psihijatri samo nagađaju, ništa mi nije preostalo nego sugerirati im metodu koja naše ponašanje dijeli na 24/25 sličica u sekundi i mikroistraživanje posebnih djelića tog univerzuma jedne sekunde.

Poput Narcisa zagledanih u mirnu površinu vode, političari danas zaljubljeno gledaju u mirno oko kamere. Njihova su lica priređena poput stereotipno skrojenih rečenica. Opći dojam je takav da je pred nama osoba koja želi ostaviti dobar dojam.

Predstava je to koja se iz dana u dan ponavlja: loši glumci loših redatelja govore loše tekstove za publiku sviklu na 'pantomime i galamu' (Shakespeare). Kazalište je mrtvo. Živjelo kazalište.

Bolest narcisoidnosti najčešća je bolest osoba koje tvore skramu javnosti. Bolest je to koja se širi pomoću tri snažna virusa koje takvi ljudi prenose na ostatak njihova naroda: ne čuti druge, ne pokušati razumjeti i ne vidjeti dalje od ekrana na kojemu se ogleda vlastito lice. Naizgled pretjerano, ali...

Ako smo svjesni da je prva prepreka/provalija političkih osobnosti zamjenjivanje  javne medijske prisutnosti s kvalitetom njihovih odluka, onda stvar postaje ozbiljnijom. Narcisoidnost se pokazuje kao idol teatra na kojega prvog nasjedaju političari i inače skloni nadomještanju vlastite vrijednosti vrijednošću pozicije koju obnašaju. Otuda nerijetko i toliko obračuna umjesto razgovora, dekreta umjesto zajedničkih zaključaka, ishitrenih odluka umjesto temeljnih promišljanja, korupcije umjesto suradnje, nepotizma umjesto natjecanja, piramidno ustrojenih hijerarhija umjesto horizontalno strukturiranih institucija ravnopravnih sudionika...

Ne birajte narcisoidne jer oni previše vremena troše na svoj vlastiti lik u odrazu na površini vode ili bilo kakvoj elektroničkoj površini.