Bio sam u kućama svojih prijatelja
kojima se brak raspadao. Čini mi se da mogu prepoznati tu atmosferu. Prijeteća
tišina dominira prostorom. Svaki član zajednice u odumiranju svoje zadaće
izvršava s onoliko savjesnosti i discipline koliko je potrebno da se ne otvori
neki novi krug prigovaranja ili nerazumijevanja.
Brak bez ljubavi nema smisla kao
što smisla nema niti filozofija bez ljubavi prema mudrosti. Ljubav nije proračunata,
sklona je iznenađenju, bježi od stereotipa, traži nadahnuće u otklonima; ljubav
osluškuje, traži, griješi, zalijeće se, osjeća, pati; ljubav otvara, zrači,
sjaji…
Ljubav prema mudrosti danas je u
pravilu institucionalizirana. Znanja starih mudrosti nude se mladosti.
Zauzvrat, institucije uzvraćaju honorarima, počastima, titulama…
Institucionalizirana ljubav prema
mudrosti drveno je željezo kojega sve češće viđamo u metodama prenositelja
znanja stare filozofije novim naraštajima.: specijalizirali su se za citate.
Postali su baza podataka o tome kako je nekada netko nešto osjećao prema
mudrosti; kako je nekada nekoga neko znanje navelo na vrlinu i častan čin.
Baza podataka ne osjeća se
odgovornom pred zahtjevima starih vremena.
Neki od službenika filozofije danas
sve češće ljubav prema mudrosti progone u prošlost i mit. Suprotstavljaju joj
učinkovitost braka pred raspadom: Svi u tišini rade svoj posao. Strah od
nadolazeće moguće samoće zaustavlja dah. Ljubav nije niti u primisli.
Svaka institucija koja danas
razvija filozofijska znanja manje-više je brak iz interesa. Oni koji su se
jednom približili oltaru političke moći naučili su lekcije medijskih napada i
medijskih zaboravljanja. Više nije niti brak iz interesa interesantan. Interes
kao takav postao je tradicijom.
Filozof u vremenu prenapregnutih
odnosa sve rjeđe je Hegelov čovjek kao medij djelatnosti duha. Filozof je baza
podataka s linkovima prema ovom ili onom ministarstvu (koji daju ili oduzimaju
dopuštenje za mišljenje) s ovoliko ili onoliko adrenalina pomoću kojega se živo
ili mrtvo tijelo podiže i dolazi do govornice nekog od zvučno imenovanih i u
pravilu promašenih filozofskih skupova.
Čemu, pitat će se objektivni
čitatelj, plakati nad ravnodušnošću predstavnika jedne struke kad su sve struke
manje-više u istom šahtu. U čemu bi to bila posebna patnja struke koja 'ne mora
raditi ništa' osim – misliti.
Pa upravo u tome je stvar. Zaborav
i nesreća i dolaze iz krajeva u kojima ljubav i kritička misao ne mogu ili ne
smiju doći do izražaja. Tamo gdje je hijerarhija ustrojena tako da se već nakon
prvog ekscesa poteže za neizgovorenom, potmulo i tiho provedenim izopćenjem, tamo je pred svakim članom
zajednice crno-bijela alternativa: živjeti u prividu zajednice (braka) koji
naizgled funkcionira ili – ostati sam.
Jedan je čovjek prije nešto više od
2000 godina došao među ljude objašnjavajući im da njihove regule ne vrijede
ukoliko u životu njima koordiniranim – nema ljubavi. On se nije bavio
filozofijom medija. Bio je medij božanske ljubavi, tako nasušno potrebne
izgubljenim brakovima, zajednicama, politikama, institucijama, udrugama,
birokraciji, filozofiji…
Tražio sam nedavno na jednom
simpoziju filozofijskih znalaca ljubav, eksces, otklon, rez… Intenzivno se
samopropitivao o vlastitoj potrebi izlaska iz šahta. Samo uski krug ljudi koji
su dopustili da ih se osjeti, spriječio me od bijega. Vjerojatno i oni imaju
isto opravdanje.
Ima li brak bez ljubavi smisla?
Pitam se pitaju li se to i službenici koji odobravaju sredstva za umjetno
održavanje na životu. Pitam se i znam da se igram s vlastitom rečenicom.
Razaznajem staze interesa i
razumijem ih. Simpozij je gozba na kojoj svako po nešto uzima i time hrani
svoju dušu i tijelo. Sufinanciranja knjiga su znakovi birokratskog vremena.
Ali ako tekuća vrpca donosi samo
hranu, znanstvene bodove, kontakte, dogovore; ako se po hodnicima ne osjeti
uzbuđenje proizvedeno nekom rečenicom, stavom, rezom…ako se ne osjeti strast
nečijeg misaonog uzleta; ako skupom dominira mrtvozornička djelatnost namicanja
akademskih maski – onda su tu zaboravljeni i Isus i Sokrat i Platon i Pascal,
Nietzsche…bez obzira koliko se njihove misli citirale.
Kada oni kojima ljubav treba biti
utkana u mišljenje, svoje mišljenje okače o klin i počnu trgovati s medijima i
državnom birokracijom – znak je to za uzbunu. Ljubav prema mudrosti treba
osloboditi iz boce u kojoj je zarobljena.
Snaga duha pokrenut će nove duše i
otvoriti prostore za nove pokrete
Nema komentara:
Objavi komentar