Prošle godine sam, kao suradnik na
projektu udruge Civitas Zagreb, bio nazočan u nekoliko zagrebačkih kvartova na
sastancima građana s njihovim mjesnim odborima. Ideja Civitasa bila je
osluhnuti glas onih koji se rijetko čuju, čuti njihove probleme (posebno u
odnosu na problem kretanja) te nakon analize izvijestiti sve koji bi nešto
mogli učiniti, odnosno pratiti realizaciju dogovorenoga. No pokazalo se da je
priča o kretanju pokrenula i malo više od onoga što se namjeravalo. Građani su
govorili, kako bi Shakespeare rekao u Hamletovom govoru glumcima, 'više nego
što je za njih napisano'.
Sučeljavanje građana i njihovih odbora
rezultirao je uvidom: dolje negdje, 'duboko u kvartovskom mraku', daleko od
interesa političara (koji rade u zdanjima koja se nerijetko nalaze u susjedstvu)
– žive ljudi snažnog slobodarskog naboja, spremni boriti se za svoja građanska
prava, za načela koja visoka politika proklamira ali ne realizira. Kada bageri
dođu pred vrata, kada se sredstva utroše za nepotrebne stvari, kada se godinama
slažu obećanja koja se ne realiziraju, onda je jasno da se i energija
akumulira…
Iz kvarta u kvart stvari su se
ponavljale. Energija i zainteresiranost navodili su na misao o mrtvim
kapitalima demokracije u kvartovima, misao o neiskorištenom potencijalu i
energiji ljudi koji vide, čuju, osjete, znaju, pa i vrlo stručno elaboriraju
svoje probleme u svom najužem životnom okružju. Konstruktivni razgovori i
atmosfera dijaloga postavila je još jedno pitanje: Zašto ova energija, svijest
ljudi upućenih u probleme sredine u kojoj žive nije iskorištena? Zašto se ove
ljude ne konzultira, odnosno zašto se analize (ponekad i vrlo stručne)
zanemaruju? Je li problem u tome što političatri nisu svjesni tog mrtvog
kapitala ili je politici možda baš i stalo do toga da se svaka inicijativa koja
ne ide kroz hijerarhije političkih stranaka – umrtvi odnosno onemogući?
Neposredna volja građana za
razgovor i akciju dakle postoji. Problem je međutim u (medijskim) kanalima
komunikacije koji su, nažalost, uglavnom predodređeni za akcije političkih
stranaka ili su komercijalni, dakle nedostupni.
Sjetio sam se jednog razgovora (od
prije tridesetak i nešto godina) koji je na mene ostavilo tako snažan utisak da
mi se čini da sadržaj tog razgovora prepoznajem i danas…
Kao lektor (dakle tehnička osoba) jedne od redakcija Poleta bio sam na sastanku
kod jednog istaknutog druga koji je tada obnašao neke važne funkcije. Mislim da
se prezivao Blažević.
Redakcija se pokušavala pohvaliti
činjenicom da se omladinska novina prodaje u nekoliko desetaka tisuća
primjeraka (redakcija je pokušala braniti smijenjene urednike). Istaknuti
politički funkcionar (mislim da mu je ime bilo Jakov) rekao je nešto otprilike
ovako: To ne treba gledati kao uspjeh nego kao problem, jer je problem kada to
što objavljujete - objavite u tako velikoj tiraži.
Godine koje su dolazile potvrđivale
su dijametralnu suprotstavljenost
građanskih i političkih svjetova, sustava vrijednosti, diskursa,
moralnih dimenzija, pristupa u rješavanju problema, načina i vremena kada se i
kako se o stvarima govorilo ili šutjelo. Određeni ciljevima partija, političari
su od onih vremena do danas bili uglavnom nesposobni otvoriti se načelnim
stvarima, poštovanju građanskih vrijednosti i inicijativa. Cilj im je određivao
horizont – na njemu je bilo samo ono što bi išlo u prilog realiziranju
postavljenog cilja. Temeljni cilj svih ciljeva bio je naravno –biti na vlasti,
vladati, odlučivati u ime drugih, raspolagati u ime svih blagajnom u koju svi
uplaćuju…
Uvid u prirodu birokracije (da
onemogućuje ono što bi trebala omogućiti) polako je prerastao u svijest da će
politika uvijek napraviti baš sve za opstanak samo jednog jedinog sustava:
onoga koji pod prividom zastupničke demokracije omogućuje samovolju, bahatost,
nepotizam, korupciju i naravno utjecaj na medije kao saveznika bez kojega ništa
takvo ne bi bilo moguće). Izuzetci se povremeno pojave ali brzo budu eutanazirani
nekim od oružja bogatog arsenala političkih stranaka.
Barake u koje su smješteni uredi
mjesnih zajednica nerijetko su u neposrednoj blizini zgrada-ljepotica
izgrađenih nekada davno samodoprinosom ljudi koji su sada stjerani u barake. U
tim zgradama ljepoticama sada su novokomponirani feudalci sa svojim blindiranim
businessima i snažnim linkovima prema visoko rangiranim pojedincima hijerarhija
happy linea političkih stranaka. Naravno, građanima nije jednostavno
svakodnevno prolaziti pored takvih davno izgrađenih i davno već plaćenih zgrada
na putu prema novoj kvartovskoj demokraciji barakaškoga tipa
Ideja je očigledno bila stjerati
neposrednu demokraciju u mišju rupu, pozivati se na nju, te iskoristiti je kao
strukturu koju treba popunjavati drugoligaškim ili trećeligaškim političkim
talentima koji se još mogu naći na tržištu i koji se mogu jeftino kupiti.
Da je vlasti stalo da mjesni odbori
funkcioniraju odredila bi zajedničko uredovno vrijeme za susrete građana sa
svojim odborima, koordinirala akciju oglašavanja za takvo prakticiranje
neposredne demokracije, za sve urede u isto vrijeme, te malom oglasnom
kampanjom na lokalnim medijima otvorila čakre lokalne demokracije. Mala
sredstva mogu proizvesti veliku energiju, ako se izmire organizacijska
struktura i struktura medijskog komuniciranja.
No nije problem političkih stranaka
medijska neosviještenost. Kada bi o tome bilo riječ ne bi svi lokalni
političari nakon izbora jurili u osvajanja lokalnih medija; ne bi visoka
politika pokušavala na sve načine upravljati visokim tornjem na Sljemenu;
konačno, ne bi neki lokalni političari preko svojih ministara kulture i
njihovih supruga, autopraonica i djevičanskih vlasničkih struktura – upravljali
nekim važnim lokalnim medijima. Političari su svjesni snage medija i vide ih
kao nužno i najvažnije sredstvo u osvajanju i zadržavanju vlasti.
Paradoks situacije je da u tijela
koja trebaju razvijati samostalnost medija (javnog servisa ali i komercijalnih
televizija) političke stranke delegiraju svoje ljude. Kadijini ljudi neće
tužiti kadiju, naročito ako su i sami uhvaćeni s prstom u pekmezu, pa njihov
miran san ovisi o nekom malom prstu dovoljno snažnom da ih drži u
neizvjesnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar