VISOKO POSTAVLJENA LJESTVICA 'POVJERENJA'

VISOKO POSTAVLJENA LJESTVICA 'POVJERENJA'

 Kako se zove vrsta povjerenja koja se može pronaći samo kod stranačkih ljudi? Kako se zove povjerenje u nestručne ljude iz 'šire kadrovske baze'? Zašto bi o fondovima lošije upravljali stručni ljudi koji ne pripadaju nijednoj stranci od nestručnih ljudi u koje vrhovi stranaka imaju povjerenje? Koja je to vrsta povjerenja i kamo vodi?

Nedavna je diskusija oko takozvanih 'Čačićevih mailova' izvukla iz Milanovića i stav koji bi i te kako morao zabrinuti sve one koji su (vidjevši u što se pretvaraju političke stranke) odlučili ostati neovisnim - nestranačkim ljudima.   Nisu željeli uključivati se u  klijentelistički sustav u kojemu je strogo poštovanje stranačke hijerarhije pretpostavka za bilo koji vrstu napredovanja (pa i opstanka) . Za nagradu, oni danas dobivaju Milanovićevu slučajno i/ili usputno izrečenu istinu da o odgovornim poslovima i velikim fondovima moraju odlučivati 'ljudi od povjerenja'. Politička realnost pokazuje da to zapravo znači 'ljudi iz političkih stranaka koje su na vlasti'.

Da se ne shvati krivo. Niti je više moguće nešto poput Sanaderove 'hobotnice', niti ovaj tekst želi buditi nerealne strahove. No iza olako izrečenih stavova, neprincipijelnog Milanovićevog argumentiranja, te zaboravljanja pravih dimenzija umijeća mogućega – krije se opasnost dugog naknadnog tumaranja po stranputicama izrečenoga. O čemu je riječ?

Stara mudrost filozofije politike kaže kako je ključ uspjeha jednog društva u dolasku pravih ljudi na važna mjesta u sustavu političkog, gospodarskog, kulturnog, pa i medijskog odlučivanja. Otuda je neizmjerno važno i dobro što predsjednik aktualne vlade ne želi načelo rodijaštva kao ono koje će presuditi dolasku kadrova niti na nevažna, a kamoli presudna mjesta. Sloganom: 'Ljestvica je visoko podignuta', Premijer je slikovito  i pobjedonosno  objavio smaknuće svoje ministrice koja je za suprugu stranačkog kolege  jednim svojim mailom pokušala ishoditi 'pošteno suđenje'  

Ako ostavimo po strani javnu tajnu da svaka promjena vlasti u Hrvatskoj donosi tisuće novih kadrova koje vođe stranaka moraju negdje ugurati nagrađujući ih tako za dugogodišnje čekanje u opoziciji i borbu za vlast; ako se ne upustimo u dokazivanje činjenice da je klijentelizam osnovna energija opstanka političkih stranaka – ostaje nam pitati se o karakteru 'kadrovske baze političkih stranaka' odnosno o karakteru 'povjerenja' na koje je pozivao predsjednik vlade Milanović.

 „Postoje - rekao je Milanović- politička imenovanja iz šire kadrovske baze od ljudi koje stranka nudi i postoje rođačka imenovanja. Ovo drugo je apsolutno neprihvatljivo, a ovo prvo je, po visokim kriterijima, dio politike“,

Dakle ako u široj stranačkoj bazi nema kandidata koji je dovoljno stručan i koji odgovara zahtjevima natječaja, onda se poseže za sintagmama kao što su 'visoki kriteriji' ili 'dio politike'.

Činjenica je da ni jedno niti drugo ne stoji. Da su visoki kriteriji u pitanju ne bi trebalo mijenjati statut. Da je riječ o političkoj mudrosti onda bi se predsjednik vlade morao založiti da je upravo predlagani kandidat (bez potrebne stručnosti) kandidat najosposobljeniji za to mjesto. Umjesto toga nudi se priča o velikim manipulacijama koje su se nekada radile s tog mjesta što bi trebalo biti opravdanje za postavljanje nekoga od povjerenja. I tu dolazimo do ključnih pitanja.

Kako se zove vrsta povjerenja koja se može pronaći samo kod stranačkih ljudi? Kako se zove povjerenje u nestručne ljude iz 'šire kadrovske baze'? Zašto bi o fondovima lošije upravljali stručni ljudi koji ne pripadaju nijednoj stranci od nestručnih ljudi u koje vrhovi stranaka imaju povjerenje? Koja je to vrsta povjerenja i kamo vodi?

Barba Luka (kako to obiteljski zvuči) zapošljavao je ljude od povjerenja. Sanader je imao povjerenja u Mačeka, Barišića, Fiolića, u desetine povjerljivih kadrova na čelima javnih tvrtki, agencija, fondova i čega sve već ne. Je li to isto povjerenje ili neko drugo? Na temelju čega javnost može znati da Milanovićevo povjerenje ne vodi onoj vrsti povjerenja koju je razvijao čovjek koji je njega doveo u Ministarstvo vanjskih poslova?

Milanović je među ostalim nedavno izjavio: "Ako pružite odgovornost, ako vaš politički partner ima osobu za koju smatra da je kompetentna raditi taj posao, ne vidim nikakav problem da tu odgovornost preuzmu ljudi koji imaju neke druge kvalifikacije. Ne vidim ništa sporno u tome jer je to trebala biti prilagodba jednog općeg akta osobi koja ima kvalitete koje su također važne za taj posao". Naizgled može se braniti. Nažalost iskustvo hrvatske tranzicijske političke svijesti u tome će prije vidjeti  ravnatelja Carine koji je (po vlastitim riječima) dugo bio samo Sanaderov poštar. Imao je dakle još neke kvalitete koje su se pokazale 'važnima'.

Nikada nisam pripadao nijednoj stranci. Živio sam u nadi da će doći vrijeme u kojemu će o stvarima od općeg značenja za zajednicu odlučivati ljudi koji nisu organizirani u interesne zajednice poput političkih stranaka (partija). To je naravno imalo svoju cijenu: ni doktorati ni međunarodni simpozuiji ni objavljene knjige, znanstveni tekstovi, pa niti iskustvo nisu mi pomogli doći do radnog mjesta na kojemu bih ono što znam prenio mlađima. Nažalost, iz Milanovićevih riječi čitam da takvo vrijeme neće uskoro niti doći i de se osim letvice podiže i cijena koju nestranački stručni ljudi plaćaju onim što im je jedino na raspolaganju a to je njihov vlastiti život.

Za nestranačke ljude letvica je 'previsoko' postavljena.

Sead Alić