McLUHAN JE BIO U PRAVU!

NEMATE VI POJMA...

Cuiplandova knjiga o McLuhanu lako se čita: ona Mcluhana nudi na pladnju uz popodnevni objed. Pisana je poput novinskih članaka o slavnim filmskim, glazbenim ili televizijskim zvijezdama: prati McLuhana kroz život, od vremena njegovog duhovnog i intelektualnog sazrijevanja pa sve do smrti.

Ne može se reći da se McLuhanu ne odaje veliko priznanje za njegov teorijski rad. Kroz životnu priču naglašava se važnost i utjecaj kojeg su Mcluhanove teze imale na doba u kojemu je živio. Ponovno ga se naziva i prorokom, i guruom, mudracem, umjetnikom, ali na takav način da se zaljubljenici u McLuhanovu jezgrovitu, metaforičku, duboku misao moraju upitati: nije li to ponovno buđenje histerije oko McLuhana (koja mu je svojevremeno najviše odmogla u etabliranju vlastite teorijske orijentacije) – zapravo medvjeđa usluga ovom autoru.

Tridesetak godina nakon McLuhanove smrti svijet je spreman priznati da je McLuhan bio u pravu. Suvremeno internetsko umrežavanje i brzina komunikacije, mobilni mediji i bogatstvo aplikacija, bitne promjene u iskustvu vremena i prostora, određenost naših iskustava novim tehnologijama i novim medijima (kao i mnoge druge dimenzije McLuhanova mišljenja) potvrdili su McLuhanove najave, ali nas nisu učinili bitno mudrijima. Ponašamo se poput zaigrane djece koja u pijesku slikaju gljivu atomske bombe koja se upravo razvija nad njihovim glavama; pričamo priču o psihološkim dimenzijama osobe koja je na vrijeme upozoravala...

Nakon što je svojevremeno odbačen iz akademskih krugova McLuhan je bio idealnim autorom za preuzimanje teza i pristupa – bez kažnjavanja i osude akademske javnosti. Derrida, Foucault, Lacan i Baudrillard (za koje Coupland misli da su 'nadišli McLuhana' u mnogim svojim stavovima koketiraju s pristupom koji ima svoje ishodište u McLuhanovu otvaranju medijskog horizonta kao prostora suvremene spoznaje.

U tom smislu pokušao sam u svojoj monografiji o McLuhanu) samo dotaknuti misao da je cjelokupna postmoderna bijeg od neumitno dolazeće problematike filozofije medija i da je u svom razvitku postmoderna zapravo oblik ponovnog približavanja i vraćanja pitanjima odnosa čovjeka i tehnologije, odnosno čovjeka i medija; približavanje i vraćanje onome što je bljesnulo u misli Marshalla McLuhana.

To Coupland ne vidi i ne može znati jer je (u najboljoj namjeri želeći odati počast čovjeku koji je među ostalim utjecao i na njegovu rečenicu) napisao knjigu u kojoj se potpuno neprimjereno McLuhanovo mišljenje pokušava povezati (a u nekim slučajevima i izvest) iz životnih situacija Marshala McLuhana.

Knjiga će, istina pomoći da se skrene pozornost na mislioca koji je svijetu pokazao kako izaći iz labirinta diskursa Heideggera, Hegela, Marxa, Freuda i drugih ponajvećih i najutjecajnijih mislilaca 20 i 19 stoljeća, kako misliti svijet koji se odcjepljuje od Gutenbergovske sfere, kako nadrasti tipografski um, kako spajati teorijsko praktičko i poetičko u činu medijskog djelovanja. I bit će čitana.

Lake i prpošno pisane knjige uglavnom isplivaju na površinu.