ELEKTRONIČKA SNAGA GLUPOSTI

UZGAJANJE STEREOTIPA

ILI STRAH OD RAZLIČITOGA

ILI STRAH OD ISTINE

Oblačim staru izlizanu majicu. U njoj se osjećam poput Nietzschea u lijepoj rečenici. Poput Kierkegaarda u ponavljanju. Poput Pete Postlethwaitea koji se u u filmu The Age of Stupid  (iz budućnosti) pitao: Zašto je sve moralo tako završiti? Zar to nismo mogli spriječiti?

Ugodno mi je u onome u čemu drugome to ne bi moralo biti.

Kad osjećam sreću, moram je podijeliti s drugim. Koliko god to otezao i sebično punio pluća mišlju da za nju još nitko ne zna.

Slušam glasove blbablanja i znam da ono što dijelimo s drugim ostaje nama. Zato pokušavam dijeliti s drugima ljepotu za koju istinski želim da ostane uz mene.

Za napredak bilo kojeg pojedinca, ideje, pa i pojedinih segmenata društva, uvijek je potrebno ono Drugo (koje neće samo klimati glavom, poslušno izvršavati naređenja ili 'sugestije' odnosno samo preslikavati obrasce. I društvo u cjelini,  ukoliko želi biti demokratskim, pluralističkim, civilnim, mora u sebi razvijati konstruktivnu različitost.

Moje neizgovorene riječi su nerođene. One ne mogu dokazati svoju različitost, posebnost, eventualnu vrijednost ili ljepotu. One moraju biti različite od riječi drugih da bi uopće bile. Čemu onda strah?

Ima li u nekom društvu dovoljno različitosti, relativno jednostavno se može odčitati iz stanja različitosti u medijima, politici, gospodarstvu, izdavačkoj djelatnosti, kulturi, umjetničkim naporima… S nekoliko ćemo sličica pokušati pokazati kako je u Hrvatskoj, na djelu strah od različitoga kojega se 'pobjeđuje' uzgajanjem stereotipa.

Europska su iskustva utjecala da se i u Hrvatskoj donese zakonska odredba  po kojoj dio programa na javnoj televiziji treba biti proizvedeno u neovisnim produkcijama.  U novom prijedlogu programa govori se o europskoj neovisnoj produkciji... na hrvatskom jeziku, etc. Svejedno. Kad bi se provodila ova zakonska odredba, onda bismo o ekologiji, medijima, nakladništvu, znanosti, umjetnostima, neovisnim udrugama i njihovim inicijativama – mogli imati bogatu ponudu kvalitetnih neovisnih produkcija. Upravo zato što ne bi izlazile ispod kišobrana jednog uredništva, te bi produkcije mogle donijeti svježinu i različitost.

Umjesto toga, godinama se radi na onemogućavanju vanjske produkcije, a time i na kršenju temeljnog dokumenta kojeg je donio Sabor.  Ili drugim riječima: godinama se organiziraju 'vanjske produkcije s unutarnjim sagorijevanjem' produkcijske kuće koje su formalno neovisne a kojima upravljaju ljudi iz vrha javnog servisa.   

Javni servis se uključio u tranzicijsku logiku: pod istim sadržajem organizira se djelatnost koja je u potpunoj suprotnosti s imenom kojim se označava. Tako nastaju produkcijske kuće koje su egzekutori urednika i producenata iz televizijskih kuća, istovremeno glumeći neovisne produkcije. Pod neovisnošću se tako krije ni manje ni više nego korupcija, a europske sugestije o raznovrsnosti programa završavaju na moralnom smetlištu tranzicijskih medijskih ljudi.

Ako se različitost uzgaja šarenilom odjeće voditelja koji govore uvijek isto, onda je na djelu isto obučeno u različitu odjeću. Ako oblik reportaže presuđuje sadržaju reportaže onda je na djelu forma kojom se glumi sadržaj.

Na javnom servisu Hrvatske televizije, o nacionalnim manjinama ne pišu, ne snimaju ih, ne montiraju ih i ne uređuju ih predstavnici tih nacionalnih manjina – o svima njima pišu isti ljudi iz uvijek iste točke gledišta. Ta točka gledišta zove se – stereotip.

Na sličan način do izražaja ne dolaze znanstvenici u znanstvenom programu, kulturnjaci u emisijama kulture, umjetnici sa svojim artističkim eksperimentima, aktivisti nevladinih udruga i drugi predstavnici svojih područja. Umjesto da se otvore vrata neovisnim produkcijama koje bi omogućile da vizualno i medijski educirani  stručnjaci (znanstvenici, umjetnici, aktivisti) donose svježe ideje i načine razmišljanja, sva se područja društva obrađuju isključivo iz jedne iste vizure.

Medijska blokada medijske različitosti osnažila je polariziranje političke scene i ubijanje načela različitog u politici. Zakon i mediji stvaraju platformu na kojoj mogu uspijevati samo slični. Ta sličnost u sebi uvijek nosi i nešto identično – to je stereotip.

Građansko društvo u svom izrastanju oslanja se na mnoštvo inicijativa u mnogim područjima. Među ostalim i u nakladničkoj djelatnosti. Razborita bi politika podržavala takvu raznolikost. No nju je teško kontrolirati. Slobodarska raznolikost nakladništva koja je buknula s osamostaljenjem Hrvatske danas se svela na nekolicinu nakladnika koji u suradnji s politikom mešetare na poslovima s udžbenicima. Naravno da je na razini već spominjanog stereotipa da ista osoba bude i predsjednik Udruge nakladnika i predsjednik Agencije za elektroničke medije (da ne nabrajam dalje): ono Isto provodi se uvijek uz pomoć istih ljudi spremnih na uvijek iste kompromise s politikom.

Ako uvijek jedni te isti ljudi, na javnom elektroničkom servisu, u istim ili sličnim formatima, predstavljaju gospodarske inicijative, onda bi se lako moglo govoriti o tome da trominutna reportaža presuđuje hrvatskom gospodarstvu. Načini i pristupi rada na tim reportažama, naime, i te kako ostavljaju traga na samim idejama koje se žele prezentirati. Građansko društvo koje želi inicijativama dati šansu za uspjeh, potrudit će se i oko kanala komunikacije. Predstavljanja tih inicijativa treba provesti uz što manje buke u kanalu, što manje stereotipa pristupa ljudi koji više nemaju što novoga reći. Umjesto toga imamo: početak, sredinu i kraj, 'ravnopravno' predstavljanje i genijalnoga i gluposti, uz poslovično nepismene komentare autora priloga kao profesionalaca (koji upravo zbog te i takve svoje profesionalnosti 'ne mogu neprofesionalcima otvarati prostor'.

Dakle, umjesto da se podupru nastojanja malih produkcijskih kuća koje bi se mogle specijalizirati za određena područja, njih se guši pretvaranjima sapunica i promašenih megalomanskih filmskih projekata u vanjsku produkciju. Njih se guši i 'vanjskim' produkcijama s 'unutarnjim' prikrivenim vlasništvom. Guši ga se skrivanjem iza sustava anonimnih papirnatih odbijenica pisanih manirom birokracije Sovjetskog Saveza.

Nije to naravno nimalo različito od uništavanja velikih plantaža da bi se mogle uvoziti jeftine jabuke, ili od uništavanja tvornica za preradu ribe jer riba dobiva na kvaliteti putujući u hladnjačama iz Japana. Nije to različito niti od neplaćanja proizvođačima mlijeka jer će se nakon njihova odumiranja nesmetano moći u još većim količinama uvoziti prah i razrjeđivati u vodi. Nimalo različito potonule su desetine tisuća radnih mjesta: ono što je bilo živo trebalo je uništiti da bi se zaradilo na  jeftino kupljenim a onda skupo prodanim zgradama ili lokacijama. Po uvijek identičnom obrascu zelene zone pretvarane su u građevinsko zemljište, a na građevinskom zemljištu gradile su strukture blisko vezane uz one političke (lokalne ili nacionalne).

U korijenu svih ovih zala nalazi se uzgajanje stereotipa kao nomenklaturi puno povoljniji oblik od razvijanja različitosti. Različitost donosi dijalog, suprotstavljanje, ideju, takmičenje, ali očigledno i  - strah.

Danas je od presudne važnosti razvijati vertikalu otvorenosti, koja bi mogla omogućiti cirkuliranje ideja, govora, stavova, inicijativa, pristupa. Istovremeno u medijima, u politici, u gospodarstvu, u kulturi. Umjesto emanacije jednog te istog u svim segmentima društvene zbilje, koja u nedostatku suprotnoga, drugoga, različitoga -  rezultira odumiranjem, apatijom i bijegom građanstva u šokove kratkoga daha.

U knjizi Mediji za otvoreno društvo, Thomas A Bauer među ostalim kaže: „Činjenica da manje obrazovani ljudi namjerno izbjegavaju složene tekstove ili medijske sadržaje, te se radije gube u prijevodima žutog tiska, ne mora samo biti uzeta kao značenje (smisao) ograničene medijske pismenosti, nego kao potvrda niskorazvijene sposobnosti za budućnost i emancipaciju.“ Vrlo pojednostavljeno rečeno: kad nekome ubijete izglede za budućnost, onda je on sposoban samo za katarzu šokovima sapunica. Budući da se sapunicama sve više opskrbljujemo, iz toga je lako zaključiti da se od vizija i budućnosti – odustalo.

Sugovornikovo klimanje glavom nikada nikoga nije odvelo dalje od vlastitih zabluda. Aktualne političke opcije (i vladajuća i opozicijska) na manje-više sličan način zagovaraju istost stereotipa koji su već na djelu: Kultura postaje preslikom političkih bahatosti. Masmediji postaju ili privjesci politike ili kanali za 'podilaženje najjeftinijoj publici u kazalištu (Shakespeare) emitiranjem programa zbog kojega uskoro nećemo smjeti izlaziti na ulicu. Korporacijama koje emitiraju takav program interesantan je novac, a ne nikakva javnost. U jurnjavi za novcem prodat će nam i zadnje smeće. I to s pravom. Ako nismo uspjeli stvoriti takvu regulativu kojom svaka prodaja smeća adekvatno financira javni servis, onda smo vjerojatno i htjeli namjerno poraditi na uništavanju moždanih vijuga vlastitoga naroda.

John Keane u pogovoru Lippmanovom Javnom mnijenju kaže: Sloboda komuniciranja nesumnjivo iziskuje osnivanje poduzeća za štampanje i emitiranje u javnom vlasništvu, koja se služe fondovima prikupljenima iz poreza na reklame ili naknada za korištenje frekvencija, da bi ubrzala nove, inovativne inicijative koje testiraju tržište. Potrebna je veća javna podrška malim produkcijskim kompanijama koje djeluju unutar reguliranog tržišta i rade na prepoznatljivim programskim područjima…“

Broj ovrha koje će iz mjeseca u mjesec rasti stalno će nas sve glasnije upozoravati na jednoumlje politike koja u jurnjavi za sigurnošću žrtvuje svoje građane. Političari vole slikarska platna, visoke plaće, besplatne prijevoze, automobile i avione, svoje slike u medijima, jurnjavu fotoaparata pri svakom otvorenju ovoga ili  onoga.

Narod bi bio zadovoljan radnim mjestima.  

I aktualni problem Radija 101 dokazom je da i ono najzdravije, koje je i započelo s uvođenjem različitoga u sivu svakodnevicu jednopartijskog gušenja razuma – mora pokleknuti pred političkim strahom od različitog. Radio 101 bio je različit. Bio je metafora načina na koje se moglo govoriti i putovati prema građanskom društvu. Umjesto toga, metafora je eutanazirana namjerama nekolicine s tog istog Radija da i sami sudjeluju u proizvodnji jednog te Istog (političkog) stereotipa.