18.7.16

SPRAVE ZA UMNAŽANJE TERORIZMA...

Završni dio teksta Masmedijski fundamentalizam iz istoimene knjige


Čovječanstvo se dugo pripremalo za doba u kojemu će se prestati pitati što nešto jest (što svijet jest) a naglasak staviti na ono na što je jednostavnije odgovoriti: Kako to što jest funkcionira.
Poznavanje reda po kojemu nešto funkcionira nije isto što i razumijevanje same te stvari. No, doba znanstvenih znanja, mjerljivosti i učinkovitosti, povelo je čovjeka sporednoj stazi razumijevaqnja onoga u čemu obitava. Zablude teoloških hijerarhija zamijenjene su zabludama hijerarhija politika, korporacija i medija koji su samu znanost upregnuli u utrku do nepoznatog cilja.
Na mjesto vjere nova su stoljeća počela uvoditi osjećaje povjerenja koji je u ljudske duše ugrađivan iz stoljeća u stoljeće sve snažnijim strojevima (mas)medijskog posredovanja svijeta.
Ono mjerljivo, ponovljivo, atraktivno, uvijek isto a uvijek drugačije, ono što objašnjava sve predstavljajući se pritom svojevrsnim servisom za objašnjavanje svega, servisom koji se ne poziva na licencu u odnosima sa svevišnjim – postalo je novim hramom razvijanja novog oblika vjere.
Masmediji su od faze informiranja, preko uniformiranja došli u fazu kada se nameću kao posrednici univerzalnoga reda.
Istinskom vjerniku gotovo da je svejedno kako se zove njegov bog. Ako je čovjek, taj nesigurni medijator, sudjelovao u procesu njegova javljanja (objave), onda su stanovite količine skepse ne samo realne nego i poželjne. Ono što nije upitno to je da ne znamo odgovore na pitanja o cjelini u kojoj jesmo;  da ne razumijemo ono što nadilazi razinu znanstvenih spoznaja, odnosno da se do smisla bivstvujućega probijamo osmišljavanjem vlastitog bivstvovanja.
Biti u vjeri biti je na bitan način; to znači biti otvorenim za pitanja koja razum izbjegava, na oblike promišljanja od kojih je filozofija od Descartesa odustala; to znači biti otvorenim za nepreglašavanje vlastite ljudske pozicije.
Biti sljedbenik hijerarhije vjere  (a sve vjere traže poistovjećivanje vjere s institucijom provedbe) nerijetko znači biti sljedbenikom, hipnotiziranim egzekutorom, osobom spremnom u ime Boga ili u ime ljudi koji službeno posreduju Boga – ubijati, masakrirati, rušiti...
Donositi nesreću na Zemlju u ime Boga jednim je dijelom proizvod i tisućgodišnje marketinške kampanje koja je poistovjećivala ideju Jednog s nekom jedinstvenom (ujedinjenom, jednosmjerno orijentiranom...) hijerarhijom.
Masovna ubojstva koja nas s vremena na vrijeme preneraze a o kojima s nekom zlom radosti izvješćuju masovni mediji, danas se pogrešno nazivaju djelima vjerskog fanatizma.
Govorimo o djelima terorizma (najčešće vezanim uz Islam) a onda i djelima masovnih ubojstava koja se ne pozivaju (toliko) na vjeru koliko na kulturne odnosno civilizacijske kontekste.
Nazivajući teroristička djela djelima vjerskog fanatizma, novinarsko-političko- korporacijski svijet fanatično ustrajava na preuzimanju uloge svevišnjega u svijetu masmedijskog upravljanja  ljudima.
Djela terorizma djela su hipnotiziranih sljedbenika religijskih hijerarhija i s vjerom imaju toliko zajedničkoga koliko pakao i 'put do pakla popločan dobrim namjerama'.
Andres Behring Breivik i slični profili svijesti proizvod su nečega što bih nazvao masmedijskim fundamentalizmom. Sintagma je to u kojoj je sadržano svakodnevno masmedijsko oblikovanje svijesti, svojevrsni hipnotizam suvremenih masmedija, sustav vrijednosti kojega razvijaju korporacije u igri osvajanja globalne moći, etc.
Masmedijski fundamentalizam slijeđenje je nove religijske paradigme: Bog je ono što se objavljuje (realno) što ima svoj zatvoreni sustav vrijednosti, kojega se mora poštovati/živjeti i braniti, te koji daje pravo da se u njegovo ime i ubija. Masmediji su novo poprište rata (religijskih) stereotipa
Masmediji više nisu na razini utjecaja na suvremena zbivanja – masmediji igraju snažnu aktivnu ulogu u oblikovanju suvremenosti. Masmediji nisu prenositelji poruka koji će ovu ili onu religijsku poruku prenijeti ili ne prenijeti – oni su zauzeli mjesto propovjedaonica i bogomolje učinili polupraznima.
Religijske razlike sve više se pretvaraju u razlike simbola koji pozivaju na ugrožene identitete.

Masmediji su postali poprišta sukoba stereotipa predstavljenih ogoljenim simbolima.
Dubina razumijevanja Drugoga zamijenjena je instant prepoznavanjem simbola i trenutnom reakcijom.
Sloboda i demokracija usmjerene su prema destruiranju dubine i 'prepoznavanju' u okružju slike, simbola, odnosno ikone.
Površina podgrijava razliku i ne prepoznaje ono isto u različitome. Uloga masmedija u zagovaranju površine neusporediva je s bilo čime poznatom u povijesti ljudskoga roda.
Živimo u vremenu stereotipa, ishitrenih odgovora, navijačkoga mišljenja.

U ime Boga, slobode, demokracije, humanosti i sličnih vrijednosti pobijeno je u ljudskoj povijesti više ljudi nego u ime osvajanja teritorija ili nekih drugih bogatstava. Pritom je gotovo uvijek manje bila važna realna osnova (Bog, sloboda, demokracija…) koji  su služili kao poziv u boj, na ubijanje, za osvajanje – realna je bila snaga organizacije (hijerarhije) koji su iza toga stajali i koji su imali snažne realne kanale komunikacije.

Nijedna ideja na koju se pozivamo poput slobode, demokracije, Boga ili humanosti ne daje nam se nikada u svoj svojoj potpunosti. S našim nadama, očekivanjima, mišljenjima – sudjelujemo u idejama, razvijajući ih ili vremenom odbacujući ih.

Štoviše onako kako su se filozofi svađali s retoričarima i sofistima oko toga tko može ozbiljnije misliti svijet ili kako se delfska proročica svojim dvosmislenim odgovorima skrivala od neuspjeha proricanja – povijest je svjedokom različitih sustava hijerarhijskih prevođenja nakana, želja, misli onoga u što vjerujemo.

U tom smislu reći: Mediji više nisu na razini utjecaja na suvremena zbivanja – mediji igraju snažnu aktivnu ulogu u oblikovanju suvremenosti – znači samo dodirnuti područje jedne dublje i za čovjeka sudbonosnije istine: Ono u ime čega se ubijalo samo je površno opravdanje za stroj hijerarhija koje su kroz povijest obavljale svoje ubilačke misije.
Kultura tu nije nevina i ona predstavlja sustav razvijanja ideologije prevare.
Agresija koja pokreće horde navijača uglavnom je pomaknuta. Crkvena obećanja iskupljenja grijeha spuštali su vjernike do razine ljudoždera. Bez dobrog motiva da se drugoga beskrajno mrzi i da ga se straši – nije bilo moguće očekivati da se čovjek pretvori u ubojicu. Interesantno je da se gotovo bez izuzetka radi o oblicima mržnje, osveta i ubojstava koji su u izravnom interesu ove ili one hijerarhije (koja se izborila za najvrednije atribute)

Masmediji će, u prijenosu stavova religijskih hijerarhija, u pravilu odabrati jednu rečenicu iz duge i ponekad i iscrpljujuće opširne propovjedi neke crkvene osobe; Masmediji će također naglasiti samo jedan detalj iz ponekad višednevnih diskusija crkvenih otaca; Mediji će postavljati takva pitanja na koja je moguć jedino odgovor koji izaziva nove probleme. Posrednici su preuzeli ulogu propovijedi već time što biraju naglaske i ponavljaju ih do iznemoglosti.

Religijske hijerarhije mentalno pripadaju vremenima u kojima se njima još uvijek vjerovalo. Neprikosnovenost nas koju računaju živi još samo u njihovim glavama. Umjesto da se upoznaju s labirintima suvremenih medijskih posredovanja – religijske se hijerarhije iščuđavaju nad medijskim manipulacijama na koje smo svi mi zapravo osuđeni.
Svjesni da je Bog negdje drugdje – hijerarhije se okreću same sebi. Okrenute same sebi religijske hijerarhije i ne primjećuju da su im ukrali Boga.


4.

Vremena će potvrditi da su za nesreće ex Yu glavni inicijatori došli izvan prostora bivše Jugoslavije, da su inicijative o razbijanju dio plana američkih i europskih dvorova, ali da će svejedno njihove krvave ruke zaštićene bijelim rukavicama – ostati 'čiste'.

Bez kazni će ostati i egzekutori domaćih tajnih službi uvijek spremni okrenuti ćurak naopako kada naraste snaga onih koje su maltretirali. Staviti se na čelo onih koje ste doskora maltretirali, maestralan je spin doktora za tajne fajlove.

Kao proizvođači i/ili podstrekači mržnje tu su naravno i novoosnovane političke stranke (točnije partije) koje prema uhodanim naslijeđenim obrascima instaliraju kanale jednosmjerne jednoumne komunikacije, ohrabruju kanale koji će komunicirati mržnju nesporazume, laž i nove ideologije.

Negdje dolje pri dnu nalaze se egzekutori: bivši časnici, plaćenici, ulični mangupi, dečki iz ovog ili onog kvarta, ekstremno zadojeni sljedbenici ideologija (suvremeni ideološki gladijatori) koji izrastaju na raskopanom polju dosadašnje komunikacije.

Sasvim na dnu narodi su čija imena ulaze u reklamne spotove korporacija koje su nakon raspada Jugoslavije sve jeftino pokupovale. Negdje dolje je i narod u čije ime (u ime naroda) su tajni službenici nekada kažnjavali, da bi danas kao predvodnici novih podjela (od naroda) uzeli što se stigne u općoj pravno pokrivenoj krađi koja se zove tranzicijom ili privatizacijom.

Političke analize krivnje za raspad bivše Jugoslavije uglavnom ne dopiru do UN ili Brussellesa. Sud vremena polako ipak sustiže razinu političara i medija i to nažalost ne zbog njihove uloge u manipuliranju, huškanju na rat ili proizvodnji mržnje – nego uglavnom zbog gospodarskog kriminala.

Paradoks zaštićenih hijerarhija (Europe i svijeta, tajnih službi…) i pada političara i pokojeg medijskog moćnika sastoji se u tome što najodgovorniji i dalje sjede u svečanim ložama, na egzekutorima se trenira sudska strogoća, a narod u ime kojega se sve to radilo od neimaštine ne zna kamo bi.