19.7.16

KARIKATURA OD CIVILIZACIJE

KARIKATURA OD KARIKATURE

Napad na redakciju bilo kojeg časopisa (o ubojstvima da i ne govorimo) sramotan je čin. Nedjelo je to kojim se egzekutori svrstavaju među one koji smrt smatraju kolaterarnom činjenicom borbe za pravdu. Ubojstvo osoba koje su vrijeđale radovima (čiji je cilj i bio uvrijediti), uvreda je onih koji su ionako već uvrijeđeni – muslimana diljem svijeta. Netko je ubio još jednu moguću stazu iznalaženja kompromisa. Netko je otvorio još jedan prolaz svima koji sotoniziranjem jedne religije žele osnažiti ideologiju globalističkog jednoumlja.
Pucanj u karikaturu čavao je u lijesu priređenom za muslimane koji stoljećima pokazuju i dokazuju da su utkani u povijest i sadašnjost Europe. Pokušaj je to tako i toliko uspješan da čovjeku pada na pamet pitanje kako je moguće da dvije osobe u crnoj odjeći (s jednom tenisicom viška) mogu smisliti takav planetarni okidač mržnje prema narodu iz kojega navodno potječu. Kako to da su reagirali samo 48 sati nakon što je francuski predsjednik izjavio da bi sankcije protiv Rusije trebalo okončati. I koga je to francuski voditelj istrage želio uhapsiti da je završio s metkom koji ga je pogodio u njegovom vlastitom uredu? Zašto su amerikanci već imali priređenu priču o prijetnjama osobama involviranim u ova zbivanja, tako da se prikrije njihova prava krivnja?
Ljudi u crnom imali su ulogu bespilotnih letjelica. Moglo ih se pronaći ili prepoznati tek po dokumentu kojega svaka letjelica nosi uza se – osobnom kartom koja govori o godini i mjestu proizvodnje, vozačkoj dozvoli bez koje teroristi ne idu u pohode, te lokacijama na kojima je obavljena obuka. I ubijeni su onako kako bi bila ubijena svaka bespilotna letjelica koja ubija. U tajnosti.
Poruka je uljuđene demokracije da se države mogu služiti terorističkim aktima, ali da to sebi pojedinci ne smiju dopustiti. Apsolutističke vođe mogu terorizirati svoje narode (uz blagoslov svjetskih centara moći), ali pobuna (bez blagoslova svjetskih centara moći) samo je terorizam. Vremena francuske revolucije su prošla. Vremena pozivanja na pravdu kao da su prošla. Nitko više u Europi ne smije biti nesretan, jer ako je nesretan on je potencijalni islamistički terorist.
U korijenu lutanja svih analiza događaja u Parizu leži temeljno pitanje na koje je doba slike svijeta zaboravilo: što je sloboda (govora) i koje su njene granice.
Mnogokoji  je govornik nakon ovog i sličnih napada znao reći kako je sloboda medijskog govora svetinja i kako ne smije doći u pitanje.  OSloboda se medija  ne smije ograničavati. Ne smije se sudjelovati u kompromisima ili nasjedati na autocenzuru.
Djeluje uistinu razumno i proizvodi traženi učinak: tko na svijetu ne bi želio živjeti u društvu u kojemu se slobodno govori (o svemu) u kojemu među novinarima nema autocenzure, gdje će vlade padati zbog istina koje objavljuje slobodoumni tisak, gdje će slobodarski tisak iskorijeniti korupciju, nepotizam, rasnu i svaku drugu diskriminaciju itd. Istovremeno   je to međutim osuda 'nekih drugih' za koje ta pravila ne vrijede. Pitanje koje ne možemo mimoići glasi: Je li uistinu sloboda novinarstva sveta stvar ili je sveta samo onda kada je u službi rušenja mostova? Je li ismijavanje holokausta sloboda govora? Je li govor mržnje sloboda govora? Je li uvreda drugoga sloboda govora? Ako sve to spada pod slobodu govora zašto imamo novinarske kodekse i članke zakona o medijima?
Ne može se uvijek razaznati uzrok iz posljedice. Ima  situacija u kojima posljedice budu sasvim suprotne očekivanjima naručitelja izi izvršitelja nekog čina. No u pravilu su posljedice indikativne. Posebno ako uslijede enormnom brzinom, odnosno ako pokažu mogućim ono što se činilo malo vjerojatnim. U tom smislu francuski filozof Badju je (osuđujući naravno čin ubojstva i nazvavši ga fašističkim činom)  interpretirao reakciju opasnom jer je stvarala privid podjele i zajedništva među onima koji malo toga zajedničkog imaju.
I doista, u koloni protesta dostojanstveno je koračao i izraelski premijer koji je tako na kratko morao obustaviti bombardiranje konclogora u Gazi u kojemu se svakodnevno ubijaju muslimani da bi nazočio protestu protiv muslimana koji su izvršili masakr na javnu riječ i slobodu tiska. Istovremeno izraelske novine u maniri socrealističkog fotošopiranja brišu Angelu Merkel s fotografije skupa. O kojoj to slobodi govora govori protest koji se temelji na   osobnoj karti pronađenoj u automobilu, odnosno o kojemu govori (samo)ubijeni policijski šef istrage, a o kojemu izvješćuju fotošopirane fotografije skupa?
Poznati svjetski filozof, Alain Badiou  taj marš solidarnosti nazvao je festivalom vladara, festivalom koji je protest ne samo protiv terorizma nego i protiv stranaca, oblikom potpore kulturnom rasizmu koji je dugo već prisutan na francuskoj političkoj sceni. Uistinu, kad bi to bio marš solidarnosti kojim se jednom konačno želi pomoći neovisnost svih medija svijeta; kada bi se to odnosilo i na državnike koji su ponosno stupali na čelu kolone – logično bi bilo da cijeli svijet pozdravi to obraćenje politike i političara. No činjenice govore da su upravo ti sa čela kolone nerijetko glavni protivnici slobodne riječi, istraživačkog novinarstva odnosno da su upravo oni zagovornici instrumentaliziranja medija u političke svrhe. I na Istoku i na Zapadu.
Zapitajmo se još nešto: Govorimo li o slobodi govora ili slobodi ismijavanja. Jesu li cilj većine poruka Charlie Hebdoa promjena odnosa kritiziranih slobodom njihova govora ili nešto drugo? Koliko je Isus kriv za eventualna skretanja s njegova puta nekog od njegovih sljedbenika odnosno njegove hijerarhije? Koliko je Muhamed kriv ako netko nije razumio njegovu poruku? Je li ismijavanje nositelja religija iza kojih hode milijarde ljudi sloboda govora ili proizvoljnost čina koji se skriva iza slobode govora. Ako netko slijedi Gandhija i učini zlo treba li Gandhija razapeti na križ naslovnice? Ako neka od sljedbenica Majke Tereze nešto pronevjeri, je li time Majka Tereza osigurala svoje mjesto na suvremenom masmedijskom stubu srama. Ako netko u ime politike, sigurnosti ili kapitala ubija i osvaja (pritom se skrivajući iza židovstva) znači li to da Jahvea treba ismijavati? Naravno da ne treba. Ali takve se stvari nerijetko čine. Istina selektivno i očigledno s određenom namjerom.
Europska filozofijska i filozofsko-pravna misao svjesna je toga da je granica moje slobode druga osoba. Moja maxima trebala bi (u skladu s Kantovom mišlju) htjeti biti općim zakonom. Inaugurirajući masmedijski stup srama Charlie Hebdo je pozvao sve ljude svijeta da zanemare drugog čovjeka kao granicu svoje slobode te da u skladu sa svojim sustavom vrijednosti milijarde ljudi (vjernika) vrijeđaju do iznemoglosti.
Kada se ta granica prijeđe onda na djelu imamo karikaturu od karikature. Imamo vizualni pamflet koji odrađuje posao kojega su nekada radili socrealistički ili fašistički plakati. Ako voditeljica američke medijske korporacije javno izgovori kako jedne muslimane treba naoružati i navesti da pobiju druge i da pritom treba okrenuti glavu na stranu, onda je jasno da se prostor klađenja na borbe pasa proširio…
Hegemonija se više ne postiže zastarjelom metodom poziva na jedinstvo. Puno je učinkovitije udariti onog drugoga (neprijatelja iz bilo kojeg razloga) tamo gdje najviše boli. Osveta nije civilizacijski čin i ona će izazvati jedinstvo i među onima koji su do jučer bili na suprotnim stranama. Ako pak takva reakcija izostane, stručnjaci za proizvodnju odnosa inscenirat će takve događaje. Ljudi kostimirani u crno obavili su u Parizu prljav posao ubijanja ljudi i napada na jednu izdavačku kuću. Ako su željeli umrijeti kao mučenici vjerojatno bi snimili kakvu poruku i preuzeli odgovornost za svoj čin. Ali nisu. O njihovoj ideološkoj pozadini govore samo riječi koje su govorili dok su ulazili i dok su ubijali. Ljudi obučeni u crne kostime. Istina i laž postali su stvar sposobnosti čitanja medija. U dobu nepismenih/nesvjesnih medijskog manipuliranja.
Američko igranje na kartu pojedinih grupa koje su pripremane, naoružavane i smatrane prijateljskim grupama, da bi poslije bili najvećim neprijateljima demokracije, pa čak i uzrokom da se započne treći svjetski rat (na razini medijskog ratovanja i lokalnih akcija) postao je obrascem dresiranja neposlušnih kolonija ili proizvodnje grižnje savjesti kod useljenika u Europu.
No muslimani su u temelje Europe ugradili španjolsko islamsko iskustvo. Europski muslimani (Bošnjaci) Europljani su. Izdržali su u nedavnom ratu ono što bi Europa željela što prije zaboraviti. No teško se boriti protiv naručenih ubojstava, izazivanja unutarnjih sukoba podmetanjima, protiv strategija izazivanja osjećaja krivnje zbog akcija koje je naručio ili izvršio netko kome je do svih tih posljedica stalo.
2.
Svaki civilizirani čovjek svijeta osudio je ili je barem morao osuditi teroristički napad na redakciju časopisa Charlie Hebdo i ubojstvo karikaturista. I potpisnik ovih redova supotpisuje svaku protestnu riječ protiv bilo koje vrste terorizma, individualnog ili državnog, onog u ime Boga ili ideje Pravde; u ime uspostavljanja Novog svjetskog poretka ili u ime obrane od njega.
Ubiti u ime ideje znači uništiti život u ime onoga što je u nama svima zajedničko i jedno – života kao takvog. To pravo nema nitko, pa ni oni koji su nekada bili u getu, niti oni koji su danas u getu; niti oni po kojima padaju bombe bespilotnih letjelica, a najmanje suvremeni proizvođači masmedijskih stampeda…
Treba razlikovati  činjenica od interpretacija.
Interpretacije su se pojavile još dok je potraga za teroristima trajala. To je inače karakteristično za doba masmedijske 'proizvodnje pristanka' na određene odluke, ali je i indikativno: poradi interpretacije mogu se inscenirati kojekakva paljenja Reichstaga. Što objekt rušenja/paljenja/ubijanja ima veći simbolički naboj – tim je mogućnost koordiniranja interpretacije veća. U pravilu, još dok vatra gori krivci su otkriveni, a kolektivna moralna osuda kotrlja se ulicama.
Od činjenica je (u ovom slučaju) poznato da je trećeoptuženi imao alibi, da je pronađena jedna osobna karta u ruksaku u automobilu kojim su se služili teroristi, da su ljudi u crnim maskirnim uniformama uzvikivali  „Alah uekber“, da je šef policijskog odjeljenja koji je bio odgovoran za tu istragu pronađen ubijen u svom uredu, te da su optuženici za ovaj teroristički čin opkoljeni u jednoj šumi , ubijeni i sahranjeni na nepoznatom mjestu.
Trijezne glave gledano (fokusirajući se isključivo na činjenice) cjelokupno zbivanje otvara mogućnost mnogih pitanja. I ta su pitanja u diskusijama na društvenim mrežama i u medijima uglavnom postavljena. Kad ih saberemo ona tvore jedan veliki nezaobilazan upitnik. Jer…
Nije realno očekivati od terorista da u teroristički čin kreće s osobnom kartom. Ne događa se često (a vjerojatno se nije dogodilo nikada) da policijski šef istrage usred akcije potrage bude pronađen mrtav u svom uredu ('optužen za samoubojstvo'). Nitko ne zna da li su dva optuženika za ovaj teroristički čin bježala zbog toga što su to napravili ili su bježali jer su shvatili da su određeni biti žrtvenim janjcima za zatvaranje slučaja kojemu je ionako glavni cilj bio parada koja nakon njega slijedi. Još za vrijeme potrage bilo je jasno da će pravda biti zadovoljena jer su bjegunci bili idealan odabir: Oni se ne žele predati a potjera ima odriješene ruke eliminirati ih. Dokazi ionako nikome nisu potrebni. Oni su pronađeni ranije.
Kad se tome pridodaju manje ozbiljna ali realna pitanja o nazočnosti ljudi u pancirkama na krovu u vrijeme glasnih povika terorista u ulici, pitanje o nepostojanju krvi nakon hica u policajca koji je ležao na ulici i njenog naknadnog pojavljivanja (uz omašku novinara koji je govorio o postavljenoj krvi), pitanja o ulozi bivšeg američkog generala Petreusa u cijeloj toj priči – stvari postaju kompliciranije od priče za uspavljivanje masmedijske djece svijeta.
Jedno od postavljenih pitanja na koje nije odgovoreno je zašto teroristi koji su se išli svetiti onima koji su vrijeđali Islam i Muhameda nisu ništa napravili sa časopisima koji su im bili na dohvat ruke/upaljača/eksploziva. Detalj je to na koji se (u proizvodnji interpretacije) nije mislilo jer je u najmanju ruku čudno da oni koji se svete zbog vrijeđanja Muhameda materijale s uvredama ostave nedirnute.
Analiza reakcija islamskoga svijeta trebala bi uzeti u obzir nekoliko činjenica: Ako je pokušaj svake karikature pokušaj izgradnje boljeg i uljuđenog svijeta, onda je karikatura kojoj je cilj provokacija povod za podjele i daljnja ubojstva a ne korak prema razumijevanju dostojan riječi mudrost. Ako nikakva druga ubojstva u bilo kojoj zemlji svijeta nisu povećala tiražu neke novine za (barem 1000 posto) onda to znači da nijedno ubojstvo muslimana, kršćanina, hindusa ili čovjeka bilo koje vjere ne zavređuje takvu pozornost, odnosno, nije povod da se nešto proda u tiraži 1000 posto većoj nego što je bila. U tom kontekstu (neprovjerena) informacija da je novinu mjesec dana prije masakra kupio jedan od najvećih proizvođača bogatstva na svijetu Rothschild – zvuči u najmanju ruku tužno. Posebno zato što se uz njega i vijesti o porazu kod Warterloa do kojih je došao ranije i koje su mu omogućile bogatstvo veže izjava čiji je smisao da treba kupovati kada je krv na ulicama, makar bila i vlastita.
Bilo koja grupa ogorčenih ali medijski ili socijalno nepismenih ljudi lako će preuzeti odgovornost za ono što je učinjeno u Parizu a što je necivilizirano, fašistoidno i neusklađeno sa tisućljetnom tradicijom tolerancije drugih vjera koja je razvijana i koja je živjela i živi u Islamu. Dovoljan je pogled na Španjolsku u vrijeme islama i dobronamjernoj će osobi sve biti jasno. Onome pak tko želi graditi umjetne podjele i tektonske razvaline između vjera, kome je potreban Sotona (na strani Drugoga) da bi povećao koheziju među onima koji su pristali na globalističko koloniziranje, siromašenje, oduzimanje nacionalnog i vjerskog ponosa, manipuliranje i oblik suvremenog totalitarizma – njemu je dovoljna maskirna uniforma, jedna osobna karta, povici na 'čudnom jeziku' i sve postaje 'jasno'. Cijela stvar završava grobovima na nepoznatom mjestu, smrću policajca koji istražuje, oslobađanjem jednog optuženoga, te ubojstvom muslimana policajca.
Belgijski kralj Leopold II 'zaslužan je za smrt desetak milijuna ljudi njegove privatne države Kongo. Dokumenti belgijske kulture (kako bi rekao Walter Benjamin) dokumenti su barbarstva na kojemu je ta kultura nastala. Europocentrizam počiva na ideji razlike i veće vrijednosti europljana od ljudi koji su stjecajem okolnosti morali biti robovi, kmetovi, siromašni radnici, ljudi bez ikakvih prava. Opasna je to ideologija koja se razvija tamo gdje se drugima ne želi pružiti jednaka šansa, gdje se drugoga promatra samo kao sredstvo izrabljivanja, odnosno gdje se Drugoga sotonizira da ne bi proradila grižnja savjesti.
Ako je vjerovati informaciji da je zabilježen veliki porast za francuski prijevod Kur'ana nakon što se slegao dim interpretacija o napadu na CH, onda i to potvrđuje činjenicu da građani Europe, koliko god bili manipulirani, polako ali sigurno okreću potrebi donošenja vlastitog stava na temelju vlastitog iskustva onoga o čemu mediji donose sliku prelomljenu kroz prizmu različitih interesa.
U tom kontekstu treba postaviti analogiju. Ako po završetku drugog svjetskog rata nikome nije padalo na pamet (kako je Camus zabilježio) osvećivati se gradnjom koncentracionih logora za one koji su ljude ubijali u koncentracionim logorima, jednako tako za smrt ljudi iz Charlie H nije se trebalo osvećivati glumljenjem slobode medija europske civilizacije. Čak i da nije cijela stvar režirana, biti u pravu ne daje nam za pravo dolijevati ulje na vatru. To nema veze sa slobodom govora. Tu je riječ o manipuliranju slobodom govora sa ciljem proizvodnje fotografija bijesa, eskalacije sukoba u zemljama u kojima je islam dominantno vjersko opredjeljenje. Nemiri u Maliju, Jordanu, Alžiru, Pakistanu i mnogim drugim državama dokazom su da je zadaća ispunjena. Provalija je postala još većom. Dobri ljudi svijeta počeli su dvojiti je li uopće moguće spojiti ta dva svijeta.  
No ta dva svijeta ne razdvajaju različite vjere. Na sukobu civilizacija rade ljudi koji vjeruju jedino u gomilanje bogatstva. Do njega se ne dolazi educiranjem siromašnih za snalaženje u nekom uljuđenijem svijetu, nego negiranjem njihove ljudskosti. Otuda poplava fotografija neobuzdanih gomila ljudi islama cijeloga svijeta u gotovo svim vijestima svake postaje. Otuda sve više 'arapskih terorista' u hollywoodskoj produkciji. Otuda toliko medijskog prostora posvećenog anomalijama u islamskom svijetu. Otuda toliko inzistiranja razlikama umjesto pokušaja razumijevanja.
Na kraju, nizu razmišljanja o relativno površnim interpretacijama masakra u Parizu  dodajmo stav Jurgena Habermasa kojega sam podcrtao u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Masmedijski fundamentalizam: „Svjetonazorska neutralnost državne vlasti koja svakom građaninu jamči jednake etičke slobode nespojiva je s političkim poopćavanjem sekularnog pogleda na svijet. Sekularizirani građani, ukoliko nastupaju u svojoj ulozi građana države, ne smiju načelno ni religijskim slikama svijeta osporiti potencijal istine, niti sugrađanima vjernicima oduzeti pravo da religijskim jezikom daju svoj doprinos javnim raspravama. Liberalna politička kultura može čak od sekulariziranih građana očekivati da sudjeluju u naporima prevođenja relevantnih priloga iz religioznoga u javno dostupan jezik.“[1]
Za ljude koji misle – više nego dovoljno!  



[1] Jurgen Habermas, Glauben und Wissen, Frankfurt/Mein 2001, citirano prema Jurgen Habermas, Joseph Ratzinger, Dijalektika sekularizacije: O umu i religiji u Europski glasnik, br. 12. Zagreb, 2007,  str. 199.