14.3.16

VJERNICI ILI NAVIJAČI


U više navrata na više mjesta rekao sam ili zabilježio kako nema ništa ljepše od lica osobe koja istinski vjeruje. Ozarenost, mir, neka blažena čistoća, pogled koji miluje, blaga mimika lica koje kao da se izmirilo sa svijetom… sve su to čestice harmonije uglazbljene od strane duše koja je pronašla svoj put. Divan bi bio svijet ispunjen ljudima koji vjeruju, jer je ljudima koji istinski vjeruju sasvim svejedno kako su nazvali njihov dio Neba. Živjeti u suglasju s nadnaravnim, svevišnjim, univerzalnim…može se uz ovo ili ono ime…

No, svjedoci smo nažalost da je sve manje tako lijepih lica, te mirnoće i čistoće, predanosti, skrušenosti, pa i poistovjećivanja s ljepotom univerzuma u kojemu jesmo. Umjesto toga na svijet dolaze duše koje vjeru oblače u navijačke dresove, koje poistovjećivanje s Logosom svijeta vide isključivo u obliku poistovjećivanja sa svojim nacionalnim simbolima. Što se događa?
Nepristrana misao mora vidjeti pomak ponašanja vjernika od iskrenosti prema interesu, od čista lica prema licemjerju, od vjere prema ratu u ime vjere.

Povijest je refleksija tektonskih društvenih promjena koje određuju sudbinu čovječanstva. Posljednjih par tisuća godina teče proces koji je primat davao magijskom, pa filozofijskom, religijskom, znanstvenom, da bi se sve (nažalost) završilo u svođenju svih dimenzija na političko. Politiziraju tako danas i filozofija i religija i znanost, politizira se danas vjera, umijeće ljubavi, ljubav prema mudrosti, znanstvena istina, sva načela i moral.

Za posljedicu smo dobili navijače umjesto vjere, političke komentatore umjesto filozofa, korporacijske timove umjesto znanstvenika, političke govornice umjesto propovjedaonica. I tako, umjesto da život učinimo bogatijim, osiromašili smo ga do razine navijačkoga dresa, bijesa gomile, strasti ostrašćenih, razgovora prijetnjama…
Jesu li religije nesigurne u svoja vjerska poslanja pa misle da se moraju baviti politikom? Jesu li filozofi izgubili dar govora o bitnom pa se kližu po bob stazama stereotipnih političkih kritika? Jesu li znanstvenici izgubili potrebu otkrivati istinu u svijetu u kojemu se istina otkriva svakih petnaest sekundi (u nekom mediju)?

Bilo bi divno vratiti osmjeh licima koja vjeruju.
Divno bi bilo ponovno prepoznati znatiželju na licima znanstvenika.
Neizmjerno bi važno bilo vratiti filozofiju pitanjima smisla života, slobode, traganja, duhovnog i misaonog poniranja u područja koja ne moraju dati znanstvene rezultate.

Sreće može biti samo na licu koje je u skladu sa svojom istinom.

Nema komentara:

Objavi komentar