Pjesmi ne treba pojašnjenje, ali
pjesma može inspirirati…
Malo se tko vraća izvorima nesreća.
Bombardirani svakodnevnim slikama, osuđeni smo uglavnom na trenutačnu reakciju
koja nerijetko ide u smjeru protesta protiv (kako mnogi doživljavaju) kolona
ljudi koji misle, osjećaju i vjeruju drukčije od nas. A zapravo…
Nit je u nas strpljenja, nit su to
različiti ljudi. Samo nam rijetko pokazuju bombardirane gradove iz kojih ti
ljudi bježe; ne vidimo plaćenike zapadnih zemalja kojima je cilj stvoriti i
stvarati kaos na temeljima kojeg bi se crtale neke nove karte; nema koga da nam
kaže da su milijarde dolara uložene u desetljećima dugi proces kompromitiranja religije koja ima nesreću da je
rasla i razvijala se u krajevima bogatim naftom.
Migracije su sudbina čovječanstva.
Pravo je čovjeka pomoći ljudskom biću u nevolji, ali i probuditi svijest u
ljudima oko sebe da je sve ovo samo rezultat scenarija proizvodnje ratova i
kaosa od strane svjetske sile koja će u svemu ovome najmanje stradati. Kolone će stati i svi će se vratiti svojim
kućama ako prestane pohlepa za tuđom zemljom ispod koje je zakopano tuđe
bogatstvo. Nažalost do toga neće doći i mi ćemo se svakodnevno suočavati s
posljedicama koje će biti sve teže i bolnije.
A bježali smo svi. Bježali su
afrikanci koje bijeli ljudi nisu uhvatili i odvezli u roblje. Migrirali su Europljani
prema amerikama, prema Africi i Bliskom istoku u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Bježali su Židovi od nacizma. Bježali su građani Istočne Europe od službi
nedemokratskih sustava. Bježali su Hrvati, Bošnjaci i Srbi, Indijci i
Pakistanci, Tatari, Čečeni…
U poplavi strahova o uništavanju
svega Europskoga treba se pitati o europskoj kritičkoj svijesti koja dopušta
neokolonijalno devastiranje kolijevki čovječanstva. Mi, koji živimo u Europi,
dio smo priče koja je rasla na radu robova u kolonijama. Bogatstvo koje je
osnova naših europskih prijestolnica nerijetko je stvoreno radom onih koje smo
proglasili neciviliziranim da bismo ih 'čiste savjesti' eksploatirali.
U svakom je žitu kukolja. Nesreća
je bilo i bit će. Povremeno će puknuti neka prognanička duša, a svako neko
vrijeme netko će biti instrumentaliziran. No, Zefir želi skrenuti pozornost na
moralnu dimenziju, na ljudski osjećaj, na kritičku misao i ljepotu življenja u
viđenju drugoga kao sebe sama. I pritom 'ostati u pjesmi'.
Nema komentara:
Objavi komentar