26.2.16

UZ PJESMU 'STEĆAK'

 

Pjesmi ne treba pojašnjenje, ali pjesma može inspirirati…
Malo se tko vraća izvorima nesreća. Bombardirani svakodnevnim slikama, osuđeni smo uglavnom na trenutačnu reakciju koja nerijetko ide u smjeru protesta protiv (kako mnogi doživljavaju) kolona ljudi koji misle, osjećaju i vjeruju drukčije od nas. A zapravo…

Nit je u nas strpljenja, nit su to različiti ljudi. Samo nam rijetko pokazuju bombardirane gradove iz kojih ti ljudi bježe; ne vidimo plaćenike zapadnih zemalja kojima je cilj stvoriti i stvarati kaos na temeljima kojeg bi se crtale neke nove karte; nema koga da nam kaže da su milijarde dolara uložene u desetljećima dugi proces  kompromitiranja religije koja ima nesreću da je rasla i razvijala se u krajevima bogatim naftom.

Migracije su sudbina čovječanstva. Pravo je čovjeka pomoći ljudskom biću u nevolji, ali i probuditi svijest u ljudima oko sebe da je sve ovo samo rezultat scenarija proizvodnje ratova i kaosa od strane svjetske sile koja će u svemu ovome najmanje stradati.  Kolone će stati i svi će se vratiti svojim kućama ako prestane pohlepa za tuđom zemljom ispod koje je zakopano tuđe bogatstvo. Nažalost do toga neće doći i mi ćemo se svakodnevno suočavati s posljedicama koje će biti sve teže i bolnije.
A bježali smo svi. Bježali su afrikanci koje bijeli ljudi nisu uhvatili i odvezli u roblje. Migrirali su Europljani prema amerikama, prema Africi i Bliskom istoku u vrijeme Drugog svjetskog rata. Bježali su Židovi od nacizma. Bježali su građani Istočne Europe od službi nedemokratskih sustava. Bježali su Hrvati, Bošnjaci i Srbi, Indijci i Pakistanci, Tatari, Čečeni…

U poplavi strahova o uništavanju svega Europskoga treba se pitati o europskoj kritičkoj svijesti koja dopušta neokolonijalno devastiranje kolijevki čovječanstva. Mi, koji živimo u Europi, dio smo priče koja je rasla na radu robova u kolonijama. Bogatstvo koje je osnova naših europskih prijestolnica nerijetko je stvoreno radom onih koje smo proglasili neciviliziranim da bismo ih 'čiste savjesti' eksploatirali.

U svakom je žitu kukolja. Nesreća je bilo i bit će. Povremeno će puknuti neka prognanička duša, a svako neko vrijeme netko će biti instrumentaliziran. No, Zefir želi skrenuti pozornost na moralnu dimenziju, na ljudski osjećaj, na kritičku misao i ljepotu življenja u viđenju drugoga kao sebe sama. I pritom 'ostati u pjesmi'.

Nema komentara:

Objavi komentar