17.12.15

SKLADOGLASJE

SKLADOGLASJE


Mostove će gaziti
Samo će mostovi ostati

U automobilu u kojemu sam ovo ljeto vozio Enesa Kiševića prema Cresu rođena je riječ 'skladoglasje'. Pjesnik Kišević je u traganju za riječju koja bi najbolje približila traganje za onim što spaja, stvara harmoniju i pozdravlja razumijevanje među ljudima, u jednom trenutku naprosto - propjevao tu riječ. Više nekako za sebe, ali zapravo za sve nas.
Enes je na Cresu govorio svoje stihove, a njegovi su prijatelji svirali i pjevali. Jedna od pjevanih pjesama nudila je i stihove: „Mostove će gaziti. Samo će mostovi ostati“ Stihovi su to inspirirani u Hrvatskoj manje poznatim pjesnikom Musom Ćazimom Ćatićem koji je inače upravo u Zagrebu početkom 20. stoljeća studirao pravo (u pauzama druženja s Matošem i Ujevićem).
Ta riječ i taj stih nose me ovih dana dok razmišljam o velikoj obljetnici koja nam se približava sljedeće godine i koju bi trebalo najaviti.
Naime „Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, izdan i razposlan 6. Lipnja 1916“ donosi i „Zakon od 27. travnja 1916. o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji“. U njemu među ostalim stoji: „Mi Franjo Josip prvi, po milosti božjoj cesar austrijanski, kralj česki, itd. i apostolski kralj kraljevine Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, potvrđujemo predloženi nam u osnovi po hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.“[1]
Riječ je o prvom i jedinstvenom takvom zakonu kojim se, tako davno, pružila ruka islamskoj vjeroispovijesti. Mnogo kasnije to će učiniti još samo Belgija i Španjolska.
Od 1916 godine do danas rijeke će muslimana: pjesnika, znanstvenika, likovnih umjetnika, ljudi od pera ili djela, ugraditi svoj doprinos u razvoj Hrvatske odnosno Europe. Uglavnom nenametljiv ali uvijek prisutan u hrvatskoj će se javnosti osjećati doprinos znanstvenika, kulturnjaka, novinara, umjetnika, liječnika, prevoditelja… kako onih koji su dolazili i odlazili, tako i onih koji su i rođeni i žive (ili su živjeli) u Hrvatskoj.
Možda je to osnovni razlog što nikakve nevolje (povijesne, ekonomske ili ratne) nikada nisu uspjele uništiti bliskost i razumijevanje ljudi i vjera koji su na ovim prostorima uvijek bili upućeni jedni na druge. Pa čak ni danas kada globalne geostrateške igre 'žicare' male države da se 'koncentriraju u logore'
Istina, relativno je jednostavno razumjeti drugoga i drugačijega u miru i vremenima obilja. No historija je prepuna ratova, pobuna, migracija, nesreća, mnogo čega što smanjuje mogućnost razumijevanja drugoga. Nerijetko se nacionalno i vjersko pokušavalo i pokušava iskoristiti u ono dnevno političko. Proizvode se slike koje se guraju u kolektivno nesvjesno građana Europe. Proizvodi se osjećaj krivnje kao prva pretpostavka različitih oblika sitnih psiholoških ili oružanih, ratnih iživljavanja.
Riječ Skladoglasje želi vjerovati (ako riječ može vjerovati) kako je zajednička sudbina različitih vjera u zajedničkoj nam regiji bila dovoljno bolno i snažno iskustvo koje može nadahnuti generacije mira koje očekujemo. Njima ususret treba slati povijesne činjenice, iskustva starih generacija, priče i dokumente o spasonosnom skladu tamo gdje je (helderlinovski rečeno) opasnost bila najveća.
Demistificiranje globalnih vjetrova jedna je od prvih zadaća ozbiljnoga mišljenja. Njihovu nasilnost, iznenadne promjene smjerova i njihovu rušilačku prirodu treba nazvati imenima interesa koji ih proizvode. To će pripomoći oslobađanju pritiska kojega mediji svjesno ili nesvjesno iz svijeta prenose i u naše krajeve.
Nikada navijački, uvijek u želji boljeg uzajamnog razumijevanja, riječ skladoglasje simbolizira bogatstvo u razlikama, onu vrstu duhovnog odnosa prema svijetu koji drugoga i drugačijega prvenstveno vidi kao sreću vlastitoga rasta.
Duhovnog.




[1] Citirano prema Ševko Omerbašić, Islam i muslimani u Hrvatskoj, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Zagreb, sttr.11