24.11.13

LJEPOTA DALJINE

LJEPOTA DALJINE


Jednog se dana Ambrozije vratio iz svoje rečenice. Popeo se iz labirinata znakova, suznačja, metafora, igri i igrica, prešućivanja i prepoznavanja. Sjeo je na prvi kamen na kojega je naišao i zagledao se u Sunce.
Pokušao mu je objasniti svoju šutnju, ozbiljnost, oklijevanje, osjetljivost, mnogostrukost, ranjivost… objasniti  razliku između rečenice koja diše i rečenice koja pliva, između rečenice u kojoj kuca srce i lijepo obučene rečenice, razliku između rečenice koja s nadom, vjerom i otvorenošću ulazi u prostor komunikacije (u kojoj će nerijetko biti nerazumljena) i vojničke rečenice koju je nemoguće ne razumjeti.

Sunce je šutjelo proizvodeći sjene koje su sličile na slova nerazumljivog pisma.

Strast slijeda riječi kojima se ulazi u nešto novi ili čime se otkriva nešto novo, ljepota drhtaja koji protrese tijelo kada se usuglase slike, riječi, značenja, slutnje, primisli, znanja… sve je to tjeralo Ambrozija izgovoriti ljepotu daljine na koju se odlučio odlazeći iz svoje rečenice.

Sunce je šutjelo, pa je Ambrozije nastavio govoriti:

„Ne, nisu sve rečenice iste. Neke rečenice nisu moje. Nikada ih ne bih izgovorio. Zapravo, većinu rečenica koje dopiru do mene nikada ne bih izgovorio. Ne bih ih volio niti čuti. Lijepo bi bilo nekako ih mimoići. Prijeći na drugu stranu ulice kada naiđu. Predati im se i dopustiti da me zatvore u podrumski zatvor gdje ne dopire buka njih - lijepo obučenih, viteških, sajamskih rečenica.
Ima nečeg zmijskoga u tim zmijolikim rečenicama, rekao je Suncu. One plaze našim pogledom vrebajući trenutak nepažnje. Na trenutak nas umire svojim hipnotičkim ponavljanjem da bi u sljedećem trenutku uslijedio skok i ugriz.“

Sunce ga je gledalo škiljeći kroz oblake. Odgovor se mogao samo naslutiti. No onaj koji govori u pravilu nema vremena razumijevati slutnje. Nastavlja govoriti:

„Rečenica ponekad ima oblik ogrlice koji se, kad je stavimo oko vrata i ponosno je pokažemo svijetu, počne stezati. Oči rastu, a vide sve manje. Rečenica steže dok se oči ne otkotrljaju u prostore u kojima vlada vječna tama“.

Sunce nije  reklo niti riječi. No pogled usmjeren prema nebu mogao je zamijetiti kako su oblaci na trenutak zadrhtali od energije koja je tišinom sugerirala odnose među predmetima i mislima.

„Istina je – dodao je tada Ambrozije – svaka rečenica ima svoje vrijeme. U skladu je s glazbom koju emitiraju duše zarobljene u prostoru.


Ustao je i krenuo prema šumi.