7.11.13

ABDURAHMAN I SUNCE

ABDURAHMAN I SUNCE

Sunce se tek pomaljalo iza proplanka kada su tek probuđeni planinari nagazili na izduženu sjenu čovjeka koji je gledao u sunce.  Pitali su ga tko je on.
„Znam samo svoje ime… ime mi je Abdurahman - rekao je i nastavljajući gledati u sunce, dodao - a ono ostalo ne znam.“
 „Ne znaš tko si?“ – čudili su se ljudi koji su u planini tražili nešto čega nema u dolinama.
„Ne znam“ – odgovorio je kratko čovjek koji je više pažnje poklanjao jutarnjim sunčevim zrakama nego pitanjima ljudi koji su došli u planinu s tovarom nepotrebnih rečenica na leđima..
Sišavši s njegove izdužene sjene pitali su Abdurahmana, koja je njegova životna mudrost, misao, rečenica...  Odgovorio je:  „To je ona koju u samoći izgovaram sam sebi“.
Pokušaše mu prigovoriti da za sebe zadržava ono što bi nesebično trebao podijeliti sa svijetom. Gledajući i dalje u sunce, Abdurahman  reče: „Sa svijetom dijelim ono što svijet može podijeliti sa mnom.“
„Nije li to malo sebično…misliti kako svijet nije dostojan rečenice nekog smrtnika“ nastavili su ga propitivati.
„Svaka je mjera – odgovorio im je Abdurahman – nastala da bi se njome mjerilo ono što je zajedničko za mnoge. Moja je rečenica ispod i iznad svake mjere: preslaba da bi se izborila, presnažna da bi se borila.“
„Što Abdurahmane – pitali su ga – ostaje svijetu u kojemu slabe i snažne rečenice ne dolaze do izražaja?“
„Prepoznaje se riječ u kojoj se prepoznaje – reče Abdurahman, pa doda -  Prepoznaju se obično riječi svakodnevne. Svakodnevni jesu svakodnevno. Ostali su živjeli ili će živjeti.“

Poslije toga nije odgovorio ni na jedno pitanje.