3.5.13

PATRIJARHALNA DEMOKRACIJA


DEMOKRACIJA JE PATRIJARHALNOG KARAKTERA

Političke stranke poput autoritarnih roditelja uzimaju si za pravo griješiti, vikati, kažnjavati, manipulirati, instrumentalizirati i naravno uvijek biti u pravu. Ako ne jedna onda ona druga… Demokracija je postala patrijarhalna! Naravno, globalno.
Djeca se odgajaju u uvjerenju da im roditelji žele dobro, štoviše da je postojeći oblik odnosa jedini mogući. Strpljivo odrastaju trpajući nesvjesno u sebe otrovni teret budućeg političkog patrijarhata. Hoće li kad odrastu biti spremni na građansku demokraciju? Neće!
Političari se ponašaju poput takvih roditelja prema njihovoj poslušnoj djeci. Uvijek su u pravu jer su oni ti koji odgajaju. Mogu griješiti jer je to uvijek 'u dobroj namjeri i s nekim višim odgojnim ciljem'. Djeca ih moraju voljeti ili obožavati premda bi ih povremeno poslali na kakav ljetni tečaj priučavanja dijalogu i toleranciji.
Podizanje glasa u komunikaciji s djecom dolijevanje je ulja na vatru (na kojoj nas peku demokratski izabrani predstavnici interesnih grupa). U djeci se razvija otpor, strah, ljutnja, nepovjerenje, nespremnost na rješavanje problema razgovorom. Vika može samo proizvesti pasivnog sljedbenika nesposobnog za suprotstavljanje vođama, nekritički orijentirane članove, medijske zombije nespremne poslati mail neslaganja o promašajima medija. U njihovim glavama u kojima će godinama odzvanjati buka kućnih svađa ima mjesta samo za podignuti ton političke prijetnje s vrha.

U rečenicama i nastupima mnogih političara može se prepoznati frustracija iz najranije mladosti. Kundera je bio u pravu. Veliki politički gnjavatori i veliki diktatori u osnovi su neiživljena djeca koja nisu na vrijeme naučila razgovorom rješavati probleme. S malih ekrana u lice nam se unose bahati arogantni dječarci, nepismeni i nespremni za razgovor koji nadilazi razinu trača ili svađe. Oni odlučuju o našoj sudbini. O našoj je sudbini odluka donesena još onda kada se oni nisu usuđivali/učiti razgovarati sa svojim roditeljima.

Mehanizmi kroz nas napreduju prema kraju povijesti. Strah u djeci rađa strah od političkih vođa. Strah od razgovora živi u odrasloj dobi kroz strah od autoritarnih nezrelih političkih glumaca.
Koja je alternativa? Što je ono drugo koje se nudi? Što ako se ne nudi ništa drugo? Što ako smo u vrtlogu jednog te istog?