5.1.13

POVRATAK BOLI


 POVRATAK BOLI

„Živio sam ovaj život.“ Ta mu se misao svakodnevno sve jasnije ocrtavala na neuronskoj karti njegova mozga. „Plutao sam u plićaku rijeke koja je tekla kroz grad, a ne vidim da sada radim nešto drugo. Živim metaforu svoga života.“
Jedino što ga je mučilo bila je misao da se to dogodilo u budućnosti i da se sada samo sjeća onoga što će se dogoditi.
Ustao je i potražio bocu crnoga vina za kojega je znao da je sačinjeno od grožđa ubranoga na padinama na kojima je bilo dovoljno sunca. „U onom budućem životu iz kojeg sam došao, imao sam lijepe čaše za vino“ nastavio je rečenicu i posegnuo za čašom u kojoj je nekad bio pakiran kuhinjski začin.
Osjećao je jednim od krajičaka svoje svijesti da je dohvatio trenutak kada počinje prepoznavati prepoznavanje onoga što je nekada bio i situacija kroz koje je prolazio: Taj korak je već koračao, taj pokret ruke prema boci već je prepoznavao. Unaprijed je znao da će protegnuti nogu samo zato da bi provjerio hoće li u tom trenutku protegnuti nogu i učiniti ono što je nekada u budućnosti činio. Sve što je činio ostavljalo je trag na nevidljivom platnu s kojega se moglo čitati u oba smjera.
„Postao sam umjetnik punine vremena“, pohvali se i koraknu prema najdražem dijelu sobe.
Sjeo je u fotelju s mišlju kako je ipak  jedna od privilegiranih jedinki u svijetu: sa čašom u ruci, sa suncem uhvaćenim u vinu, sa slobodnim popodnevom pred sobom. Pogled mu, međutim, iznenada pade na fotografiju nasmijane mlade lijepe žene, fotografiju na kojoj je vrijeme ostavilo svoje tragove.
„S koje strane vremena čitati?“
Nikome tko bi bio tu, u istoj sobi, ne bi bilo teško shvatiti  kako je riječ o osobi koja danas vjerojatno više nije ni mlada, ni lijepa, a vjerojatno niti nasmijana. Zaboljelo ga je. Duboko, snažno i neugasivo. „Vratio sam se samo po svoju količinu boli koja mi je bila namijenjena, a koju nisam potrošio“.  Bila je to misao koja je raspršila nadu u mirno poslijepodne. „Zašto ljepota nije prešla u riječ, u tišinu, u pogled, u osmjeh, u skromnost, u blagost, u brigu, u nježnost, u neko drugo agregatno stanje…?“ Htio se valjda upitati zašto starost donosi prozu ili neko slično patetično pitanje kakva sebi postavljaju ljudi koji odlaze.   
„S druge strane, što se može očekivati od plivača?“ Znao je:  Njihovo je održavati se na površini. Ako će im za plutanje pomoći prazne riječi oni će se za njih uhvatiti. Ako je potrebno povremeno će  koju riječ i napuhati poput unutarnje gume kamionskog kotača na kakvima je u djetinjstvu plutao na gradskom kupalištu. Plivaču površina osigurava zrak. „Šteta što smo kao vrsta odabrali kopno“  - reče i osjeti kako se sjeća da ga je u tom trenu nešto dodirnulo.
Uz nogu mu se motala umiljata siva mačka dajući mu do znanja kako je vrijeme da se prebaci na njene frekvencije i ulovi njenu misao o hrenovkama u hladnjaku.
„Čemu se nadati kada je bol jedino izvjesna“ nastavio je razmišljati na putu prema jedinome u hladnjaku što je njegova mačka mogla poželjeti, duguljastim industrijskim proizvodom za kojega nije znao da li više podsjeća na neprobavljenu hranu koju povremeno ispusti u wc ili na zračnice bicikla kojeg je vozio u mladosti.
Pomislio je na potrošenost jadikovki, osuđenost na bolnu šutnju svake boli koja se u čovjeku danas rodi, na prisilu glume, maske s osmjesima… To je bilo dovoljno da saspe u sebe i sunce, i vjetar, i kišu, i mirise juga uhvaćene u čaši koja je u trenu ostala prazna. „Dobro je“, reče, kao da ga je netko imao čuti, kao da ga je netko nešto pitao, kao da je u tom trenutku to uopće i bilo važno.
Jednu od zračnica koja je najviše podsjećala na hrenovku izrezao je na sitne komadiće i ponudio velikim hipnotičkim očima koje su upravljale njegovim pokretima. Mačka se kao i uvijek naslonila prednjim šapicama na njegovu nogu ostavljajući na njoj nove tragove grčevite želje za zadržavanjem pozicije hranjenja. Jedan po jedan nestajali su dijelovi hrenovke.
„Da li snaga te boli govori o boli, o meni ili o bićima koji su je unijeli u moje srce“ pitao se retorički gledajući u praznu čašu; čudeći se kako je vino brzo ishlapilo. Znao je za ograde koje ljudi sami sebi postavljaju, za zaborave na koje se sami osuđuju… Ali znao je i to da je za bol  potrebna vlastita radinost. Potreban je povratak iz budućnosti. Bol je čekala da je tijelo poput svemirske letjelice preuzme i prenese na sigurno.
„Tko sam ja da bih mogao govoriti o svojoj boli. Tko sam ja da bih mogao osjetiti takvu bol o kojoj bih morao govoriti?“ pitao se i već s pitanjem odustao od bilo kakvog odgovora. „U pitanju je spas - ponadao se slijedeći stari obrazac – ako na sebi otkrijem dovoljan broj slojeva za koje ne mogu tvrditi da sam to sam, možda neću pronaći nikoga na adresi koja se ulovila u klopku boli.“
Pogledao je kroz prozor. Gradskom ulicom na koju je prozor gledao prolazile su osobe zakopčane do grla. Vratio se čaši. Bila je puna.