7.9.12

O ROPSKOM SERVISU



O ROPSKOM MENTALITETU

Ako sliku o nama samima posredstvom masmedija stvaraju netalentirani plašljivi poslušnici (koji pritom pobrkaju  svoju vlastitu vrijednost s vidljivošću – jer ih prepoznaju na ulici) onda niti naša kolektivna svijest ne može biti drugo do poslušnička svijest. 
Jasno je da to odgovara vrhovima piramida koji upravljaju ogromnim sredstvima harača koji raste iz godine u godinu. No dugoročno tu nema sreće i sve može završiti samo u kolapsu fizičkog i psihičkog društvenog organizma.

Družeći se s robovima Rimljani su polako poprimali nešto od ropskog sustava ponašanja. Pokušavajući popraviti kriminalce mnogi je policajac prešao granicu zakona i prešao na drugu stranu. Pateći u zatočenju mnoga je žrtva zavoljela svog mučitelja i postala ovisna o odnosu u kojemu je bila žrtva. Svakodnevno gledanje ispodprosječnih psihologija, nepismenih reportera, plašljivih novinara, služničkog razmišljanja provoditelja ponižavajućeg programa – niti nama gledateljima ne ostavlja drugu mogućnost od uranjanja u psihologiju ropskog mentaliteta.

Svađe oko utjecaja, moći, novca, taština i fotelja najveća je sapunica koju emitira javni servis. Javna je to sramota ljudi koji bi trebali biti primjerom. Snažna je to poruka gledateljima da se uključe na jednu od strana, da se pretvore u navijače umjesto u kritički orijentirane građane spremne za akciju.         

U središte slike u kojoj se ogledamo došli su ljudi koji ne biraju sredstva da bi se na toj slici zadržali,
Nema snage kojoj je svejedno emitira li se njen lik ili ne. Rijetke su rečenice koje odmjereno kritički, objektivno sagledavaju probleme i prezentiraju moguća rješenja. Javni servis je postao prćija narcisoidnih likova koji se bore za mjesto ispred kamere a ne za rečenicu, prilog, istinu, pristup, objektivnost...

Za kraj jedno retoričko pitanje:

Kada ste zadnji put osjetili da vas novinar javnog servisa vodi kroz neki problem i da ste se uhvatili da zajedno s njim pokušavate razriješiti neki problem.

Gola forma je pobijedila bilo potrebu za bilo kakvim naporom. U nekritičkom selu pored Jadrana u kojemu su ljude navikli površini i traču - dovoljno je pokazati se.

Totalitarna površnost moguća je samo tamo gdje muze šute, tamo gdje je kritička i umjetnička  i znanstvena riječ utihnula pred privilegijama ponuđenih hijerarhija.

Dragi prijatelji, umjetnici, znanstvenici, filozofi, intelektualci, aktivisti – iza nas će ostati rečenice koje smo izgovorili ili ih nismo izgovorili, a ne fotelje u kojima smo sjedili.