6.8.12

PORUKA VIJEĆU ZA OTKUP KNJIGA


 
O LJUBAVI PREMA MUDROSTI I BRAKOVIMA IZ INTERESA




Institucionalizirana ljubav prema mudrosti drveno je željezo kojega sve češće viđamo u metodama prenositelja znanja stare filozofije novim naraštajima.: specijalizirali su se za citate. Postali su baza podataka o tome kako je nekada netko nešto osjećao prema mudrosti; kako je nekada nekoga neko znanje navelo na vrlinu i častan čin.



Bio sam u kućama svojih prijatelja kojima se brak raspadao. Čini mi se da mogu prepoznati tu atmosferu. Prijeteća tišina dominira prostorom. Svaki član zajednice u odumiranju svoje zadaće izvršava s onoliko savjesnosti i discipline koliko je potrebno da se ne otvori neki novi krug prigovaranja ili nerazumijevanja.

Brak bez ljubavi nema smisla kao što smisla nema niti filozofija bez ljubavi prema mudrosti. Ljubav nije proračunata, sklona je iznenađenju, bježi od stereotipa, traži nadahnuće u otklonima; ljubav osluškuje, traži, griješi, zalijeće se, osjeća, pati; ljubav otvara, zrači, sjaji…

Ljubav prema mudrosti danas je u pravilu institucionalizirana. Znanja starih mudrosti nude se mladosti. Zauzvrat, institucije uzvraćaju honorarima, počastima, titulama…

Institucionalizirana ljubav prema mudrosti drveno je željezo kojega sve češće viđamo u metodama prenositelja znanja stare filozofije novim naraštajima.: specijalizirali su se za citate. Postali su baza podataka o tome kako je nekada netko nešto osjećao prema mudrosti; kako je nekada nekoga neko znanje navelo na vrlinu i častan čin.

Baza podataka ne osjeća se odgovornom pred zahtjevima starih vremena.

Neki od službenika filozofije danas sve češće ljubav prema mudrosti progone u prošlost i mit. Suprotstavljaju joj učinkovitost braka pred raspadom: Svi u tišini rade svoj posao. Strah od nadolazeće moguće samoće zaustavlja dah. Ljubav nije niti u primisli.

Svaka institucija koja danas razvija filozofijska znanja manje-više je brak iz interesa. Oni koji su se jednom približili oltaru političke moći naučili su lekcije medijskih napada i medijskih zaboravljanja. Više nije niti brak iz interesa interesantan. Interes kao takav postao je tradicijom.

Filozof u vremenu prenapregnutih odnosa sve rjeđe je Hegelov čovjek kao medij djelatnosti duha. Filozof je baza podataka s linkovima prema ovom ili onom ministarstvu (koji daju ili oduzimaju dopuštenje za mišljenje) s ovoliko ili onoliko adrenalina pomoću kojega se živo ili mrtvo tijelo podiže i dolazi do govornice nekog od zvučno imenovanih i u pravilu promašenih filozofskih skupova.

Čemu, pitat će se objektivni čitatelj, plakati nad ravnodušnošću predstavnika jedne struke kad su sve struke manje-više u istom šahtu. U čemu bi to bila posebna patnja struke koja 'ne mora raditi ništa' osim – misliti.

Pa upravo u tome je stvar. Zaborav i nesreća i dolaze iz krajeva u kojima ljubav i kritička misao ne mogu ili ne smiju doći do izražaja. Tamo gdje je hijerarhija ustrojena tako da se već nakon prvog ekscesa poteže za neizgovorenom, potmulo i tiho provedenim  izopćenjem, tamo je pred svakim članom zajednice crno-bijela alternativa: živjeti u prividu zajednice (braka) koji naizgled funkcionira ili – ostati sam.

Jedan je čovjek prije nešto više od 2000 godina došao među ljude objašnjavajući im da njihove regule ne vrijede ukoliko u životu njima koordiniranim – nema ljubavi. On se nije bavio filozofijom medija. Bio je medij božanske ljubavi, tako nasušno potrebne izgubljenim brakovima, zajednicama, politikama, institucijama, udrugama, birokraciji, filozofiji…

Tražio sam nedavno na jednom simpoziju filozofijskih znalaca ljubav, eksces, otklon, rez… Intenzivno se samopropitivao o vlastitoj potrebi izlaska iz šahta. Samo uski krug ljudi koji su dopustili da ih se osjeti, spriječio me od bijega. Vjerojatno i oni imaju isto opravdanje.

Ima li brak bez ljubavi smisla? Pitam se pitaju li se to i službenici koji odobravaju sredstva za umjetno održavanje na životu. Pitam se i znam da se igram s vlastitom rečenicom.

Razaznajem staze interesa i razumijem ih. Simpozij je gozba na kojoj svako po nešto uzima i time hrani svoju dušu i tijelo. Sufinanciranja knjiga su znakovi birokratskog vremena.
Ali ako tekuća vrpca donosi samo hranu, znanstvene bodove, kontakte, dogovore; ako se po hodnicima ne osjeti uzbuđenje proizvedeno nekom rečenicom, stavom, rezom…ako se ne osjeti strast nečijeg misaonog uzleta; ako skupom dominira mrtvozornička djelatnost namicanja akademskih maski – onda su tu zaboravljeni i Isus i Sokrat i Platon i Pascal, Nietzsche…bez obzira koliko se njihove misli citirale.

Kada oni kojima ljubav treba biti utkana u mišljenje, svoje mišljenje okače o klin i počnu trgovati s medijima i državnom birokracijom – znak je to za uzbunu. Ljubav prema mudrosti treba osloboditi iz boce u kojoj je zarobljena.




Snaga duha pokrenut će nove duše i otvoriti prostore za nove pokrete

Nema komentara:

Objavi komentar