HAPPY LINE POLITIKE

 PRIZNANJE KOJE NAMEĆE PITANJA

'Država je triput neuspješniji poslodavac od privatnika'

Posrednička demokracija sa svojom partitokratskim hijerarhijama na svakom koraku priznaje da naprosto sama sa sobom ne može izaći na kraj. Čak niti u situacijama kada bi trebala samo ubirati plodove. Štoviše, upravo tamo gdje je sve beskrajno jednostavno (kao u situaciji s autocestama) gdje bi se samo trebala ubirati sredstva od cestarina – čak i tu se pokazuje njen parazitski karakter. Kontrola se otima kontroli. 'Politički' interesi  stranaka iznad su obećane politike. Ono najjednostavnije postaje tako velikim problemom da se mora posegnuti za nevjerojatnim: Treba ubiti kravu jer se braća ne mogu dogovoriti o podjeli mlijeka.                                                                  Autoceste su samo još jedan pokazatelj kako  su potrebne korjenite promjene u samom sustavu demokracije.

Iz usta jednog od potpredsjednika Vlade RH  ovih se dana mogla čuti rečenica/izjava (koja pretočena u novinski naslov glasi ovako): 'Država je triput neuspješniji poslodavac od privatnika! Autoceste trebaju ići u koncesiju'.

Izjava je to koja je i do sada puno puta izgovarana u javnosti, ali malo kada ili gotovo nikada nije analizirano što se uopće time reklo. A reklo se mnogo!

Prije svega u toj je rečenici implicite sadržana tvrdnja da država kojom upravljaju političke stranke  (koje pobijede na izborima i osvoje vlast) nisu sposobne organizirati upravljanje poduzećima, odnosno javnim dobrima. Čovjeku koji je osjećao građansku dužnost izaći na izbore postavljaju se logična pitanja:  Zašto onda uopće biramo političke stranke? Vjerojatno ne zato da nam glume kako nas vode u bolje sutra? Vjerojatno postoji uvjerenje da stranke koje će doći na vlast imaju dovoljno odgovornih, svjesnih, educiranih, uspješnih ljudi koji će ostatku naroda dati barem nešto od onoga što obećavaju u svojim izbornim programima?

U toj je rečenici sadržano i priznanje da grupacije ljudi okupljene u političke stranke više brinu o zbrinjavanju svojih članova u nadzorna i upravljačka tijela nego što misle na opće interese odnosno uspješnost tvrtki, poduzeća i servisa koji su još uvijek u državnom vlasništvu. Pojašnjavajući zašto su privatni operateri uspješniji, jedan od potpredsjednika vlade izjavljuje: „ Nisu oni genijalci nego više paze na neke stvari. Ozbiljniji su u pogledu radnog vremena, dolazaka i odlazaka s posla, u pogledu priljeva i odljeva novčanih sredstava iz tvrtke...“

Ovaj dodatak nameće još teža pitanja: Biraju li se političari i simpatizeri u nadzorne odbore ili na rukovodeća mjesta zato  'da ne paze na neke stvari' ili možda još gore da ne paze na 'priljev i odljev novčanih sredstava iz tvrtke'?  Jedan od potpredsjednika vlade je iskren, ali kao predsjednik jedne od većih stranaka u Hrvatskoj ne može ili ne smije ili naprosto neće – povući konzekvence. A one, iz onoga što je rečeno poručuju: Vi građani birate političare koji trebaju organizirati posao kojega privatnici rade tri puta bolje. Ili drugim riječima: Oprostite dragi građani što nećemo izvršiti to što smo obećali jer smo istovremeno obećali i svojim partijskim članovima da ćemo ih dovesti do fotelja ili barem do sigurnih radnih mjesta (gdje je plaća velika, a ne moraju previše paziti na priljev i odljev sredstava), a znate kako je -  'uvijek ima politike iznad politike'.

Svojevremeno je glavni argument za ulazak u gradnju autocesta bio njihova isplativost. Govorilo se o jeftinim kreditima, o izdvajanju iz trošarina, o tome kako je korisnije da sami ulažemo u nešto što će nam poslije desetljećima donositi dobit. Govorilo se o tome kako je sjajno imati oblik izvoza koji se realizira na autocesti koja ostaje u trajnom vlasništvu Hrvatske. S tim se argumentima išlo protiv stranih investitora koji su željeli ulagati u ceste s mogućnošću ubiranja prihoda određeni broj godina. Danas ista ekipa ima stavove koji su nekada kritizirani.

Manji je međutim problem promjena stava. Pritisnuti dugovima, potrebom kresanja na sve strane, opkoljeni potrebom uhljebljenja toliko novih ljudi u državnoj administraciji, stisnuti i odozgo i odozdo vladari posežu za receptom koji je u državi već omražen – rasprodajom. Recimo da je zatečeno stanje doista katastrofalno i da treba povlačiti i nerazumne poteze. Recimo.  Veći je problem obrazloženje iz kojega se iščitava apsurd pozicije ljudi vlade: priznaju da nisu sposobni organizirati uspješan rad tvrtki koje bi morale donositi značajnu dobit; priznaju da nisu toliko snažni da bi dopustili stručnjacima da rade taj dio posla; priznaju da nisu kadri dovesti kadar koji ne bi krao i varao. Implicite tu je i priznanje da zbog stranačkih dogovora i podjele plijena, gotovo nikada na površinu ne ispliva najbolje rješenje.

Što imamo u konačnici? U igri je igra ubacivanja što većeg broja svojih ljudi na sigurna/prestižna/rukovodeća radna mjesta, ljudi koji će biti opstrukcija u provođenju ideja neke nove/stare vlasti, čiji ljudi već dugo sjede na sličnim mjestima opstruirajući pokušaje ove vlade.

U igri je igra ponzijevih piramida - happy linea.  Vrh se hrani kapitalom kojega će u piramidu unijeti oni koji nasjednu da će jednom i sami biti pri vrhu piramide. No, vrhovi političkih stranaka mogu ostati (na svojim neupitnim pozicijama) samo dok kod ostatka građana postoji uvjerenje da im jedino može biti bolje ako se i sami učlane u neku od njihovih političkih piramida  No kako je gotovo sve rasprodano vrhovi piramida vide da je osnovica potrošena i da će se sve manje građana uključivati u igru u kojoj samo vrhovi dobivaju. . (Stoga sve češće pronalazimo članke u kojima se informira o porastu članova ove ili one političke stranke). No ti su članci sve manje novinarski i sve manje uvjerljivi.

Biti običnim navijačem vlasnika građevinskih tvrtki koje obnavljaju Hrvatsku, vlasnika dvora pod Sljemenom (koji je nominalni  vlasnik iza kojega stoji tko zna koja i kolika mreža ogrezlih u privatizaciji) , vlasnika nekretnina i pokretnina u Splitu i okolici ili bilo kojeg drugog vrha vrhova – sve manje je interesantno građanima koji su jednom povjerovali u laž da će dobiti svoju državu u kojoj više neće biti potkradani.

Građanska dužnost glasovanja za ovakve političke piramide obmana je kojom se hijerarhijama daje ovlast za neuspješnost u vođenju države, za političke kompromise na uštrb onih koji ih biraju, za samovolju i bahatost onih koji bi trebali služiti, za pretvaranje koliko toliko moralne zajednice u zajednicu licemjernih, za raspadanje javnosti na parcele zainteresiranih medija...