UMJESTO KULTURNIH POKRETA IMAMO POKORENU KULTURU

KULTURA 

KOMUNICIRANJA 

KULTURE

Istinski zainteresirani subjekti za razvijanje one vrste komuniciranja kulture koja kulturi vraća dignitet moraju se vratiti svojevrsnoj uličnoj borbi za svako kulturno djelo, svaki umjetnički čin i svaku artističku posebnost. To podrazumijeva napuštanje stereotipa jurnjave za urednicima javnog servisa koji nerijetko vrijednost mjesta na kojemu sjede poistovjećuju s vlastitim likom.

Ministarstvo kulture ne bi izvršavalo svoj zadatak ako istovremeno ne bi nastojalo biti 'ministarstvom promicanja kulture'. Ova naizgled banalna činjenica danas postaje sve značajnijom jer se tradicionalni kanali komuniciranja kulture zatvaraju, a ne treba zaboraviti da kultura koja se ne promiče na putu je postati manje-više birokratskim slovom na papiru.

Suvremeni masmediji nameću igru reduciranja svega ljudskoga na potrošačko. Njihovu želju treba objelodaniti, o njoj treba govoriti. Stvari treba nazvati pravim imenima.   Legitimna prava medija moraju se razumjeti i akceptirati, ali istovremeno treba osvijestiti prazne prostore komunikacije koji su nastali pomicanjem medija prema nižim razinama komuniciranja.

Bez odgovora na novonastalu situaciju u kojoj se suvremeni masmedijski trgovaci skrivaju iza dobrog imagea riječ kao što su medij ili informiranje -  kultura se može naći u vrlo nezavidnoj poziciji. Goroj od situacije u kojoj je danas.

Promicati kulturu znači promicati i sustav vrijednosti koji je u uskoj vezi s područjem kulture. Riječ je dakle o ubrizgavanju u društveni organizam onih vrijednosti koje i inače treba trajno razvijati u svakoj zajednici. Otuda promišljanje mogućnosti komuniciranja kulture postaje jedno od najvažnijih pitanja hrvatskoga društva.

Živimo u vremenu u kojemu tek intenzivno komuniciranje kulture može nadglasati buku koju proizvode komercijalni mediji. Slično je i s inicijativama  udruga civilnoga društva, osuđenim na relativno slabu čujnost/vidljivost, odnosno na ignoriranje glavnih medija.  Otuda potreba razvijanja diskursa/kanala komuniciranja/projekata, koji će odgovoriti na središnji problem kulture danas: Kako pospješiti komuniciranje kulture i inicijativa civilnoga društva da bi kultura zauzela odgovarajuće joj mjesto u građanskom društvu koje joj po prirodi stvari pripada. Kako razbiti naviku robovanja stereotipu komercijalnih programa i programa javnog servisa sve sličnijega komercijalnoj televiziji?

Bitka za kulturu danas se sa samog sadržaja prebacuje na sudbinski važno pitanje komuniciranja kulture. Otuda važnost inicijativa koje razvijaju nove oblike komuniciranja kulturnih djela, koji rade na povezivanju umjetnika, neovisnih mislilaca, neovisnih medijskih ljudi, neovisnih novinara – inicijativa koje artikuliranju njihove zahtjeve, te općenito uključuju tema kulture u matricu javnoga mnijenja (danas uglavnom definiranu politikom, sportom, estradom, spektaklom, crnom kronikom…) Bitka za kulturu aspekt je napora uspostave građanskoga društva u kojemu do izražaja trebaju doći temeljne ljudske vrijednosti, a ne ljudskost reducirana na ljušturu potrošača (medija, politika, religija, ideologija…)

Djela kulture danas su manje-više ostavljena na milost ili nemilost rijetkim 'medijskim nišama' koje ionako vrlo rijetko otvaraju svoj prostor nekomercijalnim, kulturnim, umjetničkim, znanstvenim…sadržajima. Suvremena vrednovanja liberalnog kapitalizma potisnula su kulturne vrijednosti, djela i inicijative, na sam rubove postojećih medija. Samim tim je dovedena u pitanje osnovna funkcija medija u njihovom uobičajenom značenju, ali i djela kulture koja ne mogu realizirati svoju osnovnu namjenu – komunicirati i u komunikaciji istovremeno odmjeravati i djelo i recipijenta..

Televizije su institucije na koje kultura uglavnom više ne može računati. Opterećene potrebom zarade (profitom) ili (u slučaju javnog servisa) igrama sa utjecajima političkih stranaka, pa i razornim sukobima (privatno-javnog karaktera) unutar kuće – televizije se zatvaraju prema 'manje atraktivnom' području kulture. Privid kojega javni servisi proizvode povremenim reportažama može 'prevariti' još samo djelatnike javnoga servisa – kultura više tamo ne stanuje.

Pa i u jednom dubljem smislu, funkcija javnog servisa ne bi se smjela reducirati na emitiranje. Jednako kao što cilj udruga civilnoga društva ne bi smio biti – preživljavanje. Djelatnici javnoga servisa zaduženi za kulturu morali bi pokazati interes za inicijativu otvaranja, želju za uspostavljanjem novih platformi komunikacije, etc. Umjesto toga, stvar uglavnom završava u reportažnom obliku koji kulturni čin tretira gotovo kao – slučaj.

Javni servis televizije desetljećima kulturu interpretira kao manje važan segment društvenog života. Premda bi kultura trebala biti jednim od važnijih sadržaja televizije – kultura je zgurana na razinu ponoćnih vijesti, tjedne emisije i usputnih priloga kojima se kroz dan, tu i tamo, popunjava prazno vrijeme.

Govor o kulturi na javnom servisu zarobljen je diskursom televizijske reportaže, a u onim manje uspjelim prilozima i emisijama, zarobljen je diskursima struke koji ljude više odbijaju nego što privlače kulturi kao takvoj.

Brzina novih medija iz dana u dan zastarjelim čini diskurse televizijskih 'pametnih' emisija koje su u osnovi radijskog karaktera. Oduzimanje sredstava kulturi (snimanjem jeftinih radijskih emisija) da bi se financije prelile zabavnom, stranom i igranom programu – dio je strategije siromašenja kulture, a samim tim i kulturne razine hrvatskoga naroda.

Na djelu je protuzakonito, anticivilizacijsko - medijsko siromašenje ljudskoga duha.

Gledatelje se tretira kao masu zainteresiranu samo za sport, nogometne terene, tračeve, prostakluk mafijaških, sportskih i medijskih 'luda', te zvijezde i zvjezdice novokomponiranih televizijskih urednika.

Informacije o kulturi na javnoj televiziji takve su da ih zaobilaze svi kojima je do kulture stalo. Umjesto da se daje prostor samoj umjetnosti i vrijednostima umjetničkog i kulturnoga svijeta – o kulturi se govori, o njoj se daju monotone uspavljujuće informacije.

Svijet sporta osigurao je sebi protuzakonit tretman na javnom servisu televizije. Svako neko vrijeme mogu se vidjeti sportaši s velikim brojem logotipa sponzora na svojoj odjeći. Nakon svake utakmice, a nekada i kroz utakmicu, moguće je vidjeti neplaćene reklame na panoima ispred kojih se daju izjave. Takvo što kulturi nije dopušteno.

Kultura je pepeljuga televizijskog programa. Tu je kad je potrebno prisjetiti se što je nekada značila. Vjerojatno nema kulturnog djelatnika koji se neće složiti sa stavom da Hrvatska ne može biti zadovoljna načinom na koji javni servis prati i razvija kulturnu dimenziju hrvatskoga društva.

Živimo u vremenu sudara tektonskih ploča tehnologija komuniciranja. Centrima jednosmjernog, jednodimenzionalnog emitiranja programa iz središta emitiranja, danas se suprotstavlja sustav društvenih mreža koji postaje mjerom komuniciranja prema potrebama tehnički izobraženih konzumenata kulture.  Prostore kulture polako preuzima izravna komunikacija nove generacije medijski osviještenih sljedbenika umjetnosti, lijepe riječi, slike, fotografije, kazališta, znanosti…

Istinski zainteresirani subjekti za razvijanje one vrste komuniciranja kulture koja kulturi vraća dignitet moraju se vratiti svojevrsnoj uličnoj borbi za svako kulturno djelo, svaki umjetnički čin i svaku artističku posebnost. To podrazumijeva napuštanje stereotipa jurnjave za urednicima javnog servisa koji nerijetko vrijednost mjesta na kojemu sjede poistovjećuju s vlastitim likom.

Treba tražiti alternativne kanale komuniciranja civilnih, kulturnih, umjetničkih djela, vrijednosti, svjetonazora i pristupa. U tom bi poslu Ministarstvo kulture trebalo prepoznati nužnost građenja novih alternativnih staza komuniciranja.