28.7.12

PR kao PROPAGANDA


UBIJANJE JAVNOSTI!

(Tekst koji je svojevremeno detektirao neodrživo stanje u sustavu kreiranja javnosti...)  


Poput gljiva poslije kiše na hrvatskom su tlu izrasle skupine nove vrste PR agencija i nova vrsta 'stručnjaka za komunikaciju'; pojavili su se (pre)glasni samouki ili školovani komunikolozi, bivši radijski i/ili televizijski voditelji, te (uglavnom) zaposlenice velikih korporacija kojima je korporacijski background preko noći usadio mudrost da dijele savjete pa i educiraju studente po različitim studijima, tečajevima, seminarima…

Pojavljuju se 'stručnjaci' koji zdravorazumsku običnost prodaju u javnim nastupima kao znanstvenu, svoje prosudbe istovremeno koordinirajući prema mogućim budućim poslovima. Kad se tome doda gotovo pa gatalačka razina veze između neinventivnih urednika i 'analitičarki govora tijela' koje ne uspijevaju suvislo obrazložiti nijednu svoju analizu, onda možemo vidjeti gdje smo otprilike.

Slučaj pritvorenog bivšeg premijera stavlja u pitanje autentičnost, vjerodostojnost, objektivnost… mnoštva PR agencija pripravnih obraniti svaki stav, osigurati svim legalnim i polulegalnim sredstvima (a neki i nelegalnima) prostor i vrijeme za komuniciranje problematičnih pa i protuzakonitih inicijativa. Njihova je nada bila da ih se na kraju neće prozivati jer su samo 'radili svoj posao'.

Problem je dakako dublji od upiranja prstom u neke sada već proskribirane agencije; dublji je i od stavljanja u sumnju razine educiranosti na pojedinim studijima i/ili tečajevima koji pojedincima otvaraju vrata legalnog bavljenja poslovima koji će se kasnije pokazati nelegalnima…

Stvar je u tome da je nedovoljno akceptiranje temeljnih civilizacijskih dosega iz etike, filozofije, filozofije medija, politologije, dovelo do pojave 'stručnjaka' za 'problematične situacije' koji će uvijek i o svemu imati i agresivno zastupati stav, a da će istovremeno taj govor biti bez utemeljenosti, bez misaonog, etičkog ili znanstvenog backgrounda. Ti 'stručnjaci' nameću logiku stereotipa, psihološku dimenziju uvjeravanja, te prisnost s  miljeom kojega analiziraju kao posebno važan argument u dokazivanju legitimnosti svojih analiza, problematičnog diskursa i banalizirajućeg pristupa.

Pojavlili su se stručnjaci za 'ubijanje javnog mnijenja', majstori za izvrtanja u kriznim situacijama, spin majstori koji će otvoreno objavljivati svoje cjenike za poslove zbog kojih će kasnije iz mišje rupe odašiljati demantije. To su svojevrsni medijski odvjetnici za korporacijske i političke promašaje, koji, sukladno svom samoviđenju, danas mogu misliti i govoriti jedno a sutra drugo, ovisno o klijentu kojega zastupaju, političkoj opciji koja je na vlasti, mediju kroz kojega se komunicira. Znanstvena, misaona, etička, dimenzija, odnosno dimenzija društvene odgovornosti, usput je negdje zaturena.

Razumljivo je da će u liberalnom kapitalizmu, posebno tranzicijskoga tipa, svi juriti za svojim interesima i da će u toj jurnjavi nastradati oni slabiji, neprilagođeniji, nefleksibilniji… No svako društvo također mora razvijati mehanizme (samo)kontrole (samo) propitivanja odnosno sustave uspostavljanja društvene (samo)svijesti.

Društvo u kojemu je jedan istaknuti pojedinac (predsjednik vlade)  jedan dan osoba od ugleda  a drugi dan kriminalac – društvo je u kojemu su problemi medija eskalirali do razine začudno ponovno vraćenog jednoumlja. To jednoumlje medija ponovno aktualizira pitanje transparentnost vlasništva medija kao i legalnost dolaska do vlasništvo pojedinih medija. Jednoumlje podcrtava i pitanje netransparentnosti odnosa političkih stranaka i političara prema medijima. Ono baca novo svjetlo na nestabilnu poziciju pravih novinara  u sudaru s novom generacijom korporacijskih potrčkala  s iskaznicom novinarskog društva.

Ljudi kojima je zadatak posredovati medijski svaki čin, namjeru, pa i slutnju relevantnih ljudi u državi nedovoljno su teorijski, kritički, etički izobraženi. Pokazuje se sve jasnije da previše tečajeva danas  proizvodi priučene novinare, egzekutore u PR-u, marketinške ljude koji završe u politici, političke glasnogovornike koji ne prežu od sprege marketinga, politike, vlasništva i zakulisnih političkih radnji. Sve to skupa rezultira društvom koje zadobiva oblik bojnoga polja na kojemu je jasno tko se za koga bori ali nimalo više nije jasno za što se suprotstavljene strane bore.

Ponovimo još jednom: Mediji su središnji problem hrvatskoga društva. Nekritički su mediji dopustili da se preko noći glorificiranje jedne osobe spusti na razinu blaćenja iste osobe, nerijetko i od istih ljudi. Mediji su bili prepuni onog novinarskog planktona na čijoj su šutnji izrastale čudovišne političke, ekonomske i medijske ribetine koje se među nama još uvijek šeću sa čarapama na glavama.

Bez bitnog utjecaja na medijsku strukturu možemo i dalje očekivati trgovinske dogovore o nenapadanju, bilaterarne ortačke ugovore i slične oblike suradnje vlasnika političkih partija i vlasnika medija. Demokracija će se i dalje glumiti ratovima fajlova. Narod će i dalje navijati a ne kritički odmjeravati. Gospodarstvo će se opasno naginjati prema potrebama vladajuće partije. Sve će nevjerojatno podsjećati na stare sastanke važnih ljudi partije, sudstva, direktora tvrtki i policije po opskurnim restoranima uz treštanje novokomponirane glazbe. Novo je samo to što su se u to društvo ugurali stari ili novi skojevci izrasli u novinske magnate.

Gdje izostaju temeljna znanja tamo je sve osuđeno na proizvoljnost i lakrdiju. Gdje nema dijaloga na djelu je brbljanje. Tamo gdje se dokidaju prostori i načini razvijanja kritičkog mišljenja, rastu pojedinci politike, korporacija, agencija, obdareni nekritičkom sviješću, koji se ne brinu o zajednici kao takvoj. Njihov je cilj cijediti dok soka još uopće ima.

Uzajamno su vezani problemi politike, gospodarstva i medija. Izvlačenje bilo kojeg dijela i naglašavanje odgovornosti upravo tog dijela, nosi opasnost pojednostavljenja, a u ovom slučaju i nerazumijevanja. Stoga umjesto zaključka, nekoliko pitanja za razmišljanje:
Ne živimo li svi sve više u svijetu virtualnoga u kojemu su mnoga naša iskustva, a politička gotovo sva – vezana uz medijska posredovanja? Kolika bi bila mogućnost obmanjivanja cijelog hrvatskog društva od strane jedne jedine osobe (bivšeg premijera) da su odnosi bili transparentni? Nisu li prije 'institucija koje trebaju raditi svoj posao' taj 'svoj posao' trebali raditi i hrvatski mediji? Uz časne izuzetke, to je izostalo. Izostao je naravno i prostor za objavljivanje tekstova onih koji su željeli spasiti obraz demokratske misli u hrvatskoj.

Aktualna političko-medijska predbacivanja oko bespogovorne potpore bivšem premijeru koja se sada pretvorila u nekritičko blaćenje – aktualizira još jednu dimenziju medijskih posredovanja o kojoj javno treba progovoriti: Je li se medijska sfera u Hrvatskoj promijenila ili se samo slušaju novi nalogodavci?