'SLOBODNA' DO BAHATOSTI

 

Sve se zna. Hrvatska je slobodna država. Ona je plijen 'struktura' koje su se izborile za odrednicu osloboditelja. Nije važno jesu li članovi 'struktura' sudjelovali u oslobađanju. Ako nisu u ratu zasigurno su se intenzivno uključili u poratno 'oslobađanje' društvenog, nekada dakle zajedničkog vlasništva, pretvaranjem tog vlasništva u državno a onda najrazličitijim makinacijama u privatno vlasništvo. Hrvatska je vrlo slobodna država.

Politička samostalnost oslobađa veliku količinu energije. Ona ima snagu rijeke koja nosi sve pred sobom. Za upravljanje tom energijom potrebni su ljudi posebnog kova. To nisu najbolji, najpametniji, najmudriju, najkorektniji, najzaslužniji, najpošteniji ili najsposobniji. To moraju biti igrači od povjerenja. Moraju biti poslušnici jer se hijerarhija umreženih temelji na plemensko-mafijaškoj časti kao čvrstom temelju organiziranog kriminala na najvišim razinama.  

Deklarativna, politička, papirnata sloboda još bi i značila nešto kad bi bila inspiracijom za slobodu svakoga od nas. Za oslobađanje u nama pojedincima onog što je u nama najbolje. Sloboda nas građana mogla je stvoriti društvo empatije, razumijevanja, suradnje, ali i prosperiteta. No umjesto zajedničkog bogatstva utemeljenog na pretpostavkama političke slobode, mi danas živimo u svijetu materijalnog bogatstva političara i njihovih hijerarhija, te siromaštva (materijalnog i duhovnog) građana pretvorenih u navijače i lažne vjernike.

'Sloboda' se danas zrcali u bazenima napravljenim od novca opljačkanog poreznim obveznicima. Prepoznaje se u kućama, vilama, zemljištima, nekretninama i pokretninama koje političari nisu mogli zaraditi u vrijeme nekoliko svojih mandata. Ogleda se u njihovim lažnim osmjesima kad izlaze pred kamere odgovoriti javnosti na pitanja o načinu na koji su stekli svoje bogatstvo. Prepoznaje se u osjećaju nadmoći nad tim 'potrčkalima' koja jurcaju okolo za istinom a dobro znaju da su sva vrata zaključana jer su zidovi umreženih visoko podignuti.

'Sloboda' se ogleda u pravu političkih hijerarhija da bez kontrole ili kazne troše novac za svoje privatne interese. Kampanja svakog političara koji raspolaže novcem poreznih obveznika traje četiri godine. Sve to vrijeme novac koji pripada svima treba mudro ulagati u ljude koji mogu ostvariti ciljeve političara. Provjera manje više nema, a ako nešto ispliva na površinu pretvori se u 'politički obračun s opozicijom' čime se gubi ozbiljnost svakog razgovora.

Politički obračun je tako postao rješenjem za nevjerojatne laži i makinacije na svim razinama. Ukradete milijune i znate da ćete onoga tko to otkrije nazvati simpatizerom ili članom opozicione političke partije. Stvar se odjednom iz područja kriminala seli u područje 'političke' borbe. Politika tako postaje kulisa laži za neviđenu krađu na svim razinama upravljanja državom.

Jedino pravilo koje vrijedi u tom 'slobodnom' svijetu pravilo je lojalnosti umreženih. Oni koji ne shvate da svako neko vrijeme dolazi do preraspodjele uloga, bivaju razotkriveni kao kriminalci. Za opomenu ostalim umreženima. Cinkanje je zabranjeno. Zato svi uhvaćeni uglavnom šute, zaboravljaju, mijenjaju svoje iskaze. Viđeno u filmovima o mafijaškim zastrašivanjima svjedoka i/ili njihovih najbližih.

S očeva se 'sloboda' prenosi na sinove. Ako su pametni sinovi će biti 'slobodni'. Mogu vrijeđati, tući, organizirati vlastite ulične ili gradske bande. Iz pelena  uskaču u džipove. Oni ne znaju što su to prometne kazne, a najčešći refren koji izgovaraju u svojim poetski nadahnutim nastupima glasi: 'Znaš li to tko sam ja'.

Ratne putanje očeva sinovi nastavljaju govorom mržnje na društvenim mrežama. Mržnja postaje najsnažnijim oblikom iskazivanja domoljublja. Njome se međutim više ne stvara strah prema izvanjskom neprijatelju nego prema zdravom razumu u vlastitom narodu koji bi se jednog dana mogao drznuti i probuditi.

'Sloboda' je uzela diskurs bahatosti: umišljeni političari jake izmjenične struje misle da mogu krasti, otimati, silovati, sve što im padne na pamet. A zašto i ne bi. Nisu školama učili razliku između slobode i samovolje. A s druge strane njihovo je pravosuđe: njihovi su ravnatelji bolnica i liječnici koji će im davati ispričnice za sudske procese. Svoje su delegirali na najviša mjesta najtajnijih službi. Njihovi sjede u saborskim klupama. Tko im što može? Ako i budu uhvaćeni njihovi će odvjetnici poručiti javnosti da njihovi štićenici nisu za zatvor jer bi se tamo osjećali loše.

Osim toga članovi nomenklature/hijerarhije, u slobodno vrijeme 'oslobađali' su novinare, redakcije, portale za svoje ciljeve, pa znaju da će njihova priča o krađama, govoru mržnje, mobingu, financijskim i drugim malverzacijama, trajati tek nekoliko dana.  Nakon tih nekoliko dana sve pada u zaborav, a ako se neki sudac i drzne poslati ih tamo gdje spadaju, to se pretvori u turistički izlet (s dobrim izgledima za odmor u nekim toplicama).

Slobodno mogu paliti smeće po gradovima jer je to najelegantniji oblik nestajanja problema za rješenje kojega su pokupili veliki novac. Mogu skrivati svoje galerije slika pod krevetima ili u vikendicama. Mogu imati po nekoliko stanova na svoja i imena svojih bližih. Mogu računati na ljude koje nazivaju  svojim kumom (s velikim K).

Sloboda je danas sloboda nelegalnog poslovanja odabranih. Ona se poput zastave vijori na vjetru kojeg proizvode oni koji su zaraženi nacionalizmom.  Nad tvrđavama, uz ulice gradova, na crvene dane u kalendaru. Sloboda je završila  u mržnji nazvanoj slobodom govora. Sloboda je postala mržnja. To je doseg današnje slobode.

Nema slobodnih medija. Neprofitne medije jednim je svojim potpisom uništila karikatura koju su socrealističke tajne službe predstavile kao egzorcista neprihvatljivih razmišljanja. Uništavaju se ljudi koji pokušavaju bilo što reći. U startu treba onemogućiti bilo kakvu pomisao da oni koji razmišljaju dođu u mogućnost utjecati na potrošače medija. Treba biti oprezan. Razboritost  ih može vratiti u poziciju građana a to hijerarhijama ne odgovara. 'Neprijatelj nikad ne spava'

Prešutni nacionalizam tipografskog uma ubrizgan je kao zaraza   u sve nas koji smo 'oslobođeni' a nakon političkog oslobađanja oslobađaju nas bivši šoferi, vodoinstalateri, vozači bagera, skladištari, konobari i drugi slični visokostručni poznavatelji onoga što nam je najpotrebnije – osjećaja da smo slobodni.