Lako je etiketirati, napadati,
osuđivati, dokazivati zločine, suosjećati sa žrtvama, komemorirati... sve to
može biti odraz osobne boli, borbe za istinu, osjećaja pijeteta, ali naravno
može biti i iskorišteno u politikantske - dvodimenzionalne svrhe.
Fenomen šutnje o zločinima nacije
kojoj pripadamo fenomen je koji baca ogromno svjetlo na svijest i savjest
suvremenog građanina pretvorenog u nacionalnog navijača, kupljenog nekom sitnom
sinekurom, odnosno zastrašenog policijom, vojskom, sudovima, ovrhama, itd.
Pitanja koje se zdaravorazumski
nameću glase: Kako oni koji znaju gdje su zakapane žrtve zločina mogu izaći na
kraj sa svojom savješću?; Kako objasniti činjenicu da je spirala šutnje toliko
jaka da brodovi ubojica i danas plove bez straha da će neka slaba karika
probuđene savjesti progovoriti, napraviti rupu na brodu i dovesti u opasnost
zakopane istine?. Zašto je tako malo intelektualaca koji osuđuju zločine
'svojih', a toliko intelektualnih karijera izgrađenih na šutnji?.
Strah za fizičku egzistenciju
zasigurno je prisutan jer oni koji su ubijali 'tuđe' već tada su zapravo
ubijali i 'svoje' i ne bi im bilo teško nastaviti.
Sudionici mnogih zločina danas su
visokopozicionirani moćnici čiji osnovni zadatak nije briga za narod koji
zastupaju nego briga da se narod prestane plašiti i da savjest probuši rupu na
brodu luđaka.
Mediji su danas navijački bilteni
nacionalnih hijerarhija i neće pokazati interes za priče koje narušavaju
njihovo bildanje nacionalnih strasti.
Povremena samoubojstva vjerojatno
nisu samo razočarenje u rezultate rata. Za
vjerovati je da pojedinci u sustavima šutnje ne pronalaze mogućnost izmirenja
vlastite savjesti i učinjenog zločina odnosno zločina s kojim su upoznati.
Rat nas je pretvorio u navijače
koji mašu zastavama čak i danas kada na terenu više nema igrača. Ostale su samo
zastave koje svjedoče o kombinacijama boja koje izazivaju sreću i kombinacijama
boja koje izazivaju mržnju.
I umjesto da neopterećeno kažemo da
je svaki zločin nekog 'mog' za svaku osudi i da se mora procesuirati, nerijetko
šutimo 'nadilazeći intelektualno' vremena mržnje.
Nije dobro.
Mislim da tako samo pomažemo
spirali šutnje da se razvije do neslućenih dimenzija, a da će nas brod
zločinaca i dalje sve skupa voditi u propast. I zato.
Reci prijatelju/prijateljice, reci
jednom za sva vremena: Osuđujem svaki zločin koji je učinio bilo koji pripadnik
nacije kojoj pripadam. Osuđujem šutnju pojedinaca koji znaju za zločine ili
mjesta gdje su žrtve zemljom skrivene; osuđujem i šutnju medija koji ne
objavljuju ono što je poznato. Osuđujem svaku vlast koja ne radi na oslobađanju
vlastitog naroda od stigme zločinstva, svakog predsjednika koji se neće pokloniti
žrtvama drugih naroda.
Reci prijatelj/prijateljice da se
povijest ne gradi na lažima i da će laži kad-tad doći na naplatu. Reci da ti je
teško jer gubiš prijatelje među kvalitetnim i lijepim dušama drugog naroda samo
zato što misliš da moraš šutjeti. Drugi je tvoje bogatstvo a ne prokletstvo.
Zločinac ne pripada nijednoj naciji.
Njegovo je pravo, kako bi rekao Hegel, da bude kažnjen. Omogućimo mu da
realizira svoje pravo. Budimo građani i izgovorimo ono što nas izjeda iznutra.
Oslobodimo se šutnje, skrivanja, laži, izbjegavanja razgovora... Prestanimo se
praviti prepametnim za te teme.
Potražimo kanale komuniciranja
istine izvan cenzuriranih nacionalističkih navijačkih kanala takozvanih javnih
servisa.
Ako to ne napravimo onda ćemo i
novim generacijama u amanet ostaviti samo mržnju, a to znači nove ratove, nove
logore, nova mučenja, nova silovanja, nove masovne grobnice...
Reci prijatelju/prijateljice...
Nema komentara:
Objavi komentar