Dijalog s Darkom Jerkovićem iz Glasa Slavonije uz desetogodišnjicu objavljivanja Rođenja tragedije iz duha novokomponirane glazbe

PITANJE:  Sažeto, za one koji knjigu nisu čitali, što ste istraživali, analizirali u Vašoj knjizi, i na kojim primjerima? Kakva je, da pojednostavim, veza Nietzschea i novokomponirane glazbe?

SEAD ALIĆ: Knjiga je objavljena 1999. godine dakle na kraju stoljeća. Svojim naslovom ona ironično povezuje naslov Nietzsceovog djela Rođenje tragedije iz duha glazbe i konkretnu, bolnu tragediju ljudi  i naroda ovih prostora. Dodavanjem odrednice novokomponirani, naslov je odaslao poruku vremena, a ona bi se možda mogla sažeti u oblik opomene: Gospodo ne igrajte se duhom, umjetnošću, glazbom; ne silazite u ponore stereotipa jer će nam oni presuditi.

Jer, ako ćemo pravo, sve je povezano. Glazba koja je preblizu srcu po srce može biti opasna. Riječi političara koje uzimamo kao da su 'iz srca izgovorene', nerijetko su mantre kojima se žele izazvati potvrdna klimanja glavom ili euforija potvrđivanja. Ništa veliko u povijesti nije, kako reče Hegel, urađeno bez strasti, ali je istovremeno  dodao da upravo strasti mogu  u korijenu srezati želju uspostavljanja horizonta humanog uljuđenog društva.

Antička je tragedija u rezultatu imala umjetnički čin i katarzu gledatelja odnosno čitatelja. Tragedija novokomponiranog duha rezultirala je ratom u kojemu je na površinu isplivao mulj svakojake vrste. Naizgled jedno s drugim nema veze. Ja mislim da ima.

Ime knjige sugerira snažnu povezanost glazbe (umjetnosti, duhovnosti) s društvenim, političkim gibanjima u nekoj zajednici. Sugerira kako se ne može nekažnjeno zaglupljivati narod glazbenim, tekstualnim (medijskim)  smećem. Umnažanje tog smeća posredstvom sredstava oblikovanja mase (masmedija) uistinu oblikuje masu koju se poput smeća    prebacivala s mitinga na miting, a onda s bojišta na bojište.

Novokomponirana glazba bila je duhovna  podloga nastupu siromašnih političkih ideja, nezrelih i mržnjom i osvetom zadojenih novokomponiranih političara. To je glazba uz koju su se prvo razbijaju čaše, a onda gradovi, sela i ljudske glave. Riječ je o vrlo uspješnom sredstvu opijanja banalnošću i ispraznošću. Ritmovi, tekstovi i melodije novokomponirane glazbe razvijaju u konzumentima tih proizvoda svojevrstan 'pristanak na ludilo'. Taj je pristanak bio potreban da ludilo mržnje a onda i pravo ratno ludilo isplivaju na površinu.

Nietzsche ne ide u tom smjeru. Pojednostavljeno do kraja on objašnjava kako se odvajanjem jedne osobe iz kora i njenim suprotstavljanjem koru rađa formalna mogućnost dramskog oblika tragedije. Možda bi se u njegovom suprotstavljanju apolonijskog i dionizijskog načela mogla naći neka bliža poveznica. No u osnovi, ovim se naslovom htjelo sugerirati nešto što je življe od Nietzscheovog naslova, nešto čime aktualna zbilja korigira filozofijsku analizu forme dajući joj bolno istinitu dimenziju.

Tragedija koja nas je zadesila nije bila kazališni čin. O tome svjedoče masovne grobnice, tisuće mučenih, ubijenih, nestalih, unesrećenih. Rođena je istinska tragedija novokomponiranih političara koji su znali guslati samo po jednoj (nacionalnoj) žici. Narod oblikovan u novokomponiranu masu, fasciniran mogućnošću da trivijalno postane dominantnim svjetonazorom – bio je spreman za uličnu, 'kafansku', medijsku tuču riječima, uvredama, argumentima  mržnje, topova, granata, mina...

Pritom ne treba misliti kako je utjecaj izravan i kako jedno uvjetuje drugo. Utjecaj svjetskih centara moći, kao i prevrtljivost i potkupljivost bivših tajnih službi (uz prešućivanje bolnih tema prošlosti)  bili su glavni pokretači mržnje. Previše je toga,dakle, bilo u igri da bi se moglo svesti samo na utjecaj glazbe. No naslovom se želi sugerirati da se oblikovanjem horizonta hipnotiziranja masa guslanjem jeftinih glazbenih i političkih ideja stvara realna podloga za tragediju rođenja namjera (pokazalo se) genocidnih dimenzija.

Niti za današnja emitiranja Big Brothera, Farmi, Mijenjanja žena i sličnih medijskih proizvoda kojima se 'guslari' po jeftinim ljudskim osjećajima i skromnim duhovnim potrebama,  ne može reći da izravno vode totalitarnom društvu. Istovremeno, malo je toga što tako i toliko uspješno priprema generacije ljudi pretvorenih u gledatelje za pasivno prihvaćanje naredbi 'redatelja'. Kad kulturu (pa i glazbu) spustimo na razinu poznavanja jedne žice, onda nismo daleko od toga da ustoličimo jednog jedinog, univerzalnog, nepogrešivog vođu koji štiti svoju naciju i koji je za nju spreman tu istu naciju poslati u smrt.

PITANJE:  Je li i koliko novokomponirana narodnjačka glazba odnosno turbo-folk, kako se tu glazbu imenuje na prostorima Hrvatske, Srbije i BiH, u određenoj mjeri postmoderni hibridni i  paradoksalni žanr, koji ima, kako to neki ističu, i emancipatorni/transformativni potencijal?

SEAD ALIĆ: Svi su ti pojmovi manje-više dimna zavjesa (uostalom kao i pojam postmoderne na koji se naslanjaju). To je spajanje pridjeva i imenica kojima se zaobilazi fenomen. Kad se on sagleda u onome po čemu je bitan za čovjeka, konkretnu zajednicu kroz i u kojoj živi, onda se on mora razotkriti u onome po čemu je bitan, a ne po izvanjskom opisu. A da bismo se probili do onoga što je bitno treba razumjeti kontekst.

Sustav vrijednosti se raspao. Profitu su potrebne mase. Masama je potreban proizvod kojega masa može razumjeti, voljeti, ponavljati, pjevati, opijati se njime, u njemu uživati. Novokomponirani turbofolk isplivao je na površinu kao oblik koji je ujedinio meku pornografiju, kič teksta, stereotip ženske ili muške ljepote i odjeke istočnjačke glazbe (pojednostavljene do neprepoznatljivosti). U novom sustavu vrijednosti koji jednako vrijedi i za porno filmove i ovu glazbu 'duge noge' i 'vitko tijelo' elementarne su pretpostavke.

Sve je naravno moguće pa i to da turbofolk dosadi sam sebi i preraste u glazbu za glazbeno njegovano uho. No to je tako malo moguće koliko i neka načelno moguća ali nerealna mogućnost da političari ove regije prestanu igrati na najniže strasti dok  ne pospreme na tajne račune i posljednju vrijednost nekadašnjeg društvenog vlasništva.

PITANJE: Kako zapravo objasniti fenomen turbofolka? Drugim riječima, gdje zapravo leži glavni razlog dugovječne popularnosti narodnjačke, turbofolk glazbe u državama nastalima nakon raspada SFRJ?

SEAD ALIĆ: Magnetizam novokomponiranog turbofolka (budući je prije svega riječ o biznisu) u tome je što u sebe usisava i kvalitetne glazbenike koji da bi se bavili svojom glazbom moraju povremeno ili stalno sudjelovati u orgijama emocija prozirnih i u pravilu primitivnih tekstova i melodija.

Dio popularnosti današnjeg novokomponiranog turbofolka proizlazi iz 'univerzalnosti njegovih jadikovki' U njima se danas jednako prepoznaju svi koji su s bilo koje strane bilo koje granice razbijali čaše, gradove i glave, a i njihova djeca. Paradoksalno je da ono što je ravnalo teren za rođenje istinske tragedije, danas opstaje na temelju potrebe potrošača za istom univerzalnom banalnošću.

U vremenu oskudnosti u kojemu živimo, kada je svaki poziv na bilo kakav napor osuđen na odbijanje ili propast, kada nas sredstva masmedijskog zavođenja, zaglupljivanja i manipuliranja sve više pretvaraju u zombije pasivne percepcije; kada nam se život događa brzinom emitiranja programa na TV prijamniku; kada teoretičari medija ne uviđaju ozbiljnost specijalnog rata koji se protiv svih nas vodi iz velikih multinacionalnih medijskih korporacija – ne ostaje nam drugo nego povremeno vrisnuti. Vrisak se istina neće čuti jer je po glasnoći samo šapat u odnosu na decibele ozvučenja koncerata turbofolk glazbe ili govora turbofolk političara.

PITANJE: Koliko su izvorišta turbofolka i narodnjačke glazbe vezana uz Srbiju i BiH ili tu ima doticaja i s Balkanom u širem smislu, odnosno može li se u analizi balkanskih identiteta putem popularne glazbe zaključiti da turbofolk u toj regiji zauzima važno mjesto?

SEAD ALIĆ: Paradoks turbofolka među ostalim je i u tome što on potvrđuje sudbinsku povezanost naroda naše regije. Strast opijanja turbofolkom, priznata ili nepriznata, dio je kulture svih državica bivše Jugoslavije. Ona se negdje ne probija do mainstream medija ili elitnih termina, ali je dolje, u glasačkom stroju i te kako prisutna.

Berlinski zidovi političkih odluka tu ne pomažu. Povremene informacije o tome tko je za vrijeme rata i kome i gdje pjevao može nakratko prekinuti tu kariku lanca kojim su naši uglavnom nesretni narodi vezani, ali poplava je gotovo pa nezaustavljiva. Politici kojoj je potreban zaglupljen narod turbofolk je mafijaški kulturni saveznik.

Turbofolk je sprava za nesvjesno pražnjenje kolektivno nesvjesne nesreće. Bio je poligonom za uzlijetanje mržnje; danas je gotovo pa proleterska koračnica prevarenih. Fenomen je to koji povezuje bolna povijesna gibanja, kulturne (glazbene) utjecaje osvajača ovih krajeva,  lokalno razumijevanje masmedijske zvjezdane prašine i vječnu želju svih vladajućih da svom narodu pruži 'najviše' od onoga što narod može prihvatiti.

Kada je knjiga objavljena  Igor Mandić je među ostalim izjavio: „Alić je filozofski i kulturološki obrazovan pisac i pripada onoj školi naših novih filozofa koji se usuđuju jednom zrelom filozofskom aparaturom ući u promišljanje suvremenosti, što su naše prošle generacije dugo odbijale, nisu se usuđivale zahvatiti u živo tkivo, elektronike medija, manipulacije digitalnoga svijeta, općenito nove stvarnosti.“

No rekao je i to da u  knjizi čitatelj neće naći odgovor na naslovom postavljenu tezu. S pravom je to rečeno jer je naslov knjige zapravo samo naslov jednog od tekstova kojim sam se tada zaputio u analizu pojedinih segmenata medijima posredovane zbilje.

U jednom pismu kojeg sam dobio po objavljivanju knjige Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe, Geza Zake, autor knjige Filozofija ishodišta, poslao mi je poduže pismo iz kojeg izdvajam nekoliko njegovih asocijacija: „Sjetimo se samo Irca u suknjici koji svira gajde uvodeći svoje borce u tragediju ratničke smrti. Sjetimo se vojničkih truba koje svojom svirkom pokreću juriš i najavljuju tragediju ratničke smrti. Sjetimo se vojnih marševa kao najave masovnih tragedija. Ali sjetimo se i biblijske priče o JERIHONSKIM TRUBAMA koje svojom svirkom ( glazbom ) razaraju zidine Jerihona.

Ove trube i njihov zvuk znače veliku ( božansku ) silu  - moć koja j sposobna razoriti zidine grada Jerihona. međutim, staklena čaša ima " tanki zid " Jerihona koji razara glas - zvuk Marie Callas, a vjerujem da znate kako se i žučni kamenci razbijaju ultrazvukom, Sve su to poznate činjenice koje govore da zvuk u sebi sadrži i veliku razornu snagu, destruktivnu silu...

Prostora za razmišljanje, istraživanje, kulturološke analize, medijska, mediološka, filozofsko-medijska istraživanja, više nego dovoljno i za institute i za desetljeća. Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe bio je naslov koji je sugerirao više nego je knjiga dala. Ali zato su uslijedile neke nove knjige...