KADRIRANJE ISLAMA
Na mitovima smo, mi
ljudi, odrastali i pomoću njih stvarali civilizaciju ili točnije civilizacije.
Mitovi su djetinjstvo intelektualnog odrastanja ljudske vrste. Jesmo li zreliji
kad smo ih proglasili nevažnim? Jesu li mitovi nestali iz naših života? Naravno
da nisu.
Jedan od dokaza da i
dalje živimo u svijetu mitova sadržan je u rečenici Petera Sloterdijka: „Mit je prvi europski
masmedij“[1].
Govoreći o odnosu Islama i medija mi ulazimo u područje masmedijskog širenja
priča koje ostavljaju traga na dušama i u srcima onih koji slušaju ili gledaju.
Cilj navođenja ove
rečenice nije naravno definiranje mita pomoću masmedija. Danas je važno
razumjeti da se kroz masmedije i masmedijsko oblikovanje javnosti provlače
vrijednosti, obrasci i matrice nekih davnih vremena, nekih ponekad i
zaboravljenih mitova.
Sloterdijk se u tekstu
„Slike nasilja - nasilje slika“
posebno osvrće na mit o osvajanju Mikene u kojemu (pojednostavljeno) jedan brat
drugome nudi da za ručak jede skuhanu svoju djecu. U tom mitu punom kanibalizma
i nasilja Sloterdijk vidi 'prascenu europskog nasilja'.
Bijes koji taj čin
proizvodi vodi izravno do 'umnažanja patnje' jednako kao što danas slike
nasilja i pojedinaca koji čine neljudske stvari, logikom umnažanja postaju
osobine širih zajednica, odnosno religije kao takve. To je temeljni grijeh
masmedija, a on svoje korijene naravno ima u mitskim dubinama ljudske povijesti
koja se stvarala ratovima, prevarama, osvajanjima, porobljavanjem, i ropskim
izrabljivanjem.
Kada kao europljani
danas gledamo ubojstva nedužnih, ritualna odsijecanja glava, zarobljavanja
mladih djevojaka, samoubilačke napade ili bilo koji teroristički čin – u nama
raste bijes.
Bijes.
Što je bijes?
Bijes je, kaže
Sloterdijk, prva riječ europskog pripovijedanja. Riječju Bijes započinje
Homerova Ilijada. U prvoj strofi te
Ilijade koja započinje riječju bijes spominje se i navedeni mit.
U tom bijesu, u toj
ljutnji, srdžbi Sloterdijk prepoznaje matricu poistovjećivanja s „objavom
božjeg nasilja“
Biti bijesan
(pojednostavljeno govoreno do razine uličnog govora) znači biti blefer i
glumiti Boga. Netko obzirniji rekao bi da to znači da netko u sebi osjeća božju
prisutnost. Ili možda želi da to netko tako doživi?
Gledajući danas
posredstvom sredstava za umnažanje mržnje izravne prijenose ratova ili terorističkih
napada, slušajući bijes i sa istoka i sa zapada, ne možemo se ne sjetiti
božjega bijesa koji je očigledno bio opravdan jer je naš mali ljudski bijes
samo pokušaj vlastitog obogotvorenja.
Ja sam bijesan, dakle
ja sam u pravu!
Ja sam bijesan jer su me
svojim nepoštovanjem povrijedili onako kako su povrijedili boga.
Ja sam bijesan i imam
pravo svoju božansku povrijeđenost umiriti nekim bespilotnim letjelicama, nekim
novim ratom ili nekim novim terorističkim činom.
Sudjelovanjem u
osjećaju bijesa čovjek sudjeluje u pokušaju obogotvorenja. Na djelu je
preuzimanje uloge koja nije pisana za nas ljude. Izvor je to nesreće i nesreća.
Dakle onako kako su
antički junaci u svom bijesu osjećali božju prisutnost, na gotovo identičan
način lideri državnih terorizama i terorizma grupa i pojedinaca umišljaju da su
iznad, da su bogomdani, da su drukčiji, civiliziraniji…
Glumljenje Boga nekada
se umnažalo mitovima. Bijes se epovima, usmenom predajom širio od uha do uha.
Ušao je u mentalne sklopove i načine ponašanja.
Danas imamo sredstva
umnažanja mržnje koja su milijun ili milijardu puta snažnija od usmenog
oblikovanja mentalnih matrica u čovjeku. Zato Sloterdijk kaže:
„Gdje god se nasilje
citira i prikazuje, nasilje kao citat i slika o moći sudjeluje u igri. Njezin
je pripovjedač uvijek i njezin saveznik. Njegov je kroničar suigrač, njegov
kritičar partner, njegov slikar izaslanik. Tko priopćava nasilje i sam ga
dijeli.“[2]
Ovim sam uvodom želio
skrenuti pozornost na filozofsko-medijsku dimenziju razumijevanja problema odnosa
islama i medija. Ne može i ne smije biti riječi samo o dobrim i lošim
primjerima. Nije stvar niti u deklariranim stavovima. Problem nećete pronaći
niti u etičkim kodeksima medija. Problema nema u istinskim vjernicima.
Ali problem je ipak tu
Umnažanje stereotipa i
mitskih matrica je i dalje tu
Poput autoritarnog
muža, autoritarno ustrojena globalna zajednica uvijek će osuđivati objekte na
kojima se iživljava (koje eksploatira). Onako kako će otac kćeri nekog plemena
u Somaliji (da bi osnažio svoj klan) raspolagati sa životima svojih kćeri –
tako i autoritarne političke zajednice svoje neokolonijalne interese
realiziraju udjeljujući rat i mir
Edgar Morin piše:
„…engleski i francuski ali i njemački i portugalski kolonizatori bili su
osobito razuzdani u Africi. Andre Gide je za svog putovanja u Kongo zabilježio
da crnci gotovo kao robovi rade na izgradnji pruge koja je Kongo povezala s
oceanom. To kolonizatorsko, krajnje brutalno barbarstvo u Francuskoj će se
nastaviti očitovati i usred 20 stoljeća kako svjedoči masakr u Setifu koji se dogodio posljednjeg dana
rata 8 svibnja 1945 godine kao i brojni zločini i pljačke počinjeni za rata u
Alžiru“[3]
Ono božansko kao da se
usidrilo u ono zapadno (europocentrično ili europo-američko-centrično). Bijes
se umnaža sredstvima umnažanja bijesa. Na djelu je narcizam koji iza medijske
zavjese, deklariranih stavova o jednakosti svih ljudi – razvija vrlo
nijansirane oblike rasizma (govorilo se i govori o obojenima, imigrantima,
crnim europljanima…)
Uvijek iznova,
hodnicima rimskih, turskih, franačkih, španjolskih, američkih dvorova odjekuje:
Nismo isti! Riječi su to koje su svjesno ili nesvjesno korištene za
kolonizatorsko, osvajačko, u osnovi necivilizirano – pljačkanje drugoga,
odnosno onoga koji nisu na istoj razini.
Da bi s Kurdima izašli
na kraj u uspostavljanju/iscrtavanju vještačkih granica nakon 1. Svj. Rata
Britanci su koristili kemijsko oružje. Poznata je Churchilova izjava: „Ne
razumijem ta snebivanja oko upotrebe plina. Strogo se zalažem za upotrebu
otrovnog plina protiv neciviliziranih plemena“.[4]
Jesu li nepravedno
iscrtane granice i kemijsko oružje riješili pitanje Kurda. Naravno da nisu.
Je li gradnja
nacističkih plinskih komora za Židove znak civiliziranosti. Naravno da nije.
Je li Sadam Husein imao
kemijsko oružje? Nije!
Čovjek se u životu
služi ekstenzijama. To su, poznato je ljudski produžeci poput naočala, kotača,
satelita ili npr. Omče za vješanje.
Nerijetko se zaboravlja
da korištenje tih sredstava ostavlja tragove na čovjeku.
Slično je i sa svakim
instrumentaliziranjem. Ni atom se ne može promatrati a da on ne promijeni svoju
putanju. U odnosu gospodara i sluge, primijetio je svojevremeno Hegel sluga je
u aktivnom odnosu spram svijeta (sa svim konzekvencama koje to donosi).
Nijedno
instrumentaliziranje čovjeka ne može proći bez povratne reakcije koja će
zasigurno upozoriti na činjenicu da je svako instrumentaliziranje, dugoročno –
promašeno.
Indikativna je rečenica
jednog njemačkog ministra koji je govoreći o gastarbeiterima otkrio nešto vrlo
jednostavno: „Ovdje smo doveli radnike, a onda smo otkrili da su oni ljudska
bića“ [5]
Kad govorimo o
dugoročnosti možda nam može pomoći i sljedeći primjer: U želji da se potkopa
Sovjetski savez američki su političari 60-tih i 70-tih godina
shvatili/vidjeli/odlučili da bi se islam mogao instrumentalizirati kao oružje
kojim bi se moglo suprotstaviti Moskvi.
Netko je dakle negdje
odlučio nekome dati nešto kao 'punomoć za vođenje rata'[6]
Grupe muslimana to su
prihvatile. Ljudi su naoružavani, naučeni ratovati i ubijati. Danas se
suočavamo s posljedicama tog instrumentaliziranja, s poistovjećivanjem
plaćenika sa cijelom jednom religijom, s masmedijskim umnažanjem bijesa prema
religiji koja je instrumentalizirana.
Slanje ljudi, vojnika u
Afganistan rezultiralo je i kod sovjeta i kod amerikanaca spoznakjom da je i
vojnik čovjek i da će, bez obzira kako i koliko bio dresiran i discipliniran, u
stresu rata posegnuti za drogom koja je u Afganistanu svima na dohvat ruke.
Slike su to koje govore
o posljedicama poistovjećivanja čovjeka s mitskim bijesom bogova, ali i
upozorenje da umnažanje mržnje i bijesa masmedijskom manipulacijom, neće imati
loše posljedice samo za jednu religiju -
u pitanju je budućnost čovječanstva.
Kad je trebalo
pojasniti užase 1. Svjetskog rata poznati teozof Rudolf Schneider odlučio je
govoriti o 'Karmi istinitosti'. Bijeg od istine, umnažanje laži, lažni moral,
dvoličnost, izrabljivanje slabijih… sve je to moglo rezultirati samo jednim –
neizbježnim ratom.
Ne treba posebno
podsjećati da živimo u doba snažne proizvodnje globalno rasprostiranih laži, u
doba umnažanja neistina i instrumentaliziranja; da živimo u doba podvojenih
duša, u vremenu licemjerja u kojemu je istinski vjernik rijetkost, jednako kao
što je rijetkost i misao koja ne zastaje na površini.
U aktualnom nam
kadriranju islama vidim opasnost za cijeli svijet. Količine neistina,
manipuliranja, instrumentaliziranja ljudi dosegnula je takve razmjere da je iz
labirinta plaćeničkih vojski, navijačkih medija i prikrivenih interesa
korporacijskih moćnika teško izaći bez snažne katarze. A to može biti ili
istina ili rat.
Kadriranje islama je
proces koji traje od nastanka islama do danas.
Ono podrazumijeva
nepoznavanje, nepriznavanje i potcjenjivanje doprinosa islamske znanosti i
znanstvenika muslimana (posebno u španjolskoj u doba islama). To podrazumijeva
prešućivanje europske islamske Španjolske koja je toleranciju i
multikulturalnost poznavala i razvijala.
Istovremeno to
podrazumijeva i nepromišljanje i neosvješćivanje mehanizama koje je u vrijeme
islamske španjolske razvijano u državama i državicama na do tada samo
geografskom području Europe.
Davwid Levering Lewis
primjerice smatra da se u tom vremenu utemeljuje vrijednosni sustav koji će
postati vrijednosni sustav dolazeće Europe a čiji će rezultat biti „gospodarski
nazadna, balkanizirana i bratoubilačka Europa.“[7]
Te vrline koje će
odrediti civilizacijske okvire prema ovom autoru su sljedeće:
- poštovanje
kastinske nadmoći
- ratničke
vrline
- nasljedno
pravo aristokracije
- vjerska
netolerancija
- kulturni
partikularizam
- neprestano
ratovanje.[8]
U Pjesmi o Rolandu
(ideološki obojenom epu o viteštvu i viteškim vrlinama David Levering Lewis
vidi „prototip američkog kauboja iz osmog
stoljeća' koji njeguje „ideologiju svetog rata“, a vremenom i „nacionalne
oholosti“[9]
Pedeset godina od
pojave epa Pjesma o Rolandu papa Urban drugi (tisuću i devedeset i pete)
organizira prvi križarski pohod.
Čovjek je biće pokušaja
i pogreške, onaj koji pretjeruje i dolazi k svijesti.
Poput prekomjernog
granatiranja pretjeruje u bogaćenju, politizira vjeru, instrumentalizira
umjetnost, sredstva komuniciranja pretvara u instrumente manipulacije…
Trenutno je na djelu
takvo kadriranje islama koje se koristi svim ovim prekomjernostima.
No istovremeno,
nepravedno je i bezbožno misliti kako se nafta pod zemljom tisućama godina
stvarala da bi baš ovog ili onog šeika danas ili vlasnike ove ili one naftne
kompanije učinili toliko bogatim da više takorekući ne spadaju među ljude. Tu
svakako leži jedan potencijal samooslobađanja. Bez obzira na oružje,
ideologije, plemena ili bilo što drugo. Potencijal je tu.
Židovi i muslimani su
kroz povijest mnogo puta pokazali obrazac uzajamnog poštovanja, tolerancije i
sposobnost pridržavanja usvojenih zakon (posebno bih tu naglasio islamsku Španjolsku
i Bosnu.
Današnje kadriranje
islama sotonizira muslimane i ruši mostove.
Masmediji će prije ili
kasnije morati promijeniti diskurs jednako kao što će prije ili kasnije Izrael
i Palestina kao kao samostalne države dobro surađivati.
Hoće li Jeruzalem biti
neovisno/neutralno središte religija knjige (nešto poput svjetskog Vatikana) na
političkoj je i vjerskoj zrelosti naših nasljednika.
Na njima je prije svega
shvatiti:
Masmediji nerijetko
posljedicu nekih odnosa proglašavaju uzrokom i tako stvaraju nove razine
nesporazuma i manipuliranja.
Islam je nakon 11 rujna
stavljen u poziciju da se brani na temelju onoga što se stavlja na teret
poslovnom prijatelju obitelji Bush – Bin Ladenu (koji je i prije i poslije 11.
9. bio musliman. No nakon 11. 9 primjerice, šest puta (600 posto) više je
napada na muslimane u engleskoj, 270 posto više je negativnih napisa, a u
francUskoj u prosjeku svaka tri dana neki musliman biva napadnut, a svaka tri
tjedna jedna džamija je devastirana.
Nameće se pitanje: Je
li bin Laden bio musliman i prije nego što je postao samo musliman, dakle dok
je bio i poslovni partner obitelji Bush? (ako je ikada i prestao to biti)
Masmediji tako
kadriraju sliku/inage/fenomen da taj kadar odgovara interesima onih koji žele
zadržati postojeće, nepravedno i neprihvatljivo stanje, a imaju medije pod
svojom kontrolom.
Masmediji su središte
svih velikih problema ovoga svijeta i kao takvi najveći problem na svijetu koji
uopće postoji. Jedan od dokaza da je tomu tako je i sve što se pokušava učiniti
islamu, da bi negdje drugdje nešto drugo funkcioniralo. Stoga je svijest o
važnosti razgovora o medijima- ključ promjena, ključ bolje budućnosti.
2.
Revolucije inspirirane
djelom Karla Marxa temeljile su se na snovima o jednakosti ljudi, oslobađanju
rada, emancipaciji ljudske osjetilnosti, na iskupiteljskoj ulozi proletarijata
koji će oslobađajući sebe – osloboditi svijet. Umjesto slobode došao je
staljinizam, milijuni mrtvih ili zatvorenih, diktatura, doba kad se bez osude
moglo ubiti bilo koga na koga se posumnjalo.
Revolucija 11. 9
inspirirana je spoznajom da se propagandom kao oblikom prisile u demokratskim
društvima mogu stvoriti takvi oblici poslušnosti koji će imati jednako
totalitarne učinke, a mogu biti kamuflirani u odore borbe za slobodu,
demokraciju, pluralizam, slobodu govora, etc. Sve je završilo u totalitarizmu
koga će Sheldon Wolin nazvati obrnutim ali i odrediti ne bitno različitim od
starih oblika staljinizma fašizma ili nacizma.
Doba nakon 11. 9 polako
otkriva koje sve funkcije imaju dvostruki, trostruki ili četverostruki tajni
agenti i njihovi plaćenici. Nakon rušenja blizanaca uspostavljen je sustav
bespogovornog zatvaranja ljudi (kakav je bio poznat samo u totalitarnim
režimima 20-tog stoljeća), nepoštovanja međunarodnog prava (zbog čega se svojevremeno
napadalo svjetsku proletersku inicijativu), te ubojstva bez obrazloženja
(nespojiva s idejom demokracije). Vrijeme nakon rušenja blizanaca vrijeme je za
koje se može reći da je brat blizanac totalitarizmu 20-tog stoljeća.
Da bi se svijetu nametnula
krivnja potreban je status žrtve. Da bi samovolja djelovanja mogla biti
globalnom – žrtva je morala biti velika. I bila je. Više od 3000 ljudi nestalo
je u čudnom i sa stanovišta građevinarskih znanja neshvatljivom rušenju
pogođenih zgrada, te u neozbiljno pripremljenom zabijanju zrakoplova (čudnoga
oblika) u Pentagon.
Zdrav ljudski razum
opire se pomisli da bi neke službe (uz ili bez odobrenja visoke politike) mogle
ići tako daleko da žrtvuju tisuće svojih građana. Ali, moramo postaviti i ovo
retoričko pitanje: ne rade li to u svakom ratu šaljući svoje vojnike na razne
krajeve svijeta da brane zemlju od zanemarivog postotka mogućnosti napada? Ne
rade li to i u miru prepuštajući svoje najsiromašnije građane tihoj likvidaciji
od strane banaka, odvjetnika, farmaceutske industrije, GMO prehrane, mafija,
uličnih bandi, ubijanja uživo po kampovima…?
Što je za uspostavu
dominacije nad cijelim svijetom žrtvovanje par tisuća ljudi? Za startnu
poziciju žrtve oni koji žele dominirati svijetom žrtvovali su i žrtvuju
svakodnevno – puno više. Smrti danas dolaze s računima, deložacijama,
lijekovima, dronovima… - u rukavicama.
Proleteri su se
svojevremeno povezali u internacionalu poradi oslobađanja svih radnika svijeta.
Iza toga je naravno stajao SSSR. Strukture koje su žrtvovale svoje ljude 11. 9.
Organizirale su svjetsku alijansu za oslobođenje svake države u kojoj se može
začuti bilo kakav kritički glas odnosno otpor alijansi. Iza toga stoje
Sjedinjene Američke Države. I dok su sljedbenici proleterskog pokreta morali ispaštati
i ispaštali zbog svoje (nedemokratske) ideje oslobađanja čovječanstva
revolucionarnom aktivnošću najugroženijih – sljedbenici rata protiv terorizma
premda koriste iste metode i preda se pozivaju na pravo globalnog djelovanja –
nisu prepoznati kao oni koji ugrožavaju svjetski mir.
Partijska nomenklatura
SSSR-a nije imala poziciju žrtve. Klasna borba nije imala na raspolaganju
simbol žrtve (bez obzira na patnje i smrti koje su pratile proletersku klasu)
SAD su rušenjem blizanaca postale žrtve čijim se akcijama upravo zbog te
pozicije 'ne gleda u zube'.
Proleterska hijerarhija
SSSR-a naoružala je Kubu s namjerom utjecaja i mogućeg brzog djelovanja iz
neposredne blizine američke obale. Hijerarhija obrnutog totalitarizma za svoju
je Kubu odabrala Izrael, zemlju koju je dobro naoružala i koju koristi kao
poligon za sve moguće geopolitičke igre. Kuba nije smjela dobiti nuklearno
naoružanje. Uostalom kao što ga danas ne smiju imati zemlje koje su u blizini
Izraela.
SSSR si je uzeo za
pravo bez suđenja protjerati u Gulag bilo koga na koga se posumnja. Guantanamo
je američki Gulag u kojemu robijaju ljudi koji ne znaju niti za što su
optuženi. Kritika nedemokratičnosti socijalizma, neciviliziranosti njegova
društvenog uređenja zapravo je kritika koja se u svemu odnosi i na aktualni
obrnuti totalitarizam Amerike.
Proleterska
nomenklatura SSSR-a za svog je prirodnog/klasnog neprijatelja odabrala
kapitaliste svijeta. Ta je odluka imala svoju čvrstu logiku i proizilazila je
iz vrlo temeljitih analiza Karla Marxa.
Nomenklatura Alijanse
proizvođača i korisnika žrtve 11. 9. Za svoje je neprijatelje odabrala
predstavnike vjere čiji su narodi srećom ili nesrećom nastanjeni u područjima
bogatim naftom. Da se sukob ne bi učinio vjerskim ili rasističkim, umotan je u
ruho kulturoloških i civilizacijskih razlika, odnosno nespremnosti na suvremene
dosege civilizacije (od onih koji imaju licencu učitelja demokracije).
15 godina nakon
žrtvovanja blizanaca ratovi se uglavnom vode u zemljama u kojima je islam
dominirajuća vjera ili u zemljama u kojima je bilo moguće probuditi vjerske
sukobe drugih vjera protiv islama.
James Bond je imao
licencu za ubijanje. Današnji agenti, plaćenici, ratnici bez vjere i
ideologije, očigledno imaju pravo ubijati i svoje (poradi razvijanja uloge
žrtve), mijenjati strane u ratu (ovisno o potrebama stratega), a moraju biti i
dobri glumci (radi povremenih snimanja skandaloznih scena terorističkih
akcija).
Naravno, godine uložene
u proizvodnju mržnje i nemira u svijetu urodit će plodom. Ljudi koji su plaćeni
morali su obaviti svoj posao. Nesretnih na sve strane. Ljudi čitavih regija
napuštaju civilizirane oblike života i bježe u izbjegličke logore. Neke nacije
zatvorene u logore koji nisu daleko od koncentracijskih nemaju niti sreću da bi
mogli pobjeći. O svemu se manje-više šuti jer je na djelu iskupljenje žrtve. O
zločinima izraelske političke vlasti ne govori se jer nam u žilama još uvijek
teče krivnja zbog holokausta. O zločinima Američke nomenklature šuti se jer u
našim moždanim vijugama odzvanja krivnja za 11. 9. To što iza jednog i drugog
zločina stoje civilizirani i kulturni narodi Europe i Amerike ne znači ništa
kad se krivnja poput medijske slike može uokviriti oko islama.
[1] Peter
Sloterdijk: Slike nasilja – nasilje slika u Europski glasnik br. 10, Zagreb
2005, Str. 541
[2] Peter
Sloterdijk: Slike nasilja – nasilje slika
u Europski glasnik br. 10, Zagreb 2005, str. 545
[3] Edgar
Morin, Europska kultura i europsko barbarstvo, AGM, Zagreb, 2006, str. 26.
[4] Terry
Goodfelow, Istina i svjetska zbivanja
u Znakovi vremena, časopis za filozofiju, religiju i znanost i društvenu
praksu, br. 17., str. 166.
[5] Uri
Avnery, Novi antisemitizam u Islamofobija,
el Kalem, CNS, Sarajevo, 2014. str. 133
[6] Uri
Avnery, Novi antisemitizam u Islamofobija, el Kalem, CNS, Sarajevo, 2014. str. 133
[7] David
Levering Lewis, Božji žrvanj, Islam i nastajanje Europe 570.-1215., Algoritam,
Zagreb, str. 21.
[8] David
Levering Lewis, Božji žrvanj, Islam i nastajanje Europe 570.-1215., Algoritam,
Zagreb, str. 21.
[9] David
Levering Lewis, Božji žrvanj, Islam i nastajanje Europe 570.-1215., Algoritam,
Zagreb, str. 21.
Nema komentara:
Objavi komentar