LIHVARA STAROG SIN

LIHVARA STAROG SIN

„Ovaj svijet je duboko nepravedan“  zavapio je Anton nakon tko zna koje čaše kakvih sve pića. „A kakav bi drukčiji mogao biti kad u njemu živimo i ti i ja“, odgovorilo je Antonu biće koje mu  je sjedilo preko puta i uredno mu uzvraćalo zdravicama.

„Ne razumijem“ pokušao se Anton praviti naivnim…“kakve veze s nepravednim svijetom imamo ti i ja“ Ja istina ne znam je li me više strah mene samog ili mračne ulice, ali to nema veze ni sa čime…

Biće s druge strane stola osmjehnu se pa započe:

„Pa vidi… ako se osvrneš na godine koje su za tobom vidjet ćeš gomilu ljudi koje si morao pregaziti da bi se večeras mogao u potpunom miru gaditi sam sebi. Tvoji su uspjesi bili zapravo tvoji neuspjesi. Poslovi koje si dobio bili su dokaz tvoje upletenosti u mrežu bez koje nije bilo moguće raditi. Tvoje kuće koje posjeduješ rezultat su lihvarskog rada tvog vlastitog oca. Tvoje bavljenje umjetnošću, samo je produžetak umjetnosti tvoje obitelji da financijsku nadmoć pretvori u potporu nečemu što bi ti možda nazvao svojom karijerom.

Dok si bio mlad ideal ti je bio nametnuti se svijetu. Danas ti je ideal sakriti svoju imovinu nagomilanu zelenaškim kreditima tvog oca i ostati neprimjetnim u tišini istraživanja vlastite bijede.“

„Čekaj, čekaj, malo“, podiže Anton ruku u zrak zaustavljajući ovaj neočekivani napad. „Za poslove svog oca ne odgovaram ja. Ja sam osoba koja je uvijek bila sklona ljepoti i umjetnosti. Zapravo, osim velikih imena povijesti umjetnosti ja i nemam nekih drugih, pravih prijatelja…“

Osoba koja je sjedila Antonu preko puta otpi gutljaj, provuče ruke kroz kosu i nastavi: „To što nemaš pravih prijatelja znak je da si i njih putem pregazio. Upoznavao si ih s ocem koji je, baš u ratno vrijeme i baš u pravom trenutku mogao riješiti njihove financijske probleme. Ti naravno nikada nisi obavljao prljave poslove koji su slijedili. Nisi prijetio, oduzimao tuđe kuće, uništavao obitelji, dovodio ljude na rub samoubojstva. Ti si umjetnik. Ti se baviš lijepim stvarima. A jesi li se ikada zapitao kako je tvoj otac uspijevao od ljudi koje mu ti dovedeš na temelju neke male posudbe dobiti stotine četvornih metara stambenog prostora? Nije ti ni u jednom trenutku bilo čudno kako se gomilaju kuće u gradu na čijem je vlasničkom listu tvoje prezime?  Jesi li se pogledao kada u ogledalo?

„Jesam – reče Anton  i iznenada zamahnu polupraznom čašom prema osobi koja mu je sjedila preko puta.

Lik na zidu kafića razleti se na sve strane. Sa svih strana pristigoše pogledi ljudi prema isusovskom licu čovjeka koji se godinama već svađa sam sa sobom.  

„Sve je u redu…sve je u redu…plaćam… imam novac… Ja sam samo jedan nesretni umjetnik, a ovo je moj umjetnički koncept… Čovjek ionako nije ono što se vidi…pa zašto da se gleda?“

Svi su se vratili svojim razgovorima ili tišinama.

„Sve je u redu“, ponavljala je konobarica skupljajući ostatke čaše ispod nogu ljubitelja umjetnosti i nekretnina. Znala je da će napojnica koju će dobiti biti dovoljna za subotnji školski izlet njenog sina u muzej.  

„Sve će biti u redu“ ponavljala je konobarica, ne sluteći koliko je blizu istini.

Anton je uredno podmirio svoje obaveze.  Petljajući jezikom izgovorio je nešto poput isprike i koraknuo u noć. Bio je toliko pijan da se osjećao slobodnim. Potpuno je zaboravio čega se više plaši - sebe sama ili mračnih ulica.