ABDULAH I NJEGOVA MOLITVA
Zvao se Abdulah i tako će mu pisati na nišanu, dok nišan
vrijeme ne nagne na jednu od strana svijeta, pa polegne, onako kako je poleglo
Abdulahovo tijelo ispod njega. 'Božji rob' ili 'sluga' reći će znalci arapskog
jezika u jednom od jezika koje razumiju pomiješani narodi Balkana. 'Abdulah, a
ne ide u džamiju', žalosno će besjediti znalci riječi, sljedbenici emocije,
ljubitelji priča, poklonici stiha, redoviti posjetitelji božje kuće.
Zvao se Abdulah i nikako se nije uspijevao osloboditi misli
kako cijeloga života bježi od tog imena i kako mu to svejedno neće poći za
rukom. Bježati nije grijeh, naročito ako bi sučeljavanje s onim od čega se
bježi moglo proliti krv, izazvati nesreću, povećati nesporazume… Ali bježati od
toga da budeš rob Božji, to je značilo nešto drugo. Barem njemu koji je nosio
ime Abdulah.
Htio je ljubiti. Htio je samostalno odlučivati o tome gdje i
kada je sposoban za susret s Njim. Htio je u sebi samome izgraditi hram. Htio
je biti slobodan poput mladosti čije je otkucaje još uvijek u sebi osjećao.
Htio je biti rob Njemu a ne njegovim posrednicima, zagovarateljima,
pripovjedačima, svjedocima, slugama, njegovom inventaru…
Da se zvao Abdulah pisalo je na svakom papiru koji ga je pratio
ili je prije njega stizao na adrese na koje se on sam uputio. U svakom fasciklu
nalazila se njegova slika i oznaka koja je govorila da je 'rob Božji'. Ne bi
značilo ništa posebno da vremena nisu bila teška. Robove su mogli posjedovati
samo svjetovni ljudi, širokih pogleda, globalnih strategija, koji su imali
osmjehe veće od usta, a usta velika poput skladišta priča o slobodi.
Abdulaha nije smetalo što ga tako zovu. Ime su mi dali
roditelji i bio je ponosan na njihovu lijepu želju da ga uvedu u svjetove u
kojima se čovjek može osloniti na čovjeka, a zajedno se mogu osloniti na
energiju koju visoki minareti prikupljaju s visokoga neba. No smetala su mu ta
bilježenja, propitivanja, sumnje, katalogiziranja, kockice koje je trebalo
popunjavati, pokoji smiješak na usnama žena za šalterima, propitkivanja policajaca,
bankarskih agenata, referenata za odbijanje prijava i sličnih produženih ruku
Leviatana.
Njegove su molitve bile drukčije. Način na koji se obraćao Svevišnjem
nije pronađen u svetim knjigama. Nije zaveden.
Abdulah bi u pravilu zastao, potražio u sebi osjećaj ljubavi,
a onda bi pokušao izgovarati riječi, ali tako tiho da se osjećaj ljubavi ne
uplaši i ne pobjegne. Molitva je trajala samo dok je trajao osjećaj, dok je
postojala veza sa Svevišnjim.
Ljudima se za to vrijeme činilo da Abdulah poput Sokrata
izgubljeno stoji na trgu, ili poput izgubljene osobe u daljinama traži blizinu.
Abdulah je obično govorio:
„Ništa ne znam i ništa ne mogu znati. Znam da ne mogu preko
granica. Osjećam da je dubina mog osjećaja - moja dimenzija. Slutim da se svemu
što jest mogu približiti samo predanošću svog osjećaja.
Pomozi mi Bože da ovaj osjećaj kojega još uvijek pronalazim u
sebi potraje.
Pomozi mi da u osjećaju ujedinim sebe i svijet u kojemu
jesam.
Pomozi mi osjetiti i ono što ne razumijem i ono što ne
ljubim.
Raspiri Svemogući vatru u mojim grudima, jer ona je jedino
što postoji. Sve ostalo je privid postojanja, igra nastanka i nestanka.“
Nema komentara:
Objavi komentar