PREPOZNAJEM PRKOS PJESME
Ledenica, siga, koplje? Hladnoća oblikuje vodu koja se ne
kreće dovoljno brzo. Voda pretvorena u koplje pogađa misao:
Od čega se sastoji život?
Naizgled čudno pitanje za čovjeka kojemu siga viri iz misli,
kojemu se ljepota vodenog koplja zarila u neurone.
Možda bi u pitanju bilo više smisla kad bi se postavilo u svom 'realnijem'
obliku. Primjerice: Od čega se sastoji život današnjega bosanskoga građanina?
Ili recimo: Vise li životi današnjih prkosnih građana Bosne poput siga obješenih
o dvore vlade ili partijskih dvoraca? Jesu li sige opasne ili će se polomiti s
prvim zubatim suncem?
Voda lijepa ali okovana, obješena o krovove pokradenih danas
praznih hala, manje-više živi za večernje televizijske dnevničke katarze. iznutra je izjeda nemoć suprotstavljanja
interesno povezanim grupacijama građana koje razrađenim sistemima i uz pomoć
rupa u zakonima iz dana u dan šokiraju svojim novim oblicima prevara. Žuč se
povremeno prelije u navijačku strast. Na izborima ili uz kakav sportski
spektakl. Svi su u strahu od novih poreza i stare inertnosti političara koji
nerijetko, kada osvoje vlast, izgube kompas, pa se odbijaju od problema do
problema poput metalne kugle flipera.
Sa ekrana teške riječi. Na tržnici teške psovke. U tramvaju
teške ruke. U parlamentu teške magle. Na vladi teške krivine, u kućama teške
šutnje…
Sreća je što snijeg povremeno padne i led sve okuje. Rađa se
izgovor u prirodnoj nepogodi. Led, ovaj izvanjski, sjajno dođe za prikrivanje
hladnoće koja se uvukla u razgovore, riječi, nerazumijevanja, sumnje, mjere
opreza…
Ponekad imam osjećaj da smo svi u regiji postali tako i
toliko hladni da se više ne usudimo niti zagrliti. Bježimo od hladnoće koja
bježi od nas…
Gledam ledene sige – ledenice, kako vise s krovova kuća i
prijete svojim oštrim šiljcima slučajnim prolaznicima. Zastajem i pokušavam u
njihovom obliku koplja pronaći pitanje, razlog, smisao. Njihov led zadobio je
oblik klina spremnog zariti se u bilo što, što se usudi proći ispod. No
hladnoća koja ih stvara ne dopušta im otkinuti se. Okrenute prema zemlji u
prijetećem startu, one ipak ostaju visjeti i čekati.
Ledeno hladne, uredno posložene kao poslušni vojnici ili
ljudi u redovima pred šalterima, one prijete bez glasa. Nadvile su se nad
glavama prolaznika poput sjekire dželata, omče vješala, ovršnog rješenja ili
kakvog glogovog kolca. Nadvile su se nad vladama i glavama i parlamentima i
lopovima i licemjerima i živini iz mulja koja se kamuflirala u političare.
A nitko ih se ne plaši. Led koji se nakuplja između mojih
neurona, između otkucaja srca, pokreta, pogleda, mislI – hoće van. Prepoznajem
prkos Pjesme…
Nema komentara:
Objavi komentar