7.2.14

PREPOZNAJEM PRKOS PJESME

PREPOZNAJEM PRKOS PJESME

Ledenica, siga, koplje? Hladnoća oblikuje vodu koja se ne kreće dovoljno brzo. Voda pretvorena u koplje pogađa misao:
Od čega se sastoji život?
Naizgled čudno pitanje za čovjeka kojemu siga viri iz misli, kojemu se ljepota vodenog koplja zarila u neurone.
Možda bi u pitanju bilo više smisla  kad bi se postavilo u svom 'realnijem' obliku. Primjerice: Od čega se sastoji život današnjega bosanskoga građanina? Ili recimo: Vise li životi današnjih prkosnih građana Bosne poput siga obješenih o dvore vlade ili partijskih dvoraca? Jesu li sige opasne ili će se polomiti s prvim zubatim suncem?
Voda lijepa ali okovana, obješena o krovove pokradenih danas praznih hala, manje-više živi za večernje televizijske dnevničke katarze.  iznutra je izjeda nemoć suprotstavljanja interesno povezanim grupacijama građana koje razrađenim sistemima i uz pomoć rupa u zakonima iz dana u dan šokiraju svojim novim oblicima prevara. Žuč se povremeno prelije u navijačku strast. Na izborima ili uz kakav sportski spektakl. Svi su u strahu od novih poreza i stare inertnosti političara koji nerijetko, kada osvoje vlast, izgube kompas, pa se odbijaju od problema do problema poput metalne kugle flipera.
Sa ekrana teške riječi. Na tržnici teške psovke. U tramvaju teške ruke. U parlamentu teške magle. Na vladi teške krivine, u kućama teške šutnje…
Sreća je što snijeg povremeno padne i led sve okuje. Rađa se izgovor u prirodnoj nepogodi. Led, ovaj izvanjski, sjajno dođe za prikrivanje hladnoće koja se uvukla u razgovore, riječi, nerazumijevanja, sumnje, mjere opreza…
Ponekad imam osjećaj da smo svi u regiji postali tako i toliko hladni da se više ne usudimo niti zagrliti. Bježimo od hladnoće koja bježi od nas…  
Gledam ledene sige – ledenice, kako vise s krovova kuća i prijete svojim oštrim šiljcima slučajnim prolaznicima. Zastajem i pokušavam u njihovom obliku koplja pronaći pitanje, razlog, smisao. Njihov led zadobio je oblik klina spremnog zariti se u bilo što, što se usudi proći ispod. No hladnoća koja ih stvara ne dopušta im otkinuti se. Okrenute prema zemlji u prijetećem startu, one ipak ostaju visjeti i čekati.
Ledeno hladne, uredno posložene kao poslušni vojnici ili ljudi u redovima pred šalterima, one prijete bez glasa. Nadvile su se nad glavama prolaznika poput sjekire dželata, omče vješala, ovršnog rješenja ili kakvog glogovog kolca. Nadvile su se nad vladama i glavama i parlamentima i lopovima i licemjerima i živini iz mulja koja se kamuflirala u političare.

A nitko ih se ne plaši. Led koji se nakuplja između mojih neurona, između otkucaja srca, pokreta, pogleda, mislI – hoće van. Prepoznajem prkos Pjesme…

Nema komentara:

Objavi komentar