GLEDAM I NE VIDIM…
„Gledam i ne vidim – reče – ali ne
zato što sam slijep. Ne vidim jer pokušavam vidjeti ono čega nema, a ono čega
nema ne mogu niti vidjeti.“
Reče, pa vidjevši da ne reagiram,
nastavi:
„Oko mene pauci pletu mrežu, zlatnu
mrežu koja mami, a meni se u nju ne ide. Oko mene veliki pauci grade velike
dvorce u kojima žive odvjetnici koji zastupaju predmete koje kupujemo jer se
reklamiraju.
Sitne ojađene glumačke riječi
plutaju površinom radnih traka. Skrivaju ambicije neurona koji ih donose na
svijet. Skrivaju ono što otkrivaju.“
Na trenutak se zaustavio, kao da
nešto osluškuje, pa nastavi:
„Zvoni mi u ušima. Osjećam kako
pulsira vrijeme koje nestaje. Umjesto starih ura na uzbunu nam zvoni u glavama.
Izgradili su velika zvona. Izgradili su grandiozna zvona tako da nam vrijeme
glasnije prolazi. U tišini neprimjetno nestajemo jer je buka velika i nitko
ništa ne čuje.
Samo prazna riječ i nerazumijevanje
drugoga.
Ništa nam nisu ostavili.
Ponekad dodirnem neki predmet. Osjećam
kako se strancem osjetim. Strancem se osjetim dok dodirujem predmet koji me izbjegava.
U predmete su ugradili trošnost.
Prepoznajem tu trošnost, tu prolaznost dodira predmeta koji otkucava prazninom.“
Ponovno je na trenutak zastao i
pogledao u Zemlju:
„Povremeno čujem ljude kako govore.
Ne vidim ih jer nisam slijep.
Čujem riječi izlizane od
ponavljanja, bez srca i života. Ne vidim ih jer nisam slijep
Sve dalje moram putovati da bih bio
blizu.“
Zašuti o je. Godinama nakon toga
nije izgovorio ni jednu riječ.
Ustao sam i otišao. Bio je to
jedini način dopustiti mu da otputuje. Tamo gdje je sve blizu…
Nema komentara:
Objavi komentar