DRŽAVA OPLJAČKANIH DUŠA

O SLABOSTI

Sresti slabost na putu može biti pogubno za Tebe koji hodaš. Odluka da se pomogne može te odrediti za cijeli život. Slabost je neuništiva i sveuništiva. Traži razloge za svoje postojanje. Traži potvrde o nužnosti da i dalje širi oko sebe vlastiti strah i proizvodi tuđi.

Slabost voli samo slabije od sebe. Njih može i voljeti. Na svoj način. One snažnije slabost ne podnosi. Podsjećaju je na skromnost vlastitih pokušaja i vječito odustajanje. Oni snažniji osuđeni su na napade. Cilj tih napada dokazivanje je da i slabost može uništavati; da slabost ne priznaje uspostavljene odnose; da slabost može i najčvršću građevinu poljuljati, pa makar i nedopuštenim sredstvima.

Kad joj nedostaju emocije, slabost će se rado pozivati na logiku – tako će se prikrivajući otkrivati. Tamo gdje joj nedostaju racionalni argumenti, pokušat će emocijama manipulirati.

Slabost voli dominirati. Iz straha da je ne otkriju. Otuda množina slabih političara, slabih državnika, birokrata. Dominirajući prostorima gdje postoji navika da vlada politička riječ, članak zakona, ratna sjekira ili propovijed -  slabost se samo prikriva.

Slabost voli napadati. Naročito ono što joj može obasjati vlastito lice. Napadi su dječje naravi. Iskušavaju snagu šutnje, toleranciju, razumijevanje, oprost unaprijed. Slabost napada svjetlost poput mušica, dosadno ali uporno. Prije ili kasnije natjerat će izvor svjetlosti na povlačenje.

Slabost voli da se o noj govori samo najljepše. Ako se o njoj govori istina onda slabost mora krenuti u rat. A u ratu su sva sredstva dopuštena. Slabost voli da se o njoj govori najljepše jer kad god je krenula u rat – izgubila ga je.

Slabost ne zna voljeti. Svi njeni pokušaji izvještačeni su. Drukčije i ne može biti kad se ne daje nego se prikriva. Glumom ljubavi slabost pokušava gledati u oči svjetlosti. Prelijevajući slabost u osjećanje slabosti zbog osjećaja ljubavi – slabost oblači odjeću koja joj ne stoji.

Slabost ne zna biti sretna. Za sreću je potrebno biti velik i davati se. Igrati se praha kojim se mogu ostavljati tragovi iz kojih može izniknuti noga koja može učiniti korak naprijed. Za sreću je potrebno znati se prepoznati u davanju i davanom. Slabost se prepoznaje samo u sebi i nesavršenom odrazu u drugima.

Slabost ne voli kad se ne govori o njoj kao o nekome drugome, ne voli kad nije u središtu pozornosti. Voli kad joj se ulizuju oni koji je nisu prepoznali. Voli ambiciozne i prazne, karijerne i površne, hijerarhijski ustrojene ulizice, ljude čije riječi plutaju po površini njena lica.

Slabost obožava naređivati. U tu igru najradije se skriva. U svakoj naredbi slabost je kod kuće. Predstavlja se nečim što nije i istovremeno jest ono što nije. Slabost je general ratnicima bez oružja, argumentima bez pokrića, riječima bez emocija, rečenicama bez iskrenosti.

Otuda toliko generala u državi opljačkanih duša.