Poput djece smo.
Roditelji se smatraju bogomdanim
pravednicima koji se imaju pravo ljutiti na svaki prigovor, svaki pokušaj
slobode, svaku naznaku kritike, svako sazrijevanje.
Građani smo.
Dvije najbolje organizirane političke
interesne hijerarhije, roditeljski se skrbe da ne bismo mislili svojom glavom
ili ne daj Bože, krenuli svojim putem.
Jedan od dva roditelja često ide u
Crkvu ali ne zato da bi bio s ljudima koji iskreno mole, nego zato da bi bio
viđen. Drugi roditelj radije se oslanja na vjeru običnih radnika da je moguć
sretniji život, ali ne zato što bi eventualno na tome intenzivno radio, nego
naprosto zato da bi drugi mislili da on na tome intenzivno radi.
Razvlače nas poput Brechtova ili
Spielbergova djeteta, pokušavajući pomoću nas prikrivati svoje nezrelosti,
promašene i nepromišljene pristupe, svoje investicijske promašaje, svoje loše
krojenje kućnog budžeta, svoje ego-tripove.
Poput obitelji smo u kojima nikada
ne dolazi do suglasja. U kojima postoji samo manje zlo i manja šteta. Mi smo
izgubljeni u predstavama koje naši roditelji igraju pred nama. Zajednica smo
koja je osuđena na nerazumijevanje, promašaje i polagani raspad.
Nepovjerenje je uvijek najskuplje.
Tamo gdje nema povjerenja moraju se potrošiti silni resursi da bi jedni
kontrolirali druge, pratili ih uhodili, snimali, dokumentirali, analizirali…
Gdje nema povjerenja nema niti razgovora: monolog se odbija od monologa;
mržnjom se ide na mržnju; jedna uvreda najavljuje drugu; jedna vrsta nezrelosti
smjenjuje drugu…
Kad se moj Predsjednik naljuti i
kada negativna energija isijava s ekrana, dođe mi da ga dječje naivno pitam:
'Predsjedniče je li Vam netko ukrao neku Vašu igračku ili Vas je strah da bi
Vam je netko mogao ukrasti?'. Kad predsjednik opozicije pokušava igrati moju
mamu, a mene tretirati kao dio svoje velike hijerarhijski posložene obitelji,
dođe mi da ga zamolim da me ne tretira, nego da me pusti da se učim slobodi i u
njoj izrastam.
Odrasli bi ljudi s djecom trebali
razgovarati kao sa zrelim osobama. Time se djeci otvara prostor odrastanja i
sazrijevanja. Ima li što ljepše djetetu kada ga odrasli uzimaju za ozbiljno i
žele čuti njegovo razmišljanje i njegov stav. Odrasli koji s odraslima
razgovaraju kao s djecom, misleći da su u svojim foteljama veći, zreliji,
pametniji, mudriji, stariji, iskusniji, elokventniji, snažniji, ljepši,
važniji, nezaobilazniji – samo dokazuju da su u nekom stadiju odrastanja i
sazrijevanja i da će dobrim političarima biti u nekim vremenima u kojima nas
više neće biti.
Predsjednici koji pokušavaju biti
roditelji morali bi prije svega odrasti, a onda naučiti uzimati svoju djecu za
ozbiljno. Svako spuštanje na razinu infantilnosti dokaz je vlastite nezrelosti.
Meni koji se osjećam kao dijete (unatoč
i usprkos godinama), kojemu nije do trača, preostaje još jedino moliti
političare koji glume roditelje da se ostave glume, odrastu i postanu spremni
slušati, biti strpljivi i zajedno sa svojim građanima rješavati probleme.
Meni ne smeta što su i predsjednik jedan
i predsjednik drugi - muškarci, ali me smeta što se stalno pozivaju na to da
meni žele dobro, a rade isključivo za svoje vlastite interese.
Nema komentara:
Objavi komentar